Myspace Graphics
Myspace Layouts
Layout By
Myspace Layouts
glitter-graphics.com MEDICINA
   

MEDICINA

Dobrodošli na moj blog

12.04.2008.

Akutna trovanja i pomoc kod trovanja

Trovanja su bolesti izazvane otrovima tj supstancama koje su obzirom na kvalitet i kolicinu strane ljudskom organizmu a unesene u organizam djeluju na poremecaj funkcionalne i anatomske strukture organa i organizma kao cjeline.Oko 4% nesreca uvjetovanje je trovanje.Trovanja se mogu podijeliti na:slučajna(zadesna), kriminalna(ubilačka) i samoubilačka.

Većinu trovanja prate opći simptomi.Ustanoviti prirodu trovanja znaci postaviti pravu dijagnozu.U tome nam pomazu vanjski znaci trovanja.Po mirisu zraka nekad mozemo prepoznati otrov(benzin,benzol,aceton,alkohol...).Boja koze moze nam ukazati o kojem se otrovu radi-upadno bljedilo koze ukazuje na trovanje olovom, trovanje zagusljivcima-prisutni znaci cijanoze(koza je plavicasto ljubicasta), kod trovanja ugljenmonoksidom koza je ruzicasta, ikterična koza se javlja kod trovanja gljivama.Pri koristenju bojnih otrova plikavaca ili korozivnih supstanci javljaju se  opekline po kozi i sluznicama.Kod trovanja lijekovima disanje je usporeno,kod tovanja zagusljivcima disanje je ubrzano,a u nekim slucajevima trovanja moze nastupiti potpuni prekid disanja zbog djelovanaj otrova na muskulaturu ili na respiratorne centre.Prisustvo jako širokih zjenica  znak je skore paralize respiratornih centara.Povracanje,proliv i bol u trbuhu su skoro uvijek prisutni.Pojava poremecaja svijesti razlicitog stupnja javlja se kod trovanja barbituratima.Koma kao krajnji stadij trovanja  bez obzira o kojoj otrovnoj supstanci se radi moze dovesti do smrti zbog ugusenja izazvanog zapadanjem jezika i aspiracijom povracenog sadrzaja.Trovanje prati i opca  slabost,ubrzan jedva pipiljiv puls.Kod nekih trovanja npr alkoholom imamo povisenu temperaturu,dok je za druga trovanja karakteristicna pothladenost.

Pomoc otrovanom

  1. ELIMINACIJU otrova iz organizma treba uraditi sto je moguce prije.Otrov treba pokusati eliminirati istim putem kojim je dospio u organizam.Najcesce su to disni putovi i digestivni trakt.Ako je ulazno mjesto koža,otrov se  otkloni sa kože ispiranje mlakom vodom i sapunom ili upijanjem pomocu vate,cime se smanji resorpcija.Ispiranje se ne smije vrsiti pravo na ranu jer se tako otrov moze jos vise otjerati u dublje tkivo nego se ispiranje vrsi tangencijalno.A kad se vatom kupi otrov,ne smije se trljati rana nego staviti vatu na ranu,zadrzati par sekundi i na isti nacin je podici bez suvisnog razmazivanja.Ukoliko je ulazno mjesto otrova sluznica konjuktiva treba isprati vise puta fizioloskom otopinom.Ukoliko je respiratorni trakt ulazno mjesto  unesreceni se iznese na svjez zrak ,ako je potrebno primjeni vjestacko disanje,terapija kisikom ili mehanicka ventilacija.Ukoliko se radi o besvjesnom bolesniku postaviti ga u odgovarauci polozaj(bocni koma polozaj) i adekvatno zbrinuti.Pri iznošenju pacjenta iz prostorije u kojoj se nalazi otrovni gas spasilac mora da se zastiti od trovanja upotrebom zastitne maske a prostorija se ventilira otvaranjem vrata i prozora.Uovim slucajevima mora biti najmanje 2 spasioca.Potreban je poseban oprez kod trovanja ugljenmonoksidom jer je u smjesi sa zrakom zapaljiv  stoga se pri spašavanju ne smije koristiti otvoreni plameni ni eletricna struja.Otrov unesen digestivnim traktom  treba izbaciti praznjenjem zeluca.Ako pacjent povraca,povracanje treba dodatno stimulirati davanjem mlake vode  ili ga isprovocirati drazenjem resice.Povracanje treba forsirati ukoliko nije proslo dugo vremena od uzimanja otrova kada je pacjen svjesan i uz prisustvo  faringelanog refleksa koji stiti od aspiracije i ugusenja.Povracanje se ne smije  izazivati kod besvjesnog pacjenta,kod trovanja bazama i kisenlinama,kod uzimanja alkohola ako je proslo vise od 2 sata kao i kod kardiopulmonalne insuficijencije.Ukoliko pacjent ne povraca potrebno je ispiranje zeluca uz pomoc nazogastricne sonde i mlake vode.Ovaj postupak ponoviti nekoliko puta.Kod trovanja teskim metalima najbolje je  dati velike kolicine mlijeka ili mlijeko pomijesano sa jajetom,izazvati povracanje pa ponovo dati mlijeko.Plasiranje zelucane sonde kontraindicirano je  kod nemirnih bolesnika zbog mogucnosti povrede kao i kod svih slucajeva kod kojih je kontraindicirano povracanje zbog opasnosti da otrov ponovo  prode kroz digestivni trakt(kiseline,baze).Kod otrova koji su  dospjeli u dublje dijelove crijeva treba izazvati proliv davanjem magnezijevog sulfata.Svi otrovani zbog povracanja gube tekucinu i elektrolite te je potrebno vrsiti nadoknadu kristaloidnim otopinama(NaCl),
  2. NEUTRALIZACIJA otrova kao i inaktivacija otrova koji su resorbirani vrlo je teska u uvjetima prve pomoci.Samo u iznimnim slucajevima daje se antidot-kada smo sigurni o kom otrovu se radi,kada je antidot dostupan i neskodljiv..Jedan od korisnih univerzalnih antidota je  mlijeko jer djeluje alkalno i neutralizira kisele tvari,korisno je kod trovanja olovom i  teskim metalima.Aktivni ugalj(carbo animalis) ima veliku moc apsorpcije i veliku apsorptivnu povrsinu.Doza je 15g i moze se ponavljati u vise navrata.Daje se tek nakon ispiranje zeluca i najbolje djeluje neposredno nakon unosenja otrova.
  3. SIMPTOMATSKA TERAPIJA se uglavnom provodi u bolnickim ustanovama.U rjetko indiciranim slucajevima mogu se dati analgetici,centralni analeptici(kofein) i to kod odlozenog transporta ili ako se dugo putuje do bolnicke ustanove.
  4. PREVENCIJA-najveci dio trovanja  moze se prevenirati upotrebom  higijensko tehnickih  mjera,zastite  na radu,sprjecavanje kontakta male djece sa lijekovima,sredstvima za odrazavanje higijene u domacinstvu (detrdzenti sl.)zdravstvenim prosvjecivanjem,lijecenjem osoba sklonim samoubojstvu.
06.03.2008.

Povrede hladnocom

Ova vrsta povreda je rjeda od povreda izazvanih visokom temperaturom.Osim niske temperature vazni su i drugi faktori  za nastanak smrzotina i opceg smrzavanja:vlaga,vjetar,nedostatak odjece,obuce,glad,umor,iscrpljenost,alkoholizirano stanje i sl.Odredene vandredne situacije kao sto su rat ili nesrece pri alpinističkim expedicijama pogoduju nastanku smrzotina.Smrzotine se dijele na lokalne smrzotine pojedinih dijelova tijela i opce smrzavanje cijelog organizma.

 

Smrzotine (ozebline) su lokalna akutna oštećenja kože i potkožnog tkiva uzrokovane hladnoćom. Oštećenja nastaju nakon dužeg izlaganja ekstremnoj hladnoći. Iako lokalna oštećenja tkiva mogu nastati, pod određenim okolnostima, pri temperaturi iznad nule, pojava smrzotina dolazi u obzir samo u slučajevima kada je temperatura okoline ispod 0oC. Najčešće su zahvaćeni periferni dijelovi tijela: nos, uška, prsti, ruke, stopalo.Pri tretmanu smrzotina bitni su velicina smrznute povrsine i dubina ostecenog tkiva.

Početne promjene očituju se na koži tvrdoćom,bolom,otečenošću, bljedilom, kasnije crvenilom i plavkastom bojom. Zahvaćeno područje obično je manje osjetljivo na dodir, iako može biti prisutna jaka bol. Nagli prestanak osjećaja hladnoće pouzdan je znak početka procesa smrzavanja. U početku reverzibilna oštećenja prelaze u ireverzibilna oštećenja. Brzina razvoja i težina smrzotine ovise prvenstveno o stupnju hladnoće i trajanju izloženosti, premda postoje i drugi činioci koji mogu bitno utjecati na ishod: opće stanje periferne cirkulacije, stupanj vlažnosti, vjetar, itd. Svi ovi činioci utječu na to da li će smrzotina biti površinska ili duboka. Kod površinskih smrzotina javljaju se nakon više sati, čak i nakon 2 dana, mjehuri ispunjeni bistrom tekućinom. Duboke smrzotine zahvaćaju potkožno tkivo, ponekad mišiće, tetive, kosti. Na površini se javljaju mjehuri ispunjeni krvavom tekućinom. Neliječena smrzotina uglavnom završava infekcijom i gangrenom.

 

Slično kao kod opekotina, i kod smrzotina ima četiri stepena ozleda.

Previ stepen
Koža je ljubičastocrvene boje, otečena; javljaju se jaki bolovi i jak svrab. Kada ozljede ozdrave, ostaje još dugo godina pojačana osetljivost na hladnoću i brzo promrzavanje. Ovakve ozljede se vide na nogama i rukama pri promjeni vremena, a naročito brzo se ispoljavaju preko zime.

Drugi stepen
Pored crvenila i otoka, na koži se pojavljuju i plikovi - mjehuri, koji sadrže potpuno bistru tečnost,

Treći stepen
U ovom stepenu dolazi do izumiranja kože i potkožnog tkiva, koje je potpuno blijedo i neosjetljivo; ako ima mjehura, oni su ispunjeni krvavim sadržajem.

Četvrti stepen
Ovde dolazi do potpunog izumiranja smrznutih dijelova kože, potkožnog tkiva, mišiča i kostiju, dolazi do vlažne ili suve gangrene.

Često je s ograničenim ozljedama hladnoćom – smrzotinama povezano i opće ohlađenje organizma (hipotermijom). Zbog toga treba kod osobe sa smrzotinama provjeriti ne radi li se istovremeno i o hipotermiji, i prvo zbrinuti znakove opće pothlađenosti.

 

ŠTA JE TO HIPOTERMIJA

Hipotermijom ili pothladjivanjem naziva se smanjenje telesne temperature ispod trideset i pet stepeni uzrokovano dugim izlaganjem niskim temperaturama okoline, pri čemu je gubitak telesne temperature veći od njene proizvodnje u telu.

  • Do hipotermije najčešće dolazi u planinama, u hladnim klimatskim područijima (hipotermija na vazduhu) ili pri ronjenju.
  • Hipotermija se javlja progresivno, a težina problema zavisi od toga koliko se smanjila telesna temperatura.
  • Na nju utiču i fizička otpornost osobe, mesta na kome se nalazi, mogućnost da joj druge osobe pruže pomoć i mogućnost transporta.
  • Vrlo je važno da se u slućaju pothladjenja deluje odmah. U suprotnom može doći do oštećenja životno važnih funkcija i organa, kao naprimer: srca, disanja, intelektualnih funkcija i metabolizma.


Šta ne valja činiti:
1. ne smeju se uzimati

  • Alkoholna pića: alkohol širi krvne sudove i time pospešuje gubitak toplote iz organizma.
  • kofein jer izaziva gubitak vode iz organizma, a dehidratacija je jedna od faktora koji uzrokuju hipotermiju.
  • cigarete: nikotin pospešuje skupljanje perifernih krvnih sudova što povećava opasnost od smrzavanja.

2. Ne sme se prisiljavati osoba da se kreće niti je treba pomicati. Svaki nagli pokret mogao bi joj štetiti.

 

unutrašnja temperatura tela

znaci i simptomi

blaga hipotermija
(36-34°C)

37°-36°C

Normalno stanje, moze da se javi blago drhtanje.

36°-34°C

Osećaj hladnjoće, naježenost kože, nesposobnost izvodjenja složenih kretanja rukama, blago ili intenzivno nekontrolisano drhtanje rukama, gubitak osećaja u rukama

umerena hipotermija
(34-30°C)

34°-32°C

Intenzivno drhtanje, prividna mišićna nekoordinisanost, spori i otežani pokreti, teškoće u hodanju, osećaj zbunjenosti. Koristan može biti mali test: pokušajte hodati ravno ispred sebe desetak metara, ako uspete, to je dobar znak.

32°-30°C

Grčevito drhtanje, teškoće u govoru i razmišljanju, početni stupanj amnezije, neprecizni pokreti, nesposobnost korišćenja ruku, gubljenje ravnoteže, znakovi depresije.

duboka hipotermija
(ISPOD 30°C)

30°-29°C

Drhtanje prestaje, izložena koža poprima plavu boju i otečena je, koordinacija mišića je vrlo slaba, nesposobnost hodanja, iracionalno ponašanje. U nekim slučajevima osoba može biti sposobna zadržati odredjeni polažaj tela i delovati potpuno prisebno.

29°-27°C

Ukočenost mišića, polusvesno stanje, omamljenost, nemogućnost primećivanja drugih osoba, usporavanje pulsa i disanja, moguća fibrilacija srca.

27°-25.5°C

Gubitak svesti, nepravilan ritam rada srca, puls se ne može osetiti.

25.5°-24°C

Plućni edem (prodor tečnosti iz krvnih sudova u plućne mehurove), prestanak rada srca i disanja, velika opasnost od smrti.

 

Prva pomoć

1. Ozlijeđenog, prema mogućnostima, prenijeti u toplu prostoriju, skinuti vlažnu odjeću kao i sve što steže: npr. čarape, čizme, cipele, rukavice, prsten. Svakom bolesniku sa smrzotinama treba odrediti unutarnju tjelesnu temperaturu i po potrebi primijeniti odgovarajuće postupke. Mjehuri se ne smiju otvarati, samo se pokriju sterilnom gazom. Prsti na rukama i nogama drže se odvojeni umetnutom mekanom i suhom tkaninom.

 

2. Ako je dostupna medicinska pomoć, bolje je na zahvaćena područja staviti suhu sterilnu gazu (prste na rukama i nogama potrebno je odvojiti umetnutom mekanom i suhom tkaninom), smrznuti ekstremiteti moraju se imobilizirati, te ozljeđenog transportirati u medicinsku ustanovu.

3. Ako medicinska pomoć nije dostupna, možete dati prvu pomoć ugrijavanjem smrzotine. Smrzotine se ne smiju naglo ugrijavati stavljanjem u toplu vodu ili pokrivati termoforima. Da bi se spriječila pojava lokalnih mehanizama destrukcije, koji se maksimalno razvijaju za vrijeme naglog ugrijavanja, prije tretiranja lokalne ozljede toplinom valja provesti ugrijavanje unutrašnjosti tijela (unošenje bolesnika u toplu prostoriju i davanje toplih napitaka). Nakon podizanja unutarnje temperature valja započeti ugrijavanje smrznutih dijelova tijela u vodi početne temperature 10 do 15oC. Temperatura vode postupno se povećava, svakih 5 minuta za 5oC, do maksimalne temperature od 40oC. Trljanje smrznutog dijela tijela snijegom ili rukama, ili izlaganje izravnom izvoru topline je zabranjeno jer takav postupak redovito uzrokuje još veća oštećenja i stvara povoljne uvjete za infekciju.Zato se smrznuti dio tijela osusi tapkanjem da se koza ne bi ostetila,smrzotina se previje sterilnom gazom ali se ne smije mazati mastima ni posipati prascima.Ukoliko postoje bule ne smiju se punktirati. Preporuča se za vrijeme ugrijavanja dati lijekovi protiv bolova, obzirom na to što je ugrijavanje smrzotine veoma bolno.
Površno lokalno ohlađenje uglavnom se uspješno rješava ugrijavanjem vlastitom toplinom tijela, ili toplinom tijela spasioca (ruke u pazušni predjel, rukavice, tople, suhe čarape, itd.

4. Smrznuti dijelovi tijela moraju potpuno mirovati – moraju se imobilizirati priručnim ili standardnim sredstvima. Prije imobilizacije smrznuti dio mora se omotati mekanom, po mogućnosti vunenom tkaninom. Promrzli dijelovi ne omataju se zavojem niti se smiju navlačiti čarape koje stežu. Fiksacija uz imobilizacijsko sredstvo mora biti labava. Smrznuti donji ekstremiteti moraju biti u povišenom položaju, a položaj ozlijeđenog je ležeći.

5. Ponovno smrzavanje odmrznutih dijelova tijela može uzrokovati još veća oštećenja nego prvobitna smrzotina. Da bi se to spriječilo, treba zahvaćene dijelove tijela labavo omotati mekanom, po mogućnosti vunenom tkaninom i držati bolesnika u toplom. Promrzli dijelovi ne omataju se zavojem niti se smiju navlačiti čarape koje stežu. Smrznuti donji ekstremiteti moraju biti u povišenom položaju, a položaj ozlijeđenog je ležeći. Ako se ponovno smrzavanje nikako ne može spriječiti, bolje je prostupak ugrijavanja odgoditi dok se ne osigura topla prostorija.

6. Ako su smrzotine opsežne, dajte bolesniku tople, zašećerene napitke da bi nadomjestili izgubljenu tekućinu.

 

Ne smije se:
• NEMOJTE ugrijavati smrznute dijelove tijela ako ih ne možete održavati toplim. Ponovno smrzavanje može prouzročiti još veća oštećenja.
• NEMOJTE za ugrijavanje smrzotina koristiti direktne suhe izvore topline (kao što je radijator, grijalica, termofor, fen). Direktna toplina može uzrokovati oštećenje tkiva.
• NEMOJTE trljati ili masirati smrznute dijelove tijela.
• NEMOJTE otvarati mjehure na smrznutim dijelovima tijela
• Ozlijeđeni NE SMIJE pušiti ili piti alkoholna pića za vrijeme procesa oporavka jer i jedno i drugo može utjecati na cirkulaciju


18.02.2008.

Ledja

Bol u ledima sirom svijeta stvara stetu od preko sto milijardi dolara godisnje (ako se uracuna gubitak u produktivnosti)!

Ljekari se u principu slazu u ocjeni da je uzrok u vecini ovih slucajeva stres i/ili oslabljena muskulatura. Trebaju nam snazna leda, stomacni misici, i misici kukova da bismo odoleli gravitaciji i da nas drze uspravnima. Kako su ljudske zajednice sirom sveta postajale sve vise motorizovane, mehanizovane i kompjuterizovane, tako su i ljudi izgubili istreniranost i fizicku formu. Zakljucavamo se iza svojih stolova i ispred svojih racunara. Kada sedimo, nasi ledni misici nas drze uspravnima, ali su nasi stomacni i misici kukova potpuno neaktivni. Kada ti misici nisu podlozni opterecenjima, oni slabe, cime izazivaju bolnu preoptrecenost lednih misica. Sedenje stvara vece opterecenje na kicmene diskove od stajanja (od 150 do 250 procenata, zavisno od stava).

Stanje u kom se nalaze vasa leda vrlo je vazno za vase zdravlje. Ocuvana leda mogu da budu preduslov za bolje stanje cijelog tijela.

ANATOMIJA LEÐA

-Vertebrae tj. prsljenovi, kosti od kojih je sacinjena vasa kicma
-Nervi, jer ceo nervni sistem prolazi kroz vasu kicmu
-Diskovi, koji su sunderasti i razdvajaju vase prsljenove i omogucavaju vasim nervima prolaz izmedu svaka dva kostana segmenta. Diskovi se ponasaju kao amortizeri i omogucavaju savijanje kicme.

Svaki prsljen drze na ispravnom mestu tri razlicita meka tkiva – diskovi, ligamenti i misici.
Skoro svi problemi sa ledima povezani su sa disfunkcijom jednog od ta tri faktora. Da biste razumjeli izvor svojih problema sa ledima i da biste znali kako da ih predupredite, potrebno je da znate osnovnu anatomiju svoje kicme.



Prirodna zakrivljenost kicme je od vitalnog znacaja za snagu i elasticnost. U svom kicmenom stubu imate 24 prsljena. Lumbalni prsljenovi su oko 5 centimetara u obimu, sto pokazuje njihovu ulogu nosioca opterecenja. Cervikalni prsljenovi su manji, posto moraju da nose samo tezinu glave. Facetni zglobovi su smesteni u parovima na zadnjoj strani kicme, gde se prsljenovi malo preklapaju. Facetni zglobovi vode i ogranicavaju pokrete kicme. U sredini svakog prsljena nalazi se rupa, i kada su prsljenovi poredani kako treba, ove rupe formiraju kanal kroz koji prolaze nervi.



Kicmeni stub formira najvazniju vezu izmedu mozga i svih funkcija tela ispod visine vrata. Kicmeni nervi izviru iz kicmenog stuba kroz prolaze izmedu glavnog dela prsljena i facetnih zglobova. Cest razlog bola u ledima je istroseni facetni zglob, koji moze uzrokovati ukljestenje nerva. Zato je od izuzetne vaznosti odrzavati svoje prsljenove u dobrom stanju.

 

Ova slika prikazuje normalan disk. Glavna funkcija vasih diskova je da amortizuju udarce i obezbede razmak izmedu svakog prsljena. Spoljni omotac vasih diskova sastoji se od vrlo otporne hrskavice. Unutrasnja jezgra vasih diskova su formirana od zelatinaste mase.

Diskovi cine jednu cetvrtinu duzine vase kicme, od 12 do 15 centimetara kod najveceg broja ljudi. Disk obezbeduje svoju ishranu kroz osobinu jezgra da privlaci i apsorbuje tecnosti.

Posto nema dotoka krvi do diska, disk zavisi od svoje osobine da kao sunder privlaci i apsorbuje hranljive materije iz okolnog tkiva. Za vreme aktivnosti tela koje ne opterecuju kicmu, kao sto je spavanje, diskovi se sire i upijaju tecnosti, cime produzuju kicmu do cak tri centimetra. Za vreme aktivnosti koje opterecuju kicmu (sedenje, stajanje, vezbanje), ova tecnost se cedi nazad u okolno tkivo.

Vasu kicmu pridrzavaju i pomeraju mnogi razliciti misici. Misici imaju trojaku ulogu: da pridrzavaju, pomeraju kicmu i da kontrolisu drzanje. Ako su misici skraceni ili slabi, oni stvaraju ili pogorsavaju bol u ledima. Zglobove kontrolise najmanje dva seta misica, fleksori koji savijaju zglob i ekstenzori koji ga ispravljaju. Dodatno, najveci broj zglobova ima i rotatore koji obrcu (rotiraju) vase kosti. Dobro drzanje je moguce samo ako su vam rotatori, fleksori i ekstenzori dobro balansirani.

Vasi paraspinalni misici (koji se pruzaju duzinom vase kicme) rotiraju vasu kicmu, ispravljaju je, savijaju nazad, napred i na stranu i uticu na vase drzanje stvarajuci i odrzavajuci krivine vase kicme. Misici erektori vase kicme su ti koji vrse pomeranje i pruzaju se duzinom vase kicme. Ovi misici vam pomazu da se sagnete, prkoseci sili teze, i da se posle toga ispravite tako sto ih zgrcite, cime vrsite ogroman pritisak na svoju kicmu.

Vasi stomacni misici igraju izuzetno vaznu ulogu u podrsci kicmi time sto odrzavaju pritisak unutar abdomena. Ovaj pritisak je od esencijalne vaznosti kao protivteg opterecenju kicme.

Vasi fleksori u kuku su velika grupa misica u trbusnoj duplji. Ovi misici pomazu fleksibilnost kukova pri, na primer, penjanju uz stepenice ili hodanju. Oni igraju vaznu ulogu u odrzavanju pravilnog drzanja pri sedenju i stojanju.

Intervertebralni zglobovi se podrzavaju ligamentima, cvrstim i neelasticnim vlaknima koje pridrzavaju kicmu i drze je na okupu time sto dozvoljavaju samo ogranicen spektar pokreta u odredenom pravcu. Ligamenti zahtevaju redovno opterecenje i kretanje, jer u suprotnom postaju tvrdi i slabi.


Da bi smo obezbedili da koreni nerava, koji prolaze kroz prostor izmedu prsljenova, budu oslobodeni preteranog pritiska, diskovi moraju biti zdravi i jedri, i na odgovarajuci nacin „ucvrsceni“ ligamentima. To je i jedini nacin da se oslobodimo bola u ledima.

Stres i napregnutost mogu biti uzrok grca misica u vratu, ramenima i ledima, kao i uzrok glavoboljama i mnostvu drugih problema. Napregnuti misici stvaraju grceve i bol tako sto smanjuju protok krvi i limfe i time dozvoljavaju akumulaciju otpadnih materija.

Povreda leda, najcesce, nije posledica samo jedne nezgode. Na stepen vase povrede najvise uticaja imaju opterecenja i habanja koja su vasa leda trpela pre povrede. Tokom zivota sabiraju se mnoge manje povrede i iritacije koje postepeno slabe vasu kicmu i cine je krhkom, tako pripremajuci teren za znacajniju povredu.
 
Mnogi ljekari slazu se da su glavni razlozi za bol u ledjima sledeci:

•  Gravitacija

•  Oslabljeni ledni misici

•  Misicna neizbalansiranost

•  Slaba savitljivost



Gravitacija

Da biste razumeli koliko je dramatican uticaj gravitacije na vasu kicmu, izvrsite sledecu probu: izmerite svoju visinu ujutru, po ustajanju iz kreveta, a zatim je izmerite uvece, pred polazak na spavanje. Primeticete da ste uvece nizi za centimetar do dva zbog sabijajuceg efekta koji gravitacija ima na vasu kicmu. Tokom opterecujucih aktivnosti (sedenje, stojanje, sportske aktivnosti...), tecnost se cedi iz vasih diskova u okolno meko tkivo. Ovaj gubitak tecnosti krivac je za vas gubitak visine na kraju dana!



Za vreme neopterecujucih aktivnosti (kao sto je spavanje), diskovi se zadebljavaju tako sto upijaju tecnost iz okolnog tkiva tako produzavajuci vasu kicmu. Problem je to sto pukim lezanjem ne mozete postici vracanje na punu visinu. Dokaz za ovo je cinjenica da su vasi diskovi, kada ste bili beba, sadrzali cak 90% vode. Sadrzaj vode u diskovima ljudi od sedamdeset godina retko prelazi 70%! Tokom zivota na ovaj nacin se izgubi do pet centimetara visine!

Gubitak visine bi se lako podneo kada bi to bila jedina posledica stanjivanja diskova. Nazalost, jos jedan rezultat stanjivanja diskova je i ishabani facetni zglob koji nastaje zbog povecanog pritiska. Ovi zglobovi mogu postati prenadrazeni i zapaljeni, i kapsula sa tecnoscu za podmazivanje koja okruzuje svaki od tih zglobova mogla bi da natekne i pritisne koren nerva.

Kako vase svakodnevne aktivnosti uticu na kolicinu pritiska na vase diskove?

Vase dnevne aktivnosti (trcanje, sedenje, dizanje tegova) i uticaj gravitacije vrse pritisak na vase diskove. Na primer, sedenje vrsi za 50% veci pritisak na vasu kicmu od stajanja. Sedenje sa naginjanjem unapred (kao pri kuckanju na tastaturu racunara) vrsi za 150% veci pritisak na vasu kicmu od stajanja. Prosecna osoba provede skoro dve trecine dana u stajanju ili sedenju.

Koji dokazi postoje da je gravitacija glavni uzrok stanjivanju diskova? To sto astronauti „porastu“ za vreme boravka u svemiru! Posle 84 dana provedenih u svemiru izmerena je, prosecno, za pet centimetara veca visina svih astronauta. Tokom dvanaest nedelja koliko su proveli u svemiru, diskovi su upijali tecnost iz tela. Posto nije bilo gravitacije koja bi uticala na cedenje tecnosti iz diskova, oni su ostali zadebljani i jedri, sto je produzilo njihovu kicmu i ucinilo ih visim. Cinjenica je da se sva svemirska odela prave sa proracunatom vecom visinom za tih pet centimetara. Posle nekoliko dana pod uticajem gravitacije astronauti su se vratili na svoju normalnu visinu.

Kako moze inverzija da smanji stetni uticaj gravitacije?

Kada invertujete i odmarate se, vase telo se moze produziti za citavih pet centimetara. „Misici se vrlo brzo opustaju kada ste postavljeni naglavacke (kada invertujete), a kicma se znacajno produzava vec posle samo nekoliko minuta. Nesto od ovog produzenja kicme posledica je ponovne apsorpcije tecnosti iz okolnog tkiva u sredinu diska. Dugotrajnim koriscenjem inverzije mozete usporiti degenerativne procese koji nastaju susenjem i stanjivanjem diskova“ (citat iz knjige „Pobediti bol u ledima“ od Dr Tanner-a).



Slika 1 : Polozaj kada je osoba ispruzena na ledima – Lumbalna krivina je odrzana, zadnji misici erektori su zgrceni (skraceni), intravertebralni diskovi su pod pritiskom, bedreni misici povecavaju pritisak na kicmu

Slika 2 : Pre inverzioni polozaj: Lumbalna krivina je smanjena, misici se opustaju, pritisak od bedrenih misica se smanjuje

Slika 3 : Sedeca inverzija: Prostor izmedu prsljenova je povecan, bol se smanjuje, smanjen je pritisak na intervertebralne diskove, istezanje misica

Zakljucak

•  tokom zivota izgubicete pet centimetara visine zbog stanjivanja diskova

•  posto vasi diskovi sluze i za ublazavanje udara, stanjivanje diskova dovodi do preosetljivosti i zapaljenja. Gravitacija je osnovni razlog za stanjivanje diskova. Inverzija preokrece uticaj gravitacije na vasu kicmu

•  dok invertujete, vasa kicma ce se produziti delimicno i zbog ponovne apsorpcije vlage u centar diska


Slabi ledni misici

Procenjuje se da od 60 do 70 procenata svih slucajeva bola u ledima ima uzrok u prenapregnutim misicima. Vasem muskuloskeletalnom sistemu potrebna je neka osnovna kolicina izdrzljivosti da bi bio u stanju da vas zastiti od bola. Vasim misicima je potrebna dobra snabdevenost krvlju i energijom da bi bili sposobni da odrze vrhunsku performansu. Lose drzanje ili grcevi u misicima mogu da sprece dovoljan dotok hranljivih materija i kiseonika i da sprece ispiranje nakupljenih otpadnih materija vasim lednim misicima.



Na primer, kada sedite nagnuti napred, dve od tri grupe misica koji podrzavaju vasa leda(stomacni i fleksori kuka) inaktivni su i zato slabe. Ako se ovakav polozaj tela ponavlja iz dana u dan, ovi misici postace bolni, slabi, manje elasticni, i skraceni.


Neizbalansiranost misica

Misici koji podrzavaju zglob cesto su neizbalansirani. Na primer, fleksori mogu biti uzi i kraci od ekstenzora, tako da zglob ne moze da se potpuno ispravi, ili misici rotatori koji okrecu telo u jednom pravcu imaju vecu snagu nego oni koji ga okrecu u drugom (kao kod golfa). Ove nejednake sile oslabljuju zglob i cine ga ranjivim. Delovi kostane mase trpe veca opterecenja nego sto bi trebala. Ovaj nedostatak izbalansiranosti moze prouzrokovati bol.

Lagano istezanje lednih misica koje se postize inverzijom moze da pomogne u poboljsavanju prokrvljenosti vasih lednih misica. Kroz redovan program invertovanja uz strecing i jacanje misica, ove grupe misica mogu se ponovo izbalansirati.

Zakljucak

•  misicima je potrebno redovno vezbanje da bi odrzavali stav tela

•  razne jednostrane aktivnosti mogu dovesti do neizbalansiranosti misica

•  inverzija omogucava blagi strecing koji poboljsava dotok krvi tim misicima

•  inverzija tako pomaze grupama misica da se izbalansiraju i time poboljsava drzanje tela


Slaba elasticnost

Misicima i ligamentima je potrebno redovno kretanje, u suprotnom postaju ukoceni i nefleksibilni. Kako starite, vasi diskovi se stanjuju, dovodeci intervertebralne zglobove blize jednog drugom. Ligamenti koji podrzavaju kicmu postaju opusteni, a time i zglobovi. U takvom stanju, svako, pa i najmanje opterecenje moze dovesti do ostecenja. Sva ostecenja, istegnuca i druga preopterecenja sabiraju se tokom zivota.

Ukoliko se ne koriste vezbe za ponovno uspostavljanje normalne fleksibilnosti, nezaleceno tkivo moze postati stalni izvor bola i ukocenosti u ledima. Blago, jednostavno opterecivanje kicme i pomeranje moze ovakvim povredama da pomogne da budu elasticnije ili apsorbovane od strane novog tkiva. Ovakvo jacanje moze spreciti ponovne povrede. Iako postoje razlicite vezbe strecinga za razlicite delove leda, invertovanje pomaze kod laganog pomeranja i opterecivanja svih ligamenata koji okruzuju kicmeni stub.

Zakljucak

•  misici i ligamenti zahtevaju redovno istezanje – strecing da bi zadrzali svoju elasticnost i snagu

•  inverzija pomaze da se ovo istezanje izvrsi na nezan i neopterecujuci nacin

18.02.2008.

Pribor prve pomoci

Pri pruzanju prve pomoci koriste se standardna i prirucna sredstva. Ukoliko postoji mogucnost uvek treba koristiti standardna sredstva, a to su ona sredstva koja su unapred pripremljena za takve prilike. Medjutim, cesto se na mestu dogadjaja ne raspolaze sa njima, pa se koriste prirucna sredstva i pri tome dolazi do izrazaja znanje i sposobnost lica koje pruza prvu pomoc. U nastavku su predstavljena standardna sredstva za pruzanje prve pomoci, a uporedo i prirucna koja se mogu koristiti u njihovu zamenu.

Zavojni materijal

Prvi sloj zastite (stavlja se direktno preko rane)
Kod zastite rane zavojnim materijalom mora se omoguciti slobodan pristup vazduha do rane i upijanje njenih izlucevina. Delovi koji dolaze u neposredan dodir sa ranama moraju biti potpuno cisti i po mogusnosti oslobodjeni klica da bi se sprecilo svako zagadjenje (u suprotnom dolazi do gnojenja ili druge vrste ostecenja naseg tela). U te svrhe najbolje sluzi gaza, retka tkanina savijena u vise slojeva koja moze biti razlicite velicine. Nepravilno je upotrebljavati vatu za pokrivanje rana, jer se ista uvlaci u ranu, lepi za njene zidove, brzo skori i tako onemogucuje slobodan pristup vazduha i oticanje izlucevina. Kada se ne raspolaze gazom, tada se za pokrivanje rana mogu upotrebiti komadi cistog platna, ciste maramice ili delovi cistog rublja. Ovi predmeti treba da su sveze oprani i ispeglani jer se upotrebom visoke temperature unistavaju klice.

Drugi sloj zastite (stavlja se preko prvog sloja)
Sredstva koja su postavljena direktno preko rane treba da se ucvrste uz telo zavojem ili flasterom. Posto ne dolaze u neposredan dodir sa ranom, nije potrebno da se prethodno oslobode klica, ali svakako prethodno moraju biti cista i suva. Zavoji su trake od pamucnog prediva i mogu biti rastresitog ili zbijenog tkanja, razne sirine i duzine, sto zavisi od mesta na kome se upotrebljavaju. U nedostatku zavoja koriste se komadi platna iscepani u vidu traka, zatim rublje ili druge tanke tkanine. Narocito pogodna sredstva za previjanje razlicitih delova tela jesu marame. Najbolje su velike trougle, koje su unapred pripremljene, ali i sve vece zenske marame, dzepne maramice, tanjih tkanina. Gaza ili druga sredstva, kojima se pokrivaju rane, mogu da se ucvrste uz telo jos i flasterom, odnosno, dugim lepljivim trakam koje su pripremljene za previjanje. U zamenu mogu se koristiti sve ostale lepljive trake koje sluze bilo za izolaciju u elektrotehnici, bilo za lepljenje drugih materijala.

Gotovi proizvodi sa prvim i drugim slojem zastite
Postoje proizvodi koji imaju medjusobno spojenu gazu i zavoj. Za posekotine i manje rane to su hanzaplasti, a za ozbiljnije povrede koristi se takozvani "prvi zavoj". On se smatra najboljim sredstvom za pruzanje prve pomoci. Sastoji se od jastucica, gaze i trake zavoja, oslobodjeni svih klica i upakovani tako da je njihovo zagadjenje nemogucno. Na omotu prvog zavoja napisano je uputstvo za njegovu primenu. Prilikom otpaiivanja treba voditi racuna da gazu ne dodirujemo prljavim rukama kako je ne bi zagadilli.

Poveska za zaustavljanje krvarenja
Najpopularnija gumena traka je Esmarhova poveska. Medjutim, vrlo cesto se u istu namenu koristi unapred pripremljena platnena poveska. Kao prirucno sredstvo mogu se upotrebiti kais, kravata, platnena traka ili slicno.

Imobilizaciona sredstva
Standardna sredstva su Kramerova, Tomasova i Diteriksova udlaga. To su sredstva pomocu kojih se prelomljene kosti postavljju u nepokretno stanje. Medjutim ova sredstva su glomazna i samim tim nezahvalna za nosenje pa se najcesce zamenjuju prirucnim predmetima kao sto su: motke, grane, siblje, mlada stabla, metalne sipke, skije, karton i slicno.

 

10.01.2008.

Tjeskoba i panika

Eh ovako prvo da kazem da nije sramota priznati svoj problem i zeljeti znati vise o tome...Zbog toga nitko ne moze ispasti lud nego hrabar jer se suocava sa onim sto ga muci...

Mada sam vec pisala blogg o fobijama radi jedne citateljke napisat cu opet

Tjeskoba (anksioznost) je stanje koje se očituje osjećajem, ustrašenosti, straha sve do panike, uz psihomotornu napetost i unutrašnji nemir, te postojanje osjećaja kao da će osoba "eksplodirati". Najčešće je nemotivirana i nije vezana za objekt ili osobu.

Tjeskoba je najčešći emocionalni poremećaj, koji se javlja kod mlađih i starijih osoba. Reakcija je na stvarnu situaciju opasnosti, u kojoj se javlja strah, a zatim primjerena reakcija koja je manje efektna što je strah veći. Može se razviti kao kombinacija čimbenika rizika, uključujući životne događaje, karakteristike osobe, genetiku, kemijske procese u organizmu. Prirodno anksioznost se osjeća kada su osobe suočene sa prijetnjom, opasnošću ili kada su pod stresom. Javlja kada se duže apstinira od seksualnog odnosa. Obično se ovaj poremećaj javlja tokom rane adoloscencije ili ranog odraslog doba.

Simptomi

    * lak gubitak strpljenja
    * poteškoće s koncentracijom
    * očekivanje najgoreg mogućeg ishoda neke situacije
    * stalno razmišljanje o najgorem mogućem ishodu
    * poteškoće sa spavanjem
    * depresivost
    * preokupiranost oko neke stvari, ili opsesivnost

Tjelesni simptomi

    * pojačani osjećaj žeđi
    * nervozni "trbuh"
    * puštanje vjetrova
    * učestalo mokrenje
    * nemogućnost reagiranja na seksualnu stimulaciju
    * stezanje u prsima
    * periodi nastupanja uzlupanog srca (palpitacije)
    * bolovi u mišićima
    * glavobolje
    * smetenost
    * tremor
    * ženama mogu izostati menstruacije ili mogu biti jako bolne


Podjela anksioznih poremećaja

Anskiozni poremećaji dijele se na: generalizirani anksiozni poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj, panični poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj, poremećaj socijalne anksioznosti i specifične fobije.

Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP)

Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP). Karakterizira ga izražena i nerealistična zabrinutnost koja traje šest i ili duže mjeseci; kod odraslih usmjerava se oko tema kao što su zdravlje, novac ili karijera. Pored kronične zabrinutosti, prisutni su drhtanje, grčenje mišića, nesanica, napetost u abdominalnom predjelu, vrtoglavica, povećana iritabilnost.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP)

(engl. OCD)Kod ove vrste poremećaja anksioznosti, osobe imaju uporne, ponavljajuće misli (opsesije) koje odražavaju pretjerani strah; tipične misli su zabrinutost oko infekcija i zaraženosti ili strah od neadekvatnog ili nasilnog ponašanja. Opsesivne misli mogu voditi ka izvođenju rituala kao što su pranje ruku ili ponavljanje fraza. Cilj je oslobađanje od opsesivnih misli.

Panični poremećaj

Ljudi sa paničnim poremećajem pate od ozbiljnih napada panike bez očiglednog razloga. Napadi panike izazivaju doživljaj kao da će se osoba onesvjestiti, poludjeti ili doživjeti infarkt i umrijeti. Manifestira se lupanjem srca, nelagodom ili bolom u grudima, znojenjem, drhtanjem, zažarenošću ili trncima po dijelovima tijela, suhim ustima i doživljajem gušenja, strahom od umiranja i gubljenja kontrole, doživljajem nestvarnosti, itd. Često se javljaju sa agorafobijom – strahom da će se doživjeti napad panike na mjestima sa kojih bi bilo teško pobjeći, te se takva mjesta izbjegavaju.

Post traumatski stresni poremećaj (PTSP)

Tjeskoba kao posljedica kroničnog stresa, (engl. PTSD) Obično slijedi nakon izloženosti osobe traumatskom događaju kao što su promatranje smrti druge osobe, seksualno zlostavljanje, iznenadna smrt bliske osobe ili prirodna katastrofa. Tri su osnovne manifestacije PTSP-a: „oživljavanje” traumatskog događaja (noćna mora), izbjegavajuće ponašanje (izbjegavanje mjesta povezanih sa traumom), te emocionalno udaljavanje od drugih i psihološka uznemirenost.

Poremećaj socijalne anksioznosti

Socijalna fobija karakterizira se izuzetnom anksioznošću vezanom za procjenu drugih ili ponašanje koje bi moglo dovesti do ismijavanja i osramoćivanja. Ovakva intenzivna anksioznost može voditi izbjegavajućem ponašanju. Fizičke manifestacije povezane sa ovim poremećajem su lupanje srca, ubrzano disanje, crvenjenje i znojenje.

Specifične fobije

Osobe sa specifičnim fobijama pate od intenzivnog straha od specifičnih situacija ili objekata (zatvoren ili otvoren prostor, visina, pauci, psi, itd.). Izraženost straha je neadekvatna u odnosu na situaciju i osoba je prepoznaje kao iracionalnu. Specifične fobije mogu dovesti do izbjegava

Panika (panično stanje)- oblik intenzivnog straha od iznenadne opasnosti; često uključuje motoriku koja omogućuje bijeg iz opasne situacije.


Panika je dio reakcije "bori se ili bježi" ("fight or flight"), i bitan je dio našeg obrambenog sustava. U svakodnevnom govoru "paničarenje" je dobilo drugi, izvrnuti smisao, pa znači nešto poput izrazite plašljivosti, odnosno kukavičluka.

Većina nas će osjetiti paniku u nekoj neugodnoj, ali za paniku prigodnoj situaciji. Svjetlo na semaforu je zeleno za pješake, mi prelazimo ulicu, ali odjednom nailazi automobil velikom brzinom i ne pokazuje znakove kočenja. Panika je prigodna reakcija u ovakvoj situaciji- trčimo, što nas noge brže nose.
Ali što ako neka bezazlena, svakodnevna situacija stvori takav odgovor- ili što je gore, što ako osjetimo paniku bez nikakvog prepoznatljivog razloga i bez ikakvog upozorenja. I dok neki ljudi uživaju biti prestrašeni na smrt- zašto uopće i snimaju horore - sasvim je drugo iskustvo kada ne znate zašto se osjećate prepadnuti, zašto ste ustrašeni, niti znate kada će to prestati.

  

Što mogu učini da pomognem sebi?
Relaksacija
Prvi korak rješavanja fobija i panike je razbijanje začaranog kruga. Učenje tehnika relaksacije može biti jako korisno.
Desenzitacija
Probajte u svojoj mašti zamisliti situaciju u kojoj se stvara tjeskoba, i odredite kolika je ta stupanj tjeskobe. Zatim, probajte smanjiti anksioznost u toj situaciji koristeći se metodama relaksacije. Ovaj način nije jednostavan, jer zahtjeva upornost,, volju i mnogo vježbanja. Mnogim ljudima će biti potrebna i stručna pomoć ili savjet.

Ponekad samo-pomoć i psihoterapija neće biti dovoljni pa će biti potrebno da liječnik opće prakse ili psihijatar propišu lijekove, najčešće sedative, trankvilizatore za kraće vrijeme.

09.01.2008.

Sory ljudi sto se dugo nisam javljala....Malo sam zauzeta oko pripremanja matrurskog a ujedno i spremam se za fakultet:D

Značaj kičme

Značaj kičme je višestruk. U ovom slučaju pomenućemo da kičma štiti kičmenu moždinu od povređivanja. Istovremeno kičma daje čvrstinu i potporu telu. Iz glave gde je smešten mozak, kao deo centralnog nervnog sistema, nastavlja se kičmena moždina, koja prolazi kroz kičmeni kanal. Kičmeni kanal sačinjavaju koštani otvori u svakom pršljenu. Iz kičme se dalje granaju periferni nervi koji oživčavaju celo telo. Kičma se sastoji od pršljenova, a svaki pršljen sa susednim i gore i dole, predstavlja zglob. Obzirom da su pršljenovi po sastavu koštana masa, da ne bi došlo do trenja, između svakog pršljena je smešten po jedan disk, koji je od pulpoznog mekanog tkiva, sa funkcijom amortizacije pokreta, i sprečavanja trenja koštanih zglobnih površina tela pršljena. Kompaktnost, čvrstina i elastičnost kičme se obezbeđuje ostalim mekim tkivom koje i počinje i završava sa koštane mase pršljenova.

Najčešće aktivnosti koje uzrokuju nastanak bola

Svaka radna ili sportska aktivnost ili aktivnost svakodnevnog života, ukoliko se ne pravilno ili naglo izvede ili vremenski dugo traje, može da prouzrokuje bol u lumbalnom delu leđa. Bol se najčešće vezuje za sledeće aktivnosti:

  • nepravilno dizanje tereta ma koje težine, gde se trup savija i rotira
  • nagli pokret rotacije, savijanja ili rotacije i istezanja trupa
  • dugotrajno vršenje neke radnje:
    1. dugotrajno sedenje
    2. dugotrajna vožnja automobilom
    3. dugotrajno hodanje
    4. dugotrajno stajanje
  • loš položaj u toku spavanja
  • povrede koštano-mišićnog sistema lumbalne regije – traume (najčešće saobraćajni udesi, povrede u toku sportskih aktivnosti...)

Suštinski razlog nastanka lumbalnog bola

mišićna slabost kao posledica inaktivnosti

Mišići trupa koji su veza trupa i karlice su: mišići zadnjeg dela leđa, nalaze se pored kičme obostrano (m.m. extensores trunci), glutealni mišići (m.gluteus minimus, medius et maximus), sa prednje strane trupa trbušni mišić (m.rectus abdominis) i fleksor natkolenice (m. iliopsoas), i sa obe strane trupa bočno (m.m.lat. flexores trunci:m.obliquus abdominis ext, m.obliquus abdominis int, m.quadratus lumborum); Lumbalna regija predstavlja mesto gde se trup spaja sa karlicom, a karlica sa nogama i čini jedan od najpokretljivijih delova kičmenog stuba a u isto vreme je to deo koji trpi najveće opterećenje. Ujedno, to je i mesto gde se nalazi težište čitavog tela ili tačnije rečeno njegovo središte. Telo čoveka se u prostoru nalazi u labilnoj ravnoteži,koja da bi se održavala zahteva konstantnu,preciznu akciju velike grupe mišića. Površina oslonca su stopala, težište tela je najšešće 1 metar od podloge, a kompletno opterećenje težine tela i sile zemljine teže u lumbalnoj kičmi. Mišićna slabost najčešće kao posledicu ima loše posturalno držanje tela i lošu biomehaniku. To je i razlog zbog čega bi trebalo da navedene mišićne grupe budu jake. Stabilnost veze trupa-karlice i nogu proističe iz mišićne mase i snage navedenih mišićnih grupa. Suština telesnog vežbanja gde je akcenat na stvaranju pelvitrohanteričnog midera je u što boljoj zaštiti kičme.

mišićni disbalans

Mišićna snaga, pojedinačnih mišića i mičićnih grupa, trebalo bi da bude izbalansirana, harmonična i ujednačena. Telo čoveka je simetrično. Preko 640 mišića se nalazi u čovekovom telu. Svaki od tih mišića ima svoju osnovnu funkciju. U svakoj situaciji tela, postoje mišići koji vrše određeni pokret (agonisti), kome se suprostavljaju mišići koji isti taj pokret onemogućavaju-otežavaju (antagonisti). Ukoliko postoji bilo koji mišićni, disbalans, mišićni tonus se povećava, a sam mišić gura kosti i zglobove iz svog fiziološkog položaja, tako da kosti, mišići i zglobovi trpe konstantno opterećenje.

Najčešće mehaničke promene na kičmi koje uzrokuju lumbalnu bol

  • Spondiloza (spondylosis) – okoštavanje dva ili više susednih pršljenova, kao posledica degenerativnih promena.
  • Spondilolisteza (spondylolisthesis) – pomeranje pršljena put napred u odnosu na susedne pršljenove, kao posledica traume.
  • Spinalna stenoza (stenosis spinalis) - suženje kičmenog kanala, kao posledica degenerativnih i upalnih procesa na jednom ili više diskusa. Česta je kod starih osoba.
  • Hernija diska (discus hernia) - pucanje spoljnog omotača diska i ispadanja mekog pulpoznog sadržaja koji čini disk u okolni prostor.
  • Sindrom piriformisa (Sy. m.piriformis) – mišićni disbalans pelvitrohanterične muskulature vodi pomeranju u zglobu kuka i karlici, čime se provocira mišić piriformis, koji vrši pritisak na išijadični nerv (n.ishiadicus).
  • Skolioza (scoliosis) – krivljenje kičme u stranu (levo ili desno)

Klinička slika

Bol je teško lokalizovati, jer boli cela regija. Bol je najčešće pojasna i kreće se od leve do desne strane glutealne regije lumbo-sakralne kičme. Često se oseti mravinjanje, ili oštra bol koja ide iz kičme duž jedne noge (ili obostrano) do sredine butine, lista ili stopala. Ova senzacija traje kratkotrajno i jako je ne prijatna.

Pacijenti navode i stezanje mišića i osećaj "pečenja" (butina, list) koje može da traje neko vreme. Moguće je da bolovi i ne postoje, ali da je prisutan osećaj ne lagodnosti u lumbo-sakralnoj kičmi, koji implicira ne sigurnost i ne spremnost pacijenta za bilo koju fizičku aktivnost. Telo na bol reaguje tko što zauzima zaštitni najmanje bolni položaj – antalgičan položaj, koji je uvek i ne pravilan. Trup je najčešće nagnut na jednu stranu, a mišići su u spazmu (grču), tako da su pokreti trupa značajno limitirani. Položaj koji prija je različit i individualan. Najčešće prija tzv. fiziološki položaj na leđima sa savijenim kolenima (urolani veći peškir ili ćebe debljine 20 cm), mada je čest slučaj da prija i položaj na stomaku sa urolanim većim peškirom, koji se postavlja ispod karlice.

Najčešće pacijent spontano sam pronađe antalgičan-bezbolan položaj. Koliko god taj položaj bio ne fiziološki, u tom trenutku bi trebalo da se primenjuje. Svaka pojava bola je siguran znak tela da nešto ne valja i da bi trebali nešto da preduzmemo kako bi bol otklonili.

Dijagnostika

U poslednjih 30 godina značajno je u medicini uznapredovala dijagnostika. Bitno je ispoštovati redosled dijagnostičkih metoda i krenuti od prostijih ka složenijim, ukoliko za tim ima potrebe. Uspostavljanje dijagnoze započinje uzimanjem anamneze i kliničke slike.
Problemi lumbo-sakralnog bola moguće je dijagnostikovati sledećim dijagnostičkim metodama:

  • klinički pregled
  • rendgenski snimak lumbo-sakralnog dela kičme (X- rays)
  • kompjuterizovana tomografija (CT) skener - Computed tomography (CT) scan
  • Magnetna rezonanca (MR) - Magnetic resonance imaging (MRI)
  • Elekromišićnaneurografija EMNG

Terapija

Odmah po nastanku bola, potrebno je uzeti nešto od anelgetka i miorelaksanata.
Bitno je napomenuti da se navedeni lekovi konzumiraju posle jela. Naravno, sve životne aktivnosti bi trebalo ograničiti na najneophodnije. Moguće je u kućnim uslovima primeniti i aplikaciju lekovite gline na bolno mesto, kao i tople kupke. Aplikacija gline i kupke bi trebalo vremenski da traje od 15-30 minuta. Ukoliko bol ne prestane u roku od par dana, obratite se stručnjaku za pomoć.

Fizikalna terapija

Terapija bola fizikalnim procedurama najpribližnija je prirodnim procedurama zbog odsustva agresije, blagotvornosti i prijatnosti. U određivanju fizikalne terapije, značajna je anamneza, dijagnostika, klinički pregled, funkcionalni status.. Obzirom da je širok spektar fizikalnih procedura, odabira se najbolja moguća kombinacija fizikalnih procedura. Značajno je napomenuti da ono što prija i daje efekta u lečenju kod jednog pacijenta, ne mora da prija i da efekat u lečenju kod drugog pacijenta sa sličnim problemom.

U fizikalnoj terapiji, primenjuju se razne vrste zračenja počev od magneto terapije, ultra zvuka, lasera, infra red, kao i struje različite frekvencije i modulacije. Dejstvo aparaturne fizikalne trapije je anelgezija i vazodilatacija, kao i celularno pospešivanje metabolizma. Primenjuje se elektroforeza leka lokalno na bolno mesto (prokain ili kalijum jodid, 3% rastvor) koristeći pravilo protoka električne energije od pozitivne do negativne elektrode. Od bez aparaturnih procedura aplikuje se glina i tople kupke – topla pakovanja. Terapeutska masaža i akupresura bolnih mesta i muskulature koja je u spazmu predstavlja sastavni deo fizikalne terapije. U proseku trajanje fizikalnih procedura u kontinuitetu iznosi 2-3 nedelje. Bitno je ispoštovati kontinuitet terapije. Fizikalna terapija predstavlja uvodnu proceduru u sistemsko rešavanje problema lumbalnog bola a to je kineziterapija - medicinske vežbe.

Manipulativne metode - kiropraktika lumbalnog bola

Potpuna indikacija za primenu kiripraktike je mišićni, disbalans, gde se mišićni tonus povećava, a sam mišić gura kosti i zglobove iz svog fiziološkog položaja, tako da kosti, mišići i zglobovi trpe konstantno opterećenje i bol. Kiropraktika nema efekta ukoliko postoji mišićni spazam. Zato, tek posle par dana od započinjanja sa fizikalnim procedurama, koje sem anelgzije imaju i relaksirajuće dejstvo, koje pospešuju masaže kao i medikamentozna terapija, trebalo bi stvoriti preduslove za primenu kiropraktike kao jedne od metoda za odstranjivanje lumbalnog bola.

Kineziterapijske procedure lumbalnog bola

Sa kineziterapijom – medicinskim vežbanjem se započinje kada se potpuno otkloni bol. Sistemsko rešavanje lumbalnog bola, kao i prevencija njegovog nastanka, obuhvata kineziterapijske procedure koje su akcentirane na stvaranje mišićne mase i snage pelvitrohanterične muskulature. Cilj nam je da jaka muskulatura preuzme deo tereta lumbalne kičme. Bitno je napomenuti da ne postoji aktivnost svakodnevnog života koja jača lumbo-sakralne ekstenzore kičme. Isto tako ne postoji ni sportska aktivnost koja jača mišiće ove regije. To je i najčešći razlog ovih tegoba.

Kako jačati pelvitrohanteričnu muskulaturu

Prezentovali smo Vam deo vežbi koji se primenjuje za jačanje pelvitrohanterične muskulature. Važna napomena je da se vežbe rade na vreme (bez brojanja). Pauza između svake vežbe je 1 minut. Suština veđbanja je da se vežbe urade pravilno.

Početni položaj vežbe 1: ležeći na stomaku, ruke opružene u laktovima nalaze se iznad glave (sl. 1.0).

Konačni položaj: istovremeno dižemo od podloge trup i noge sa opruženim kolenima i savijamo ruke u ramenima i laktovima do 90 stepeni (Sl. 1.1). Telo zadržavamo u ovom položaju 3 sekunde.

Vreme trajanja vežbe 1: maksimalno vreme trajanja 3 minuta;

Početni položaj vežbe 2: ležeći na stomaku, ruke opružene u laktovima nalaze se iznad glave. U šakama je lopta, različitih težina (sl. 2.0).

Konačni položaj: istovremeno dižemo od podloge trup i noge sa opruženim kolenima i ruke sa opruženim laktovima, sa loptom u rukama. (Sl. 2.1). Telo zadržavamo u ovom položaju 3 sekunde.
Vreme trajanja vežbe 2: maksimalno vreme trajanja 3 minuta; Preporučeno vreme trajanja vežbe 2 min. i 45 sekundi.

Početni položaj vežbe 3: ležeći na stomaku, šake su na potiljku. (sl. 3.0).

Konačni položaj: istovremeno dižemo od podloge trup i noge sa opruženim kolenima. Šake ostaju na potiljku. (Sl. 3.1). Telo zadržavamo u ovom položaju 3 sekunde.
Vreme trajanja vežbe 3: maksimalno vreme trajanja 3 minuta; Preporučeno vreme trajanja vežbe 2 min. i 30 sekundi.

Početni položaj vežbe 4: ležeći na stomaku, šake su na lumbalnom delu leđa. (sl. 4.0).

Konačni položaj: istovremeno dižemo od podloge trup i noge sa opruženim kolenima. Ruke ostaju na lumbalnom delu leđa. (Sl. 4.1). Telo zadržavamo u ovom položaju 3 sekunde.
Vreme trajanja vežbe 4: maksimalno vreme trajanja 3 minuta; Preporučeno vreme trajanja vežbe 2 min. i 15 sekundi.

Početni položaj vežbe 5: ležeći na stomaku, ruke su opružene u laktovima i nalaze se pored tela, šake su na podu. (sl. 5.0).

Konačni položaj: istovremeno dižemo od podloge trup i noge sa opruženim kolenima. Ruke ostaju pored tela a šake na podu. (Sl. 5.1). Telo zadržavamo u ovom položaju 3 sekunde.
Vreme trajanja vežbe 5: maksimalno vreme trajanja 3 minuta; Preporučeno vreme trajanja vežbe 2 min.

Početni položaj vežbe 6: ležeći na leđima, ruke su opružene u laktovima i nalaze se pored tela, šake su na podu. Noge su sastavljene i savijene u kuku, a potkolenice u kolenu, tako da potkolenice i natkolenice formiraju ugao od 90 stepeni. (sl. 6.0).
Među položaj: započinjemo torziju trupa na levu stranu. Noge su sastavljene a potkolenice i natkolenice i dalje stoje pod uglom od 90 stepeni. Ruke ostaju pored tela a šake na podu. Trudimo se da oba ramena ostanu na podu. (Sl. 6.1).
Konačni položaj levo: iz ovog položaja, opružamo obe noge u kuku i kolenima. Telo zadržavamo u ovom položaju 3 sekunde (Sl. 6.2). Iz ovog položaja telo vraćamo u početni položaj (Sl. 6.3) odakle započinjemo torziju u desnu stranu
Među položaj desno (Sl. 6.4). Konačan položaj torzije desno zadržava se 3 sekunde (Sl. 6.5).
Vreme trajanja vežbe 6: vežba se radi u kontinuitetu, jedna pa druga strana sa zadržavanjem u konačnom položaju od 3 sekunde.
Maksimalno vreme trajanja 5 minuta; Preporučeno vreme trajanja vežbe 3 min.

Početni položaj vežbe 7: ležeći na leđima, ruke su opružene u laktovima i nalaze se pored tela, šake su na podu. Noge su blago razmaknute i savijene u kuku, a stopala se nalaze na lopti (lopta prečnika 75 cm za odasle osobe). Potkolenice i natkolenice formiraju ugao nešto veći od 90 stepeni. (sl. 7.0).

Konačni položaj: odižemo donji deo trupa i karlicu sa poda. Ramena i šake ostaju na podu. Stopala se ne pomeraju i ostaju na lopti. Potkolenice i natkolenice koje iz početnog položaja formiraju ugao nešto veći od 90 stepeni i dalje zadržavaju početni ugao. Telo zadržavamo u ovom položaju 3 sekunde (Sl. 7.1). Iz ovog položaja telo vraćamo u početni položaj (Sl. 7.2).
Vreme trajanja vežbe 7: maksimalno vreme trajanja 5 minuta; Preporučeno vreme trajanja vežbe 3 min.

Početni položaj vežbe 8: ležeći na leđima, ruke su opružene u laktovima i nalaze se pored tela, šake su na podu. Noge su blago razmaknute i savijene u kuku, a opružene u kolenima. Potkolenice se nalaze na lopti (lopta prečnika 75 cm za odasle osobe) (sl. 8.0).

Konačni položaj: odižemo donji deo trupa i karlicu sa poda. Ramena i šake ostaju na podu. Potkolenice ostaju na lopti.. Telo zadržavamo u ovom položaju 3 sekunde (Sl. 7.1). Iz ovog položaja telo vraćamo u početni položaj (Sl. 8.2).

Vreme trajanja vežbe 8: maksimalno vreme trajanja 5 minuta; Preporučeno vreme trajanja vežbe 2 min. i 45 sekundi.

Početni položaj vežbe 9: ležeći na leđima, ruke su opružene u laktovima i nalaze se pored tela, šake su na podu. Noge su blago razmaknute i savijene u kuku i kolenu. Potkolenice i natkolenice zaklapaju ugao približno od 110 stepeni (sl. 9.0).

Konačni položaj: odižemo donji deo trupa i karlicu sa poda. Ramena i šake ostaju na podu. Stopala ostaju u početnom položaju - na podu. Telo zadržavamo u ovom položaju 3 sekunde (Sl. 9.1). Iz ovog položaja telo vraćamo u početni položaj (Sl. 9.2).

Vreme trajanja vežbe 9: maksimalno vreme trajanja 5 minuta; Preporučeno vreme trajanja vežbe 2 min. i 30 sekundi.

Početni položaj vežbe 10: ležeći na leđima, ruke su na grudima. Noge su blago razmaknute i savijene u kuku i kolenu. Potkolenice i natkolenice zaklapaju ugao približno od 110 stepeni (sl. 9.0).

Konačni položaj: odižemo gornji deo trupa i donje uglove lopatica od podloge. Stopala ostaju u početnom položaju - na podu. Telo zadržavamo u ovom položaju 3 sekunde (Sl. 10.1). Iz ovog položaja telo vraćamo u početni položaj (Sl. 10.2).

Vreme trajanja vežbe 10: maksimalno vreme trajanja 5 minuta; Preporučeno vreme trajanja vežbe 3 min.

Početni položaj vežbe 11: ležeći na leđima, ruke su na stomaku. Noge su blago razmaknute i savijene u kuku i kolenu. Potkolenice i natkolenice zaklapaju ugao približno od 110 stepeni (sl. 11.0).

Konačni položaj: odižemo gornji deo trupa i donje uglove lopatica od podloge. Stopala ostaju u početnom položaju - na podu. Telo zadržavamo u ovom položaju 3 sekunde (Sl. 11.1). Iz ovog položaja telo vraćamo u početni položaj (Sl. 11.2).

Vreme trajanja vežbe 11: maksimalno vreme trajanja 5 minuta; Preporučeno vreme trajanja vežbe 2 min. i 45 sekundi.

Početni položaj vežbe 12: ležeći na leđima, ruke su opružene u laktovima i nalaze se pored tela. Šake su na podu. Noge su blago razmaknute i savijene u kuku i kolenu. Potkolenice i natkolenice zaklapaju ugao približno od 110 stepeni (sl. 12.0).

Konačni položaj: odižemo gornji deo trupa i donje uglove lopatica od podloge. Stopala ostaju u početnom položaju - na podu. Telo zadržavamo u ovom položaju 3 sekunde (Sl. 12.1). Iz ovog položaja telo vraćamo u početni položaj (Sl. 12.2).

Vreme trajanja vežbe 12: maksimalno vreme trajanja 5 minuta; Preporučeno vreme trajanja vežbe 2 min. i 30 sekundi.

Početni položaj vežbe 13: ležeći na leđima, ruke su na grudima. Noge su blago razmaknute i savijene u kuku i kolenu. Potkolenice i natkolenice zaklapaju ugao približno od 110 stepeni (sl. 13.0).

Konačni položaj: odižemo gornji deo trupa i donje uglove lopatica od podloge. Desnom šakom dodirnemo spoljnu stranu levog kolena. Telo zadržavamo u ovom položaju 3 sekunde (Sl. 13.1). Iz ovog položaja telo vraćamo u početni položaj (Sl. 13.2). Iz početnog položaja (Sl. 14.0) odižemo gornji deo trupa i donje uglove lopatica od podloge. Levom šakom dodirnemo spoljnu stranu desnog kolena. Telo zadržavamo u ovom položaju 3 sekunde (Sl. 14.1). Iz ovog položaja telo vraćamo u početni položaj (Sl. 14.2).

Vreme trajanja vežbe 13: vežba se radi u kontinuitetu, jedna pa druga strana sa zadržavanjem u konačnom položaju od 3 sekunde.
Maksimalno vreme trajanja 5 minuta; Preporučeno vreme trajanja vežbe 2 min. i 15 sekundi.

ZAKLJUČAK
U tretiranju lumbalnog bola navedeni su postupci i terapija. Pacijenti su obično ne strpljivi, tako da šta god čuli da je moguće da im pomogne to i primene-aplikuju-konzumiraju. Brzo instant rešenje ne postoji. Ne postoji ni čarobna pilula koja sistemski rešava problem. Kritičan momenat po otklanjanju bola je početak kineziterapijskih procedura – medicinskog vežbanja. U tom trenutku kompletan oporavak zavisi od pacijenta. On je taj koji vežba i čini da mu je bolje. Logično je da samom pacijentu najviše znači da mu je stanje bolje a lečenje uspešnije. Ali na žalost nije uvek i pravilo. Brzo otklanjane bola je moguće, pitanje je samo šta time dobijamo, a šta gubimo. Preporuka je da kada god postoji sistemsko rešenje, trebalo bi ga i primeniti.

27.11.2007.

Reumatoidni artritis

Reumatoidni artritis kronična je upalna bolest vezivnog tkiva, nepoznatog uzroka, koja najjače pogađa lokomotorni sustav.
Karakterističan je patološki nalaz ove bolesti trajna upala sinovijske ovojnice perifernih zglobova, koja je uz to simetrično distribuirana.

Bolest se može iskazivati blagom kliničkom slikom u kojoj su zahvaćeni tek pojedini zglobovi ili kao teži oblik bolesti s jakim deformitetima. Najčešća je varijanta bolesti umjerene jakosti.

Prema epidemiološkim podacima, bolest zahvaća otprilike 1% populacije, s tim da je ovaj poremećaj češći kod žena i do 4 puta u odnosu na mušku populaciju. Bolest najčešće počinje u 4. ili 5. desetljeću života. Neke obiteljske studije ukazale su na genetsku predisponiranost za bolest.

Uzrok bolesti
Za sada se još sa sigurnošću ne zna što bi moglo biti neposredni uzrok bolesti. Postoji nekoliko pretpostavki. Jedna od njih govori da se radi o odgovoru na neki infektivni agens u organizmu, što posljedično dovodi do oštećenja organizma. Druge teorije navode autoimuni mehanizam. Bilo kako bilo, pravi uzrok bolesti još nije otkriven.

Klinička slika
Bolest se u najvećem broju slučajeva razvija sporo, ali progresivno. Može početi bez povoda, ili je može provocirati neki stres, kao npr. porođaj, pobačaj, bilo kakva ozbiljnija bolest. Tek iznimno bolest započinje akutnim, naglim napadima, što se prezentira teškom upalom jednog ili više zglobova.

Bolesnik se u počeku loše osjeća, malaksao je, kao da mu nedostaje životne energije. Može se javiti pojačano znojenje, slabiji apetit i poremećaj ritma spavanja. Ovi opći simptomi mogu uputiti liječnika da se radi o reumatoidnom artritisu, ali i ne moraju jer mnoge bolesti imaju sličnu kliničku sliku, npr. bolest kroničnog umora.

Nakon početne nespecifične faze javljaju se prvi karakteristični, prepoznatljivi znakovi bolesti. Jedan od takvih znakova je jutarnja zakočenost u zglobovima, što bolesnik najizravnije doživljava na zglobovima prstiju šake. Kada se zglobovi uspiju razgibati bolesnik ne osjeća veće probleme sve do slijedećeg jutra kada će se opet ponoviti ukočenost u zglobovima. Kako odmiče vrijeme tako su jutarnje zakočenosti sve teže i dugotrajnije.

Ubrzo nakon jutarnjih zakočenosti javlja se i bol koja je u početku prisutna samo periodički, ili kod nekih kretnji u zglobu, dok kasnije postaje trajno prisutna.

U početnoj definiciji napomenuli smo da bolest najjače napada lokomotorni sustav, a to se prvenstveno odnosi na zglobove. Zglobovi vremenom postaju otečeni. U početku otok nije tvrd i može se utisnuti, jer se radi smo o upalnom izljevu u zglobnu vreću.Karakteristika reumatoidnog artritisa prema nekim drugim sličnim oboljenjima u smislu zahvaćanja zglobova, jesu otekline zglobova koje su simetrične i obično prvo oteknu zglobovi prstiju na rukama i nogama. Zahvaćeni su zglobovi dlana (metakarpofalangealni) i prstiju (proksimalni interfalangealni zglobovi)

Nakon malih zglobova bolest se može širiti i na veće zglobove; na koljeno, laktove i ramena.

Kronične upale malih zglobova na šaci imaju za posljedicu deformaciju šake u smislu skretanja prstiju u ulnarnu stranu, dok čitava šaka može zbog degeneracije u ručnom zglobu biti skrenuta radijalno.

Osim na zglobovima, promjene se mogu javiti i na drugim organima i organskim sustavima.

Na koži se javljaju potkožni čvorići, posebno kod osoba koje pokazuju težu kliničku sliku. Koža može pokazivati i znakove vaskulitisa, ali i ishemijske nekroze, pa se mogu javiti ulceracije i atrofija kože.
Od unutarnjih organa zapažene su promjene na srcu i plućima. Srce može pokazivati poremećaj u smislu perikarditisa, dok se na plućima javlja pleuritis, ali i difuzna intersticijska fibroza pluća.

Caplanov sindrom poseban je klinički entitet koji označava istovremeno javljanje reumatoidnog artritisa i pneumokonioza. Bolest je karakterizirana difuznom pojavom čvorova u plućima veličine 1-2 cm.

Na oku se može javiti upala bjeloočnice pa se razvija episkleritis.

Živčani sustav može biti pogođen kroz mononeurituse, ili pak posredno kao u slučaju pojave sindroma karpalnog kanala.

Feltyev sindrom čini izdvojen sindrom. Pojednostavljeno rečeno radi se o reumatoidnom artritisu koji je praćen povećanjem limfnih čvorova (limfadenopatijom) i slezene. Uz to se javlja manjak u broju stanica triju loza; anemija, trombocitopenija i granulocitopenija. Sve je to praćeno jako izraženim sistemskim znakovima bolesti.

Dijagnoza
Svaka dijagnoza počinje od anamneze, odnosno od razgovora s bolesnikom. U anamnezi mogu biti prisutni podaci o sličnoj ili istoj bolesti u obitelji, kao i podaci o prije spomenutim općim simptomima bolesti kao što su umor, nesanica, slabost i sl. Treba svakako tražiti podatak o jutarnjoj zakočenosti.

Fizikalna pretraga uglavnom je orijentirana na pregled zglobova, postojanja deformacija, ispada u funkciji, postojanju derformiteta.

Važno mjesto u dijagnosticiranju reumatoidnog artritisa imaju laboratorijske pretrage, koje se mogu podijeliti u tri različite skupine.

Laboratorijski testovi aktivnosti upale: standardno se mjeri sedimentacija eritrocita, koja je u slučaju postojanja upale povišena. Osim toga može se tražiti i koncentracija C reaktivnog proteina.

Hematološke pretrage. U krvi imamo nalaze anemije, točnije norocitne normokromne anemije. Razina je željeza u serumu snižena.

Imunološki testovi. Traži se prisutnost reumatoidnog faktora u serumu. To se izvodi tzv. Waaler-Roseovim testom. Rezultati testiranja očitavaju se kroz različita razrjeđenja seruma. Tako je titar 1:32 normalan, a 1:64 i više patološki. Ipak, treba napomenut da nalaz reumatoidnog faktora u serumu nema apsolutno sigurno dijagnostičko značenje, jer se on može naći u i sklopu nekih drugih bolesti. Stoga laboratorijske nalaze, što je pravilo u medicini, treba sagledati u kontekstu ukupnog nalaza i dojma o simptomima bolesti, ali i u kontekstu općeg stanja bolesnika.

Od ostalih pretraga koriste se: pretraga zglobne tekućine, radiološke pretrage poput RTG-a ili MRI, scintigrafija, artrografija i artroskopija.

Terapija
Kao i kod mnogih drugih bolesti kod kojih nije prepoznat ili otkriven temeljni uzrok bolesti, i kod reumatoidnog artritisa nema specifične uzročne terapije. Stoga je liječenje usmjereno na simptomatsko ublažavane tijeka bolesti. Tu se prije svega misli na ublažavanje boli, smirivanje upalnog procesa i održavanje (link-kretanje liječi RA) funkcionalnosti lokomotornog sustava posebno zglobova. Ovakva vrsta liječenja nije kratkog vijeka, već se može protezati kroz cijeli život. Stoga je dužnost svakog liječnika, ali i bolesnika da uspostave međusobno dobar kontakt, uz izgrađivanje povjerenja i edukacije, sve sa svrhom da se osnaži bolesnika i da mu se pruži potreba potpora i volja da ustraje u liječenju. Ovo je važno napomenuti, jer kliničko iskustvo govori da se autoimune bolesti (kada tijelo napada samo sebe) često javljaju upravio kod osoba slabijeg duha i samopouzdanja.

Kao lijekovi za suzbijanje upale danas se koriste lijekovi iz skupne sistemskih antimalarika, soli zlata, penicilinamin, sulfasalazin, i kao krajnje sredstvo imunosupresivi.

Bol i upala mogu se sanirati upotrebom nesteroidnih protuupalnih lijekova (aspirin, andol, ibuprofen). Kod slabih rezultata spomenutih lijekova može se pribjeći upotrebi kortikosteroida.

Fizikalna terapija, ali i često kretanje, vrlo su važna komponenta u održavanju zdravlja.

Kada zataje sve prethodne metode, ili ako nastupe neke teže posljedice bolesti, liječnik će morati upotrijebiti kirurške metode za saniranje nastalih degenerativnih promjena na zglobovima i tetivama.

Tijek bolesti i prognoza
Bolest ima progresivni tijek unatoč periodima remisije (poboljšanja). Periodi olakšavanja simptoma često su praćeni pogoršanjima. Takve se faze često izmjenjuju.

Prognoza bolesti je nepovoljna. Tu se ne misli na brzi smrtni ishod. Nepovoljan ishod bolesti uglavnom se odnosi na gubitak mogućnosti obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Oko 50% bolesnika, unatoč ispravnom liječenju postaje u roku od 10 godina nesposobno za rad.

10.11.2007.

Psihologija ponasanja

Cuvena izreka: "U zdravom telu - zdrav duh", ima vrlo uslovno znacenje. Jer, dusa je ipak starija od tela, a odakle ona dolazi i gde ona odlazi, to jos uvek ne znamo? Covek (kao i zivotinja ili svako zivo bice) kada izdahne - izdahne svoju dusu... Dusa je ta koja telu daje zivotni ritam i cini ga zdravim.

Jos u drevnoj Kini lekari su dobro znali da emocije imaju veoma jak uticaj na ljudski organizam. Emocije su u stanju da izazovu razlicite bolesti i kod veoma snaznih ljudi - dovoljno je samo da izvrse "udar" na najosetljivije mesto u organizmu i tako nastaje bolest.

Naime, sva oboljenja koja su uzrokovana odredjenim psihickim stanjem ili poremecajem u medicini se zovu - psihosomatska oboljenja. Ona se uvek javljaju na relaciji dusa - telo. Cak i drevni kineski lekari su znali da se "ljudski strah lepi za slezinu i da neuroze unistavaju jetru". A u stroj Grckoj, pre postavljanja dijagnoze lekari su zahtevali od bolesnika da prespava jednu noc u hramu Eskulapa i nakon toga da im "isprica sta je sanjao".

Poznato je da su uzroci histerije uvek psihicke prirode, kao i da za njenu pojavu ne postoje nikakvi fizioloski razlozi - na ovoj postavci se bazira i frojdisticki pristup lecenju psihicikih poremecaja (razliciti oblici neuroza i psihoza). Dakle, uvek kada postoji patnja duse - dolazi i do bolesti tela.


LJUBAV I MUCNINA UVEK POGADJAJU SRCE

Na osnovu zajednickog istrazivanja tima lekara i psihologa postavljen je zakljucak da: "i ljubav i mucnina prilaze kroz srce". Medjutim, ni drugi organi u ljuskom telu nisu postedjeni od "udaraca duse". Odnosno, "ranjena dusa" najcesce pogadja kardiovaskularni, disajni i probavni sitem. Ali, cesto su i oni vidljivi delovi tela izlozeni "jakim udarcima duse", npr. to su: koza grudi, ledja i ruku. Interesantan je podatak, da slepi ljudi mnogo redje pate od ekcema, psorijaze, osipa i nekih drugih koznih oboljenja.


ZENE SU CESCE "ZRTVE"

Zene su cesce zrtve razlicitih psihosomatskih oboljenja - inace, one su sklone verovanju da su uzroci njihove telesne patnje psiholoskog porekla ili prirode. Dok, muskarci manje veruju da su psihicki problemi glavni uzrok za neka oboljenja u njihovom organizmu. Kod njih emocije veoma cesto imaju "kraci rok dejstva", takodje oni se i brze "prazne" od emotivnog naboja.



NAJOSETLJIVIJE ZONE TELA

Pod "udarcima duse" najosetljivije reaguju:

LEDJA -- Cesta izjava: "Bole me ledja", ima veoma relativno znacenje, jer vrlo je tesko tacno utvrditi da li nekoga stvarno bole ledja (covek i ne vidi svoja ledja) ili je to odraz psihickog stanja. Medjutim, osecanje potistenosti i tegobe, akomuliranog nezadovnoljstva i gneva, kao i apatije uzrokuje bolove u ledjima.

DISAJNI SISTEM -- Bronhije i pluca su pod velikim uticajem spoljasnjih problema. Asmaticari veoma cesto isticu da ih "nesto gusi" ili "pritiska u grudima". Razlozi su uvek psiholoske prirode i emocionalno obojeni - njih "guse" odredjeni ljudi, situacije ili dogadjaji.

SRCE -- Ovo je organ koji sigurno ima najjacu vezu sa emocionalnim zivotom ili sa prezivljavanjem odredjenih situacija. Kada se pripremate na ljubavni sastanak - srce Vam ubrzano radi, a kada se nalazite u drustu voljene osobe imate osecaj - da ce Vam "srce iskociti iz grudi". Medjutim, kada se jako uplasite "srce Vam se zaledi" ili "sidje u pete".

PROBAVNI SISTEM -- Osobe koje su introvertirane - okrenute ka sebi, imaju velikih problema sa probavnim sistemom. Narocito, oni koji imaju poroblema u komunikaciji sa okolinom najcesce boluju od gastritisa ili cira.

KOZA -- Osip, prist ili pege po licu pokazuju da se osoba "ne oseca dobro u svojoj kozi". Cesto razlicita kozna oboljenja nam indirektno ukazuju, da zelimo da odbacimo neke ljude ili situaciju u kojoj zivimo.


"EMOTIVCI" PATE OD PROBAVNIH SMETNJI

Od davnina se ponavlja prica da - vise boluju oni koji "sve primaju k srcu". I naucna saznanja potvrdjuju isto, jer osobe koje su previse okrenute ka sebi i pri tome ne izrazavaju glasno i "bucno" svoju radost ili muku, vise i cesce boluju. Najcesce kod njih dolazi do probavnih smetnji (gasovi u stomaku, tvrda stolica). Medjutim, pri lekarskom pregledu kod njih se veoma retko konstatuju neka hronicna oboljenja.


OCI -- OGLEDALO DUSE

Drevna istina je - da su oci "ogledalo duse". Covek mnogo toga moze da nauci i da sakrije svojim ponasanjem, izjavama ili izgledom, ali nikada ne moze da sakrije "odraz duse u ocima". Treba poznavati vestinu "gledanja u oci", jer zenice nam se sire ili skupljaju onda kada nam se neko dopada ili ne dopada, sjaj u ocima uvek odaje nase psihicko i emocionalno stanje. Treptaj, konecentracija pogleda, sjaj i izraz pogledom su odraz unutrasnjeg stanja, ali i reakcija na spoljasnji nadrazaj ili na osobu koju posmatramo. "Sve se vidi u ocima" - nase psihicko, emocionalno i zdravstveno stanje, kao i raspolozenje - dobro se zagledajte jedni u druge.

15.10.2007.

****Tnx ljudi****

Joj kad sam pocela pisati ovaj blogg o medicini nisam ni sumnjala da ce biti ovoliko posjeta...Hvala vam od srca.....Samo zbog toga nastavicu dalje pisati......Medicina je nesto najvaznije u mom zivotu,moj cilj od malena....nikad nisam odustajala od toga niti cu odustati....Mnogima se to ne svidja i cak im je smijesno  jer se medicina predugo studira i jako je teska,ali ja sam spremna na sve....Dodatno me je stimulisao danasnji razgovor s jedinim profesorom(doktorom)  Osim sto je jako pametan,profa je ziva legenda....Hvala mu punoooooooooo...Et dragi moji toliko od mene,jos jednom mnogo vam hvalaaaaaaaaaaa

12.10.2007.

Gripa i prehlada

Zarazne bolesti


Što je prehlada?
Prehlada je infekcija gornjega dišnog sustava, uzrokovana virusima, najčešće blagog tijeka u trajanju oko tjedan dana. Vodeći je razlog posjeta liječniku opće medicine i izostanaka s posla i iz škole. Prehlade su najčešće kod djece, a povezane su s relativnom neotpornošću djece na infekcije i kontaktima s drugom djecom u vrtićima i školama. Djeca imaju prehladu oko šest do deset puta godišnje. U obiteljima sa školskom djecom, broj prehlada po djetetu može biti čak i 12 godišnje. Odrasle osobe imaju prehladu oko dva do četiri puta godišnje, iako se to jako razlikuje od osobe do osobe.

Što izaziva prehladu i gripu?
Poznato je više od 200 virusa koji izazivaju simptome prehlade. Najčešći su: rhinovirusi, coronavirusi, adenovirusi, coxsackievirusi, echovirusi, orthomyxovirusi (uključujući viruse influenza A and B), paramyxovirusi, respiratorni sincicijski virus i enterovirusi. Neki virusi, kao što su rinovirusi, rijetko uzrokuju ozbiljnu bolest. Drugi, kao virus parainfluence i respiratorni sincicijalni virus, uzrokuju blage infekcije kod odraslih, ali mogu dovesti do jakih infekcija donjega respiratornog sustava (pluća) kod male djece. Uzroci 30 do 50 posto prehlada kod odraslih osoba, za koje se pretpostavlja da su virusne, ostanu neotkriveni.
Do većine prehlada dolazi tijekom jeseni i zime. One počinju na kraju kolovoza ili na početku rujna. Učestalost prehlada se polako povećava sljedećih nekoliko tjedana i ostaje visoka do ožujka ili travnja, kad se smanjuje. Razlike povezane s godišnjim dobima mogu biti u vezi s početkom školske godine i hladnim vremenom, što potiče ljude da provode više vremena u zatvorenom prostoru te povećava vjerojatnost širenja virusa s jedne osobe na drugu.

Koji su simptomi prehlade i gripe?
Prehlada je u većini slučajeva blaga, sa simptomima koji traju tjedan dana ili manje. Simptomi prehlade počinju 1 do 2 dana nakon izlaganja virusu prehlade. Simptomi prehlade su:
  • vodeni iscjedak (curenje) iz nosa,
  • začepljenost nosa i otežano disanje kroz nos,
  • kihanje, grlobolja i kašalj,
  • glavobolja,
  • povišena temperatura do najviše 38° C,
Simptomi prehlade mogu trajati od 2 do 14 dana, međutim dvije trećine osoba se oporavi u roku od tjedan dana. Ako se simptomi pojavljuju često ili traju mnogo dulje od dva tjedna, mogu prije biti posljedica alergije nego prehlade.
Ako temperatura poraste na više od 38° C, uz drhtavicu i znojenje, boli u mišićima ruku i nogu, te ako osjetite umor i opću slabost, vjerojatno imate gripu.

Koje su komplikacije prehlade i gripe?
Katkad prehlada može dovesti do sekundarnih bakterijskih infekcija srednjeg uha (posebno kod djece) ili sinusa, kao i upale pluća što zahtijeva liječenje antibioticima. Visoka temperatura sa zimicom ili tresavicom, jak kašalj s gnojnim iskašljajem, jako natečene žlijezde, jaka bol lica u području sinusa, mogu upućivati na komplikaciju ili ozbiljniju bolest zbog koje je potrebno obratiti se liječniku.

Kako se prehlade šire?
Virusi koji uzrokuju prehlade šire se kapljičnim putem (udisanjem zraka sa sitnim kapljicama iz okoline bolesne osobe), direktnim dodirom ili inficiranim predmetima.

Kako se liječe prehlada i gripa?
Kod nekompliciranih slučajeva prehlade na raspolaganju je samo simptomatsko liječenje:
  • odmaranje u krevetu, uzimanje tekućine i vode s mnogo vitamina C i primjena nekih lijekova koji olakšavaju simptome prehlade i gripe.
Najčešće korišteni lijekovi za simptomatsko liječenje su:
  • acetaminofen ili acetilsalicilna kiselina ili njihova kombinacija s pseudoefedrinom za liječenje glavobolje ili povišene temperature,
  • antihistaminici i dekongestanti mogu imati određeno djelovanje u olakšavanju simptoma kao što je curenje iz nosa, crvenilo i suzenje očiju.
Ako se koristite dekongestivnim kapima za nos, ne činite to dulje od 3 do 4 dana!!!

Antibiotici ne ubijaju viruse!
Treba ih iskoristiti samo kod rijetkih bakterijskih komplikacija, kao što su upala sinusa (sinusitis) ili infekcije uha, koje se razvijaju kao sekundarne infekcije. Korištenje antibiotika "za svaki slučaj" neće spriječiti sekundarne bakterijske infekcije.


Kako spriječiti širenje prehlade i gripe?
Pranje ruku je najjednostavniji i najdjelotvorniji način sprječavanja rinovirusnih prehlada. Nedodirivanje nosa ili očiju drugi je način. Osobe koje su prehlađene trebaju uvijek kihati ili kašljati u papirnatu maramicu i zatim ju baciti. Ako je moguće, treba izbjegavati bliske, dulje kontakte s osobama koje su prehlađene. Budući da rinovirusi mogu preživjeti i do tri sata izvan nosnih putova na predmetima i koži, čišćenje površina dezinfekcijskim sredstvom koje ubija viruse moglo bi pomoći u sprječavanju širenja infekcije
03.10.2007.

****Autizam*****

Što je autizam?

    Prema istraživanjima u svijetu od 10.000 djece četvero ili petero pate od teškog razvojnog poremećaja poznatog pod nazivom autistični poremećaj. Prvi ga je opisao Leo Kanner 1943. godine. On je temeljitim i sustavnim promatranjem iz veće skupine djece s psihičkim poremećajima izdvojio jedanaestero koja su izgledala tjelesno zdrava, ali su pokazivala specifične simptome od kojih je dominirao poremećaj govora, ponašanja i komunikacije i koja su se po iskazanim simptomima razlikovala od drugih psihičkih bolesti rane dječje dobi. Poremećaj je nazvao infantilnim autizmom zbog simptoma i dobi u kojoj se pojavljuje (infantilni zbog pojavljivanja u ranom djetinjstvu, u prve tri godine života; autizam zbog dominantnih simptoma poremećaja komunikacije; authos, grč.- sam).
    Do danas nije utvrđen uzrok (uzroci) nastanaka autističnog poremećaja. Autizam se javlja u ranom djetinjstvu i traje cijeli život. Djeca s autizmom vide, čuju, dodiruju… ali teško mogu te utiske sklopiti u smislenu cjelinu. Stoga se povlače u vlastiti svijet u kojem nalaze sigurnost.

 

Kako prepoznati autizam?

    Dijagnostički kriteriji za utvrđivanje autizma svakih se desetak godina nešto promijene, a nastao je i niz procjena za autistični poremećaj. Jedna od tih, možda najviše korištena, iako nikad znanstveno evalvirana, jest Creakova nine-point skala (1963.) u kojoj je od 14 ponuđenih simptoma potrebno barem 9 za postavljanje dijagnoze autizma.

Creakova skala glasi:

  • Velike teškoće u druženju i igranju s drugom djecom
  • Dijete se ponaša kao da je gluho
  • Dijete ima jak otpor prema učenju
  • Dijete nema straha od stvarnih opasnosti
  • Dijete ima jak otpor promjenama u rutini
  • Dijete se radije koristi gestom ako nešto želi
  • Dijete se smije bez vidljiva razloga
  • Dijete se ne voli maziti, ni da ga se nosi
  • Pretjerana fizička aktivnost (hiperaktivnost)
  • Dijete izbjegava pogled u oči
  • Neuobičajena vezanost za objekte ili dijelove objekta
  • Dijete okreće predmete i potreseno je ako je u tome prekinuto
  • Neprestano se igra čudnih igara i ponavlja ih
  • Dijete se drži po strani

    Prvi simptomi javljaju se najčešće prije 30-og mjeseca života. Osobito se govor razvija kasno, uopće se ne razvije ili počinje nazadovati.

 

Uzroci

    Uzroci autističnog poremećaja nisu do danas potpuno razjašnjeni. Da li se radi o jedinstvenom uzroku, ili više različitih uzroka koji mogu dovesti do poremećaja? Na to pitanje ne znamo odgovor, iako većina stručnjaka koji se bave ovim problemom smatra da je riječ o više uzroka.
    Mnoga autistična djeca u pubertetu dobiju epileptičke napadaje te je to jedan od dokaza da se između ostalog radi o oštećenju mozga. Poznato je, također, da su majke mnoge autistične djece imale kompliciranu i održavanu trudnoću dok su nosile djecu, da su imale težak porod pa je moguće da je na taj način došlo do oštećenja mozga i psihičkih poremećaja od kojih dominira autizam.
    Uzroci autističnog poremećaja su nepoznati. Većina vjeruje da se radi o psihičkim, ali i organskim faktorima koji se isprepliću.

Govor
    Zakašnjeli razvoj govora, manjkav govor ili njegov izostanak mogu biti jedan od prvih znakova autističnog poremećaja. Često je baš govor razlog da se roditelji prvi put jave liječniku, jer drugi simptomi nisu uočljivi. Dijete se izražava jednom riječju ili veoma jednostavnim rečenicama. Dijete stvara nove riječi (nelogizme), izokreće pojedine riječi i pogrešno ih izgovara, govori cijele nerazumljive rečenice samo sa sobom ili se obraća majci. Autistično dijete često se ponaša kao da je gluho, kao da ne čuje, ne reagira, ne obazire se na pozive.
     Karakteristično je za autistično dijete da sebe oslovljava vlastitim imenom ili zamjenicom (on, ona) baš onako kako čuje druge da govore o njemu. Dijete ustvari ponavlja ono što je čulo od drugih. Npr. autistično dijete kaže: ”Tomi je žedan. Dat ću ti čokoladu”, misleći pritom “Ja sam žedan. Daj mi čokoladu.”

Ponašanje
   
Promjene ponašanja autističnog djeteta, koje odstupa od ponašanja psihički zdravog djeteta, često su uočljive već od najranije dobi. Poremećaje spavanja i uspavljivanja često susrećemo kod autističnog djeteta. Dijete neuobičajeno malo spava, kasno zaspi, a veoma se rano budi. Noću se učestalo budi. Autistično dijete često gleda svoje ručice, okreće ih, približava licu, a takve igre mogu trajati satima. Često hodaju na prstima “kao balerine” i pritom izvode čudne pokrete rukama i nogama. Stereotipni pokreti (pljeskanje rukama, lepršanje, kucanje prstima po predmetima, itd.) karakteristični su za autistični poremećaj.

Strah
    Autistično dijete, još više nego zdravo, osjeća strah koji dolazi iznutra i izvana i prijeti njegovom integritetu. Često je preosjetljivo ili slabo osjetljivo na podražaje, npr. boje se slabih zvukova, a na jake zvukove ne reagiraju, često paradoksalno reagiraju na podražaje, npr. kod izvora zvuka zatvaraju oči, a kod izvora svjetlosti uši. Strah je stalni pratilac autističnog djeteta.

Agresija i autoagresija
    To je jedan od čestih oblika ponašanja kod autistične djece. (A bome i kod neke druge "djece", jel' tako M...? - ed.) Agresija je oblik ponašanja ljudi i životinja, s namjerom da se u određenim situacijama reagira napadom. Autoagresija je agresija koju dijete vrši nad samim sobom. Dio agresivnog ponašanja svakako je biološki uvjetovan, a dijelom je naučeni oblik ponašanja. Agresivni postupci prema djetetu mogu pogodovati djetetovom agresivnom ponašanju.

Igra
   
Nema djeteta koje ne voli igru. Igra razveseljava, oplemenjuje, relaksira, u igri se razvija prijateljstvo, stječu nova znanja i iskustva, nove spoznaje o svijetu koji nas okružuje.
    A da li se autistično dijete igra? I kako se igra? Igra se veoma neobično, čudno, ali se ipak igra. Pretežno se igra samo sa sobom, manje sa drugom djecom. Autistično dijete igra se gledajući vlastite ruke, uvijek na isti način, okreće ih, približava i udaljava od lica. Igra se predmetima koji nisu za igru. Poskakuje, plješće rukama. To radi uvijek na isti način. Društvene igre i igre sa drugom djecom ne interesiraju ga, a možda ih ne razumije te ih zato odbacuje. Ono kao da osjeća da je drugačije od druge djece koja ga obično ne prihvaćaju u svoje igre.

Emocije
   
Da li je autistično dijete emocionalno hladno ili ne može i ne želi pokazati svoje osjećaje?
    Autistično dijete nije emocionalno hladno. Ono traži kontakt, voli ga, a često se ponaša drugačije, jer ono ne zna prići drugome, iako je veoma zadovoljno kada to čini. Autistično dijete izbjegava pogled oči u oči. Ono kao da gleda kroz osobe, a ne u osobe.

Inteligencija
    Intelektualno funkcioniranje autistične djece različito je i kreće se od prosječnih do lako i teže mentalno retardiranih. Ipak sa sigurnošću se može reći da je većina mentalno retardirana. Na testovima inteligencije autisti postižu najslabije rezultate u dijelovima u kojima se ispituje govor.

 

Posebne sposobnosti autistične djece (talenti)

    U vrlo popularnom filmu Kišni čovjek, glavni lik Raymond, je autistična i mentalno retardirana osoba koja svoju okolinu impresionira sposobnošću vršenja računskih operacija s višeznamenkastim brojevima i sposobnošću pamćenja mnogih podataka, redova vožnje raznih avionskih kompanija, podataka o mogućnosti avionskih nesreća, sportskih rezultata i drugih podataka koje je čuo ili pročitao samo jedanput u životu.
   
Osobe koje imaju izrazitu sposobnost (talent) za jedno područje, a inače su mentalno retardirane, nazivamo idiot-savant (učeni idiot). Smatra se da u cijelom svijetu ima svega nekoliko stotina ovakvih osoba. Njihove sposobnosti primjete se obično već u djetinjstvu, a razvojem drugih sposobnosti i znanja, često se ovi talenti izgube ili više nisu naglašeni. Talenti mogu biti glazbeni, likovni, za matematiku, sposobnost pamćenja raznih podataka, određivanje datuma, reproduciranje riječi na nepoznatom jeziku, bez znanja značenja riječi itd.
   
Neka djeca mogu određivati točno vrijeme bez sata, čak i kada ih se probudi usred noći. Neki mogu s velikom preciznošću procijeniti veličinu predmeta na daljinu. Jedan autistični dječak imao je tako savršenu motornu koordinaciju da je mogao hodati po ogradici krevetića bez pridržavanja.
    Neke od zapanjujućih sposobnosti idiot-savanta koje su zabilježene u literaturi:

  • šestomjesečno dojenče koje je mrmljajući moglo reproducirati cijele arije koje bi čulo
  • petogodišnji dječak koji je mogao rastaviti sat, radio, televizor i ponovo ih besprijekorno sastaviti
  • slijepa osoba koja je fantastično crtala
  • blizanci koji su bez problema računali sa 20-ero znamenkastim brojevima
    Što je uzrok ovoj pojavi? Objašnjenja su različita. Smatra se da tajna leži u hipokampusu, dijelu limbičnog sustava velikog mozga, koji je odgovoran za emocije i pamćenje.Poznato je iz povijesti da su neki genijalni ljudi imali autistične crte (Newton, Einstein). Einstein je progovorio u petoj godini i nije bio osobit učenik, a u djetinjstvu je bio daleko od genijalnog djeteta. (Ma to ti se njemu kasno upalila lampica :) - ed.)

 

 Autistično dijete, obitelj, društvena zajednica 

    Autistično dijete stvara autističnu obitelj, zatvorenu i izoliranu zbog velike brige za dijete, ali i zbog nemogućnosti da se dijete primjereno ponaša u drugim sredinama. Autizam je po tome jedan od najtežih hendikepa. Članovi obitelji često se prema autističnom djetetu ponašaju drukčije nego prema zdravome. Taj posebni odnos može loše utjecati na dijete, ali i na cijelu obitelj. Obitelj na autistično dijete može utjecati pozitivno i negativno, kao i na svako drugo dijete, ali i autistično dijete bitno utječe na cjelokupno funkcioniranje obitelji.
    Uspostavljanje dijagnoze i odvođenje djeteta na tretman na jednu od primjerenih ustanova novo je iskustvo za dijete i za obitelj. Susret s osobama i djecom izvan obitelji djetetu pruža nove spoznaje koje mogu biti korisne. Novi sadržaji, druženje s vršnjacima i prihvaćanje takve osobe u sredini u kojoj živi pridonijet će punoj afirmaciji autistične osobe. Starenje roditelja, tjelesna i psihička iscrpljenost zbog stalne brige o autističnom djetetu, ali i potreba odrasle autistične osobe za sadržajima izvan obitelji zahtijevaju brigu i angažiranje društva. Primjereno zakonodavstvo, informiranje javnosti, humanitarne akcije pridonijet će pozitivnom rješavanju teškoća i djelomično olakšati ionako težak posao roditelja, ali i omogućiti humaniji i puniji život autističnim osobama.

28.08.2007.

//POŠTO MENI JAKO DRAGA OSOBA IMA PROBLEMA SA SRCEM,ODLUČILA SAM NEKO VRIJEME PISATI SAMO O SRČANIM PROBLEMIMA U NADI DA MOGU DRUGIMA POMOĆI I DA SE PAZE//

VENTRIKULARNI SEPTALNI DEFEKT
Ventrikularni septalni defekt (VSD) jedna je od najčešćih prirođenih srčanih greški. Srce s VSDom ima otvor ("rupu", neprirodnu komunikaciju) u zidu između srčanih komora. Može se javiti kao jedini, izolirani, poremećaj ili u kombinaciji s drugim prirođenim defektima. VSD također može biti stečeno stanje tijekom života, primjerice nakon akutnog srčanog infarkta.
VSD obuhvaća defekt mičišnog i membranskog sloja srčanog zida. Dijeli se u nekoliko kategorija, ovisno o smještaju i izgledu rubova defekta. Kliničko značenje VSDa ovisi o veličini, lokaciji, razini krvnog tlaka u plućima i otporu u lijeve klijetke. Mali VSD izaziva neznatno miješanje krvi među komorama i ne uzrokuje značajan poremećaj dinamike krvi. Nasuprot, veliki VSD može polako, ali sigurno dovesti do porasta tlaka u plućima, otpora plućnih krvnih žila, nepopravljivih promjena na plućnim krvnim žilama i, konačno, Eisenmengerova sindroma (protok krvi među klijetkama je tu obrnut; iz desne u lijevu klijetku). VSD izaziva karakterističan srčani šum i ponavljane infekcije gornjeg dišnog sustava. Veći VSD zahtijeva kirurško zatvaranje koje obično ima izvrstan ishod.

Nazivlje
Latinski nazivi: Defectus septi ventriculorum cordis; Defectus septi interventricularis
Engleski nazivi: Ventricular septal defect (VSD)
Prirođene srčane greške = kongenitalne srčane malformacije

Povijest
Kliničke manifestacije VSDa prvi je put opisao Roger 1879. Termin Rogerova bolest (maladie de Roger) koristi se za označavanje malog VSDa. Termin Eisenmengerov sindrom (koji se odnosi na povišen tlak u plućima zbog dugotrajnog prelaska krvi iz lijeve u desnu stranu srca) potječe od autopsije iz 1897. kad je Victor Eisenmenger opisao 32-godišnjeg cijanotičnog pacijenta kod kojeg je nađen veliki VSD.

Učestalost
VSD je druga najčešća prirođena srčana greška. Na svakih 1000 djece, 1-2 imaju VSD. VSD čini otprilike petinu svih srčanih grešaka.

Normalno srce
Srce ima 4 šupljine: dvije pretklijetke i dvije klijetke. U medicini se često koristi izraz "desno" i "lijevo" srce. Desno srce je desna pretklijetka i klijetka; u desnu pretklijetku dolazi venska krv iz tijela koja se kroz desnu klijetku pumpa u pluća. Krv iz desnog srca u pluća vodi plućna arterija (u njoj se nalazi venska krv, a zove se arterija zato jer je pravilo da su sve krvne žile koje idu od srca prema periferiji "arterije").
U plućima krv otpušta ugljik-dioksid i opskrbljuje se kisikom. Takva pročišćena krv je sad arterijska te iz pluća dolazi u lijevu pretklijetku plućnim venama (iako sadrže arterijsku krv zovu se vene jer dolaze s "periferije" u srce). Iz lijeve pretklijetke arterijska krv dalje ide u lijevu klijetku, a iz nje u aortu koja je nosi u cijelo tijelo. Budući lijevo srce pumpa arterijsku krv u cijelo tijelo, a desno srce vensku krv samo u pluća, u lijevoj strani srca su tlakovi triput veći i njegove stijenke su deblje.
Latinski naziv za pretklijetku je atrium (atrij), klijetka je ventriculus (ventrikul), a "zid" koji dijeli desno i lijevo srce (srčana pregrada) naziva se septum. Zbog postojanja septuma nema kontakta između dvije pretklijetke i dvije klijetke, inače bi doslo do miješanja venske i arterijske krvi.
Između pretklijetke i klijetke se nalazi suženje (ventil ili lat. valvula) sa zaliscima (zalistak se na latinski zove cuspis). Zalisci spriječavaju vraćanje krvi iz klijetke u pretklijetku. U desnom srcu se nalaze tri takva zaliska pa se valvula naziva "trikuspidalna valvula" ili valvula s tri kuspisa. U lijevom srcu su između pretklijetke i klijetke dva zaliska pa je to bikuspidalna (ili mitralna jer sliči na biskupovu mitru) valvula.
Zalisci se također nalaze na izlazu iz klijetki u plućnu arteriju i aortu.
Ako se zbog bilo kojeg razloga krv vraća natrag kroz valvulu u pretklijetku to se naziva insuficijencija valvule. Riječ insuficijencija dolazi od latinske riječi za "nedovoljno". Dakle, insuficijentna valvula je nedovoljno funkcionalna da bi spriječila vraćanje krvi.
Ukoliko zbog poremećaja srce treba obaviti veći rad nego sto je normalno, srčane stijenke se zadebljavaju. Posljedica dugotrajnog pretjeranog opterećenja može biti srčano zatajenje (dekompenzacija).
Dvije faze rada srca su sistola i dijastola. Sistola je ispumpavanje, a dijastola punjenje krvlju.

Uzrok
Tijekom razvoja djeteta u maternici, lijeva i desna klijetka srca nisu odmah razvojene već se zid (septum) između njih postupno oblikuje. Ako se zid ne uspije potpuno zatvoriti, dijete se rađa s VSDom. Nepotpuni zid nastavlja rast nakon rođenja te mali defekti najčešće spontano zatvore.
Kao i kod drugih prirođenih srčanih grešaka, nije poznato zašto nastaje VSD. Može se javiti zajedno s drugim prirođenim srčanim greškama. U studiji koju su Williams i suradnici objavili u veljači ove godine dvostruko veći rizik od rađanja djece s VSDom otkriven je kod žena koje su pušile marihuanu.
Kod odraslih je VSD rijetka, ali ozbiljna posljedica srčanog infarkta. Nastaju zbog gubitka opskrbe krvlju i umiranja dijela stanica srčanog zida i nisu posljedica prirođenog defekta.

Kako VSD uzrokuje probleme?
Ako postoji VSD, srčane klijetke nisu odvojene. Krv iz lijeve klijetke prolazi kroz otvor u desnu klijetku zbog razlike u tlakovima (tlak u lijevoj klijetki je normalno veći). Desna klijetka sada prima veći volumen krvi i dodatno se napreže kako bi su tu krv ispumpala u pluća. Pluća iz desne klijetke sad primaju previše krvi pod previsokim tlakom. Arteriole (male arterije) u plućima se zadebljavaju kako bi se prilagodile višku krvi i povišenom tlaku. Ukoliko ovakvo stanje potraje, krvne žile u plućima mogu razviti nepopravljive promjene. Posljedice VSDa znatno se razlikuju ovisno o veličini defekta.

Tipovi
Razlikujemo četiri temeljna anatomska tipa VSD-a, ovisno o njihovu smještaju u srčanoj pregradi:
Membranski septalni defekt (još se naziva paramembranski, perimembranski ili infrakristalni) čini oko 80% svih defekata.
Muskularni septalni defekt često je višestruk i čini 5-20% svih VSDova. Ovi uključuju marginalne (rubne), centralne i apikalne (vršne) defekte. Višestruki defekti muskularnog (mišićnog) sloja često se nazivaju "švicarski sir" defekti.
Subpulmonarni septalni defekti (još se nazivaju suprakristalni, infundibularni, konalni, subarterijalni) čine 5-7% svih septalnih defekata. Iznimka je Japan i ostale dalekoistočne zemlje gdje je ovaj postotak mnogo veći, prosječno 30%. Ovaj je defekt često povezan s drugim defektima, najčešće prolapskom aortnog kuspisa (propadanjem zaliska aorte) i aortnom regurgitacijom (vraćanje krvi kroz ušće aorte).
Ulazni (inlet) septalni defekt je rijedak.

S obzirom na veličinu spoja i miješanje krvi VSD se dijeli i ovako:
- mali defekt s malim lijevo-desnim spojem (Rogerova bolest)
- veliki defekt s normalnim otporom plućnih krvnih žila
- veliki defekt s povišenim otporom plućnih krvnih žila pri čemu se lijevo-desni spoj smanjuje, a tlak u plućnoj arteriji je visok
- veliki defekt s otporom plućnih krvnih žila koji premašuje otpor u sustavnom krvotoku te dolazi do obrtanja toka krvi kroz defekt u pretežno desno lijevi (Eisenmengerov sindrom).

Razvoj bolesti
Poremećaj funkcije zbog VSDa nije povezan sa smještajem greške. Za stanje pacijenta i stupanj miješanja krvi iz lijevog i desnog srca važna je veličina defekta te otpor protoku krvi kroz otvor. Malen VSD s velikim otporom dozvoljava miješanje neznatne količine krvi. Kod velikih defekata se tlakovi u lijevoj i desnoj srčanoj komori izjednačuju i miješa se velika količina krvi. Stupanj i smjer protoka krvi među klijetkama varira tijekom srčanog ciklusa.
Većina malih VSDova spontano se zatvara tijekom prvih nekoliko godina života, osobito oni koji su smješteni u mižićnom septumu (septum muscularis). Mali perimembranski defekti mogu se zatvoriti dijelom trikuspidalnog zaliska; ovakvo se stanje naziva "aneurizma" membranskog septuma i može se prepoznati ultrazvukom. Mali VSD koji ostaje otvoren i u odrasloj dobi smatra se dobroćudnim te često zahtijeva jedino preventivnu terapiju antibioticima zbog malog rizika od endokarditisa. Kod desetine pacijenata se VSD spontano zatvara u odrasloj dobi, polovina je stabilna i bez komplikacija tijekom dugog vremenskog perioda praćenja, trećina pacijenata ima dodatne srčane greške (najčešće bikuspidalna aortna valvula ili koarktacija aorte). Ozbiljne komplikacije u odrasloj dobi pacijenata s malim VSDom mogu se pojaviti kod čak četvrtine pacijenata, uključujući infektivni endokarditis, progresivnu aortnu regurgitaciju, simptomatske aritmije vezane uz dob (najčešće fibrilacija atrija).
Dobroćudan tijek može se predvidjeti ako mali VSD ima lijevo-desni prelazak krvi manji od 50%, nema naznaka pretjeranog volumnog opterećenja lijeve klijetke, normalan je arterijski tlak u plućima te ako nema aortne regurgitacije ili simptoma vezanih uz VSD.
Veliki perimembranski defekti, subpulmonarni defekti, defekti izlaza klijetke i veliki centralni mišićni defekti rijetko se spontano zatvaraju. Djeca s ovim defektima obično razviju veliki lijevo-desni protok među komorama unutar prvih nekoliko tjedana ili mjeseci života, što lako može rezultirati znakovima plućne kongestije (nakupljanja pretjerane količine krvi u plućima), pretjeranog volumnog opterećenja lijeve i desne srčane klijetke i poremećen rast. Ukoliko se kod ovakvih pacijenata u prvoj godini života ne obavi kirurški zahvat, povećava se vjerojatnost za nepopravljive promjene uzrokovane povišenim tlakom u plućima i smanjuje mogućnost za kasniji uspješni zahvat. Pacijenti sa subpulmonarnim defektom promjera 5 mm koji su u početku bez simptoma mogu tijekom vremena razviti prolaps aortnog kuspisa (propadanje aortnog zaliska), aortnu regurgitaciju (vraćanje krvi iz aorte u srce) i zatajenje srca. Stoga se subpulmonarne defekte od 5 mm preporučuje zatvoriti što ranije. Pacijenti bez simptoma s defektom manjim od 5 mm mogu se liječiti konzervativno (ne-kirurški).
Povećanje tlaka u plućnoj arteriji zbog lijevo-desnog protoka između klijetki rezultira razvojem plućne arterijske hipertenzije (povišenog tlaka) i povećanjem otpora u plućnim krvnim žilama, tlačnim preopterećenjem desne klijetke, povećanjem desne klijetke i obrtanjem protoka iz lijevo-desnog u desno-lijevi.

Kliničke manifestacije
Kod pacijenata s malim VSDom, osobito ako se dijagnosticira tijekom adolescencije ili u odrasloj dobi, u povijesti bolesti se obično nalazi tek srčani šum prisutan od djetinjstva bez značajnijih simptoma. Veličina srca je obično normalna.
Simptomi i znakovi mogu biti: otežano hranjenje, usporen rast tjelesne mase, otežano disanje, nedostatak daha, brzo umaranje. Dojenče s velikim VSDom se brzo umori čak i nakon uzimanja vrlo male količine hrane, nakon toga zaspe i probudi se gladno, pokuša opet jesti, opet se brzo umori i opet zaspe te se ovaj ciklus ponavlja.
Nalaz tjelesnog pregleda može biti normalan kod pacijenata s VSDom koji nemaju Eisenmengerov sindrom. S malim VSDom i malim prijelazom krvi između klijetki, periferni pulsevi su obično normalni i nema dokaza volumnog opterećenja desne klijetke. Ukoliko postoji značajno lijevo-desno miješanje krvi, liječnik će uočiti promjenu pri opipu pulsa te upadljive impulse pri opipavanju kože iznad srčanog vrška. Volumno opterećenje desne klijetke očituje se odizanjem desne klijetke, razvojem plućne hipertenzije (Eisenmengerov sindrom), periferne cijanoze (plava boja okrajina), razvojem batićastih prstiju, zatajenjem desne strane srca i drugim tipičnim znakovima.
Auskultacijom srca obično se čuje pansistolički šum stupnja 3-6/6 koji je najglasniji uz srednji ilidonji lijevi rub prsne kosti. Ovisno o nijansama bolesti mogu se uočiti drugačiji ili dodatni nalazi.
Elektrokardiogram (EKG) pokazuje različite nalaze ovisno o veličini VSDa. EKG je većinom normalan kod malih defekata. EKGom se moše prikazati povećanje pojedinih pretklijetki i klijetki srca te poremećaji provođenja električnih impulsa.
Rentgenska snimka grudnog koša prikazuje narav defekta i promjene uočene EKGom. Pacijenti s malim defektom imaju srce normalne veličine, dok je kod značajnijeg lijevo-desnog ili desno-lijevog miješanja krvi uočljivo povećanje lijeve klijetke i pretklijetke te prepunjene i povećane glavna plućna arterija i ostale plućne žile. Kod pacijenata s Eisenmengerovim sindromom obično se vidi upadljiva glavna plućna arterija i krvne žile plućnog hilusa, povećanje desne klijetke i, osim ako je prisutna znatna trikuspidna insuficijencija, veličina srca je normalna u a/p projekciji.
Ultrazvuk je važan za prikaz tipa i smještaja defekta u srčanom zidu. Protok krvi kroz krvne žile može se također izračunati. Procjena tlaka desne klijetke te izračun količine krvi koja prolazi kroz defekt prilično su precizni. Trodimenzionalni prikaz volumena krvi u srcu pruža potpuniju procjenu smještaa VSDa, oblika i prostorne orjentacije drugih struktura srca. Ovo je osobito korisno za perimembranske ili vičestruke VSDove.
Glavni zaključci doneseni temeljem tjelesnog pregleda, EKGa i rentgenske snimke mogu se ovako sažeti: nalaz tipičnog glasnog sistoličkog šuma, s normalnom aktivnošću srca, normalnim EKGom i urednom snimkom srca i pluća ukazuje na mali i dobroćudni VSD.
Pacijenti kod kojih se EKGom uoče znakovi povećanja desne klijetke trebaju se detaljnije dijagnostički ispitati kako bi se utvrdio uzrok (plućna hipertenzija ili stenoza).
Razvoj novog dijastoličkog šuma, nedostatne funkcije zalistaka ili vraćanja krvi unatrag također zahtijeva detaljniji dijagnostički postupak.
CT može otkriti povećanje srca i njegovih komora te prepunjene krvne žile.
MR (magnetska rezonancija) ima višestruke mogućnosti za procjenu prirođenih srčanih bolesti. Trenutna uloga MR je nadopuna ultrazvučnog nalaza, ukoliko to liječnik smatra potrebnim. Pretraga je vrlo korisna za procjenu stanja srca nakon kirurškog zahvata.
Angiografija je prikaz srčanih šupljina i krvnih žila pomoću kontrastnog sredstva koje se u krvotok uvodi kateterom (plastičnom cjevčicom). Izvodi se jedino kada opsežni dijagnostički postupak ne uspije sa sigurnošću dati podatke o opsegu miješanja krvi, kad se laboratorijski podaci ne podudaraju s kliničkim nalazima ili kad se sumnja na bolest plućnih krvnih žila.

Infektivni endokarditis
Infektivni endokarditis je infekcija unutarnje (endokardijalne) površine srca koja može zahvatiti jedan ili više srčanih zalistaka, srčane zidove (muralni endokarditis) ili defekte srčane pregrade. Endokarditis koji se javlja kod prirođenih srčanih grešaka naziva se endokarditis nativne valvule. Akutni endokarditis ovog tipa obično ima agresivan tok. Najčešći uzročnici su bakterije Staphylococcus aureus i streptokok grupe B.
Subakutni endokarditis je dobroćudnija forma bolesti i obično uzrokovana alfa-hemolitičkim streptokokom ili enterokokom.
Bez obzira na veličinu VSDa, rizik od endokarditisa je povećan. Kako bi se spriječio nastanak infekcije potrebna je preventivna terapija antibioticima prije zubnih zahvata, kirurških operacija i invazivnih pretraga.

Liječenje prirođenog VSDa
Ako pacijent ima mali VSD, roditelji trebaju znati kako je stanje relativno dobroćudno te dijete može normalno živjeti bez ograničenja tjelesne aktivnosti. Kako bi se spriječio nastanak infekcija unutarnjeg sloja srca (endokarditis), potrebno je veliku pozornost posvetiti mliječnim i trajnim zubima. Antibiotska terapija je potrebna prije posjeta zubaru i svih zunih zahvata te prije kirurških zahvata i invazivnih dijagnostičkih pretraga. Pacijenti se prate pregledima, laboratorijskim testovima i temeljnim dijagnostičkim pretragama do spontanog zatvaranja defekta. Ultrazvuk je izvrsna pretraga za utvrđivanje eventualnog pogoršanja stanja te za potvrdu zatvaranja defekta.
U djece s velikim defektom liječenje ima višestruke ciljeve: spriječiti zatajenje srca i razvoj bolesti plućnih krvnih žila te omogućiti normalan rast i razvoj djeteta.
Nekirurške metode zatvaranja uključuju okluzivna sredstva koja se u srce dovode kateterom, plastičnom cijevi koja se uvodi u periferne krvne žile i krvotokom dolazi do srca. Svi defekti ne mogu se zatvoriti na ovaj način. Ako je rano liječenje uspješno te se defekt znatno smanji, količina miješane krvi se može smanjiti i spontano doći do poboljšanja, osobito tijekom prve godine života. Potreban je oprez kako se ne bi zamijenili simptomi poboljžanja sa simptomima Eisenmengerova sindroma. Budući se kirurški zahvat može obaviti s malim rizikom kod većine djece, ako prvi pokušaj okluzije ne uspije, slijedeći korak može biti kirurško liječenje. Kod velikih defekata, razvoj neizlječive plućne bolesti može se spriješiti izvođenjem kirurškog zahvata unutar prve godine života.
Kirurško zatvaranje VSDa preporučuje se u ovim slučajevima:
- kod bolesnika bilo koje dobi s velikim defektima kod kojih se klinički simptomi i zastoj u rastu i razvoju ne mogu kontrolirati drugačijom terapijom
- kod dojenčadi stare 6-12 mjeseci kad su veliki defekti povezani s nastankom plućne hipertenzije (povišenog tlaka u plućnim krvnim žilama), čak i ako se simptomi mogu kontrolirati drugačijom terapijom
- kod pacijenata starijih od 24 mjeseca ako je krvni otpor u plućima dvaput ili više veći od sustavnog krvnog otpora
Pacijentima sa subpulmonarnim (suprakristalnim) VSDom bez obzira na veličinu obično se preporučuje kirurški zahvat zbog velikog rizika od aortne regurgitacije.
Ako se već razvila teška bolest plućnih krvnih žila, kirurški zahvat se ne preporučuje.
U kompliciranim slučajevima ili kod nedonoščadi, dodatni kirurški zahvat na plućnoj arteriji se može obaviti u kasnijem djetinjstvu kako bi se osigurao potpuno normalan rad srca i krvnih žila.
Kirurški rizik veći je kod muskularnih defekata, osobito ako ima više defekata (švicarski sir defekti). Kod ovih pacijenata također može biti potrebno obaviti viže kirurških zahvata.
Relativne indikacije za operaciju su perimembranski ili ulazni VSD kod kojih postoji značajnija aortna regurgitacija (vraćanje krvi kroz aortno ušće) te prethodni slučaj endokarditisa, osobito ako ih je bilo više.
Rezultati kirurškog zatvaranja VSDa su izvrsni, a komplikacije koje bi uzrokovale dugotrajne probleme (miješanje krvi postoji i nakon zahvata zbog čega je potrebna ponovna operacija ili blok provođenja srčanih impulsa koji bi zahtijevao pacemaker) rijetke. Nakon zatvaranja defekta i prestanka miješanja krvi među klijetkama, rad srca se stišava, povećano srce smanjuje u normalne granice, srčani šumovi nestaju, smanjuje se tlak u plućnoj arteriji. Pacijentovo kliničko stanje se značajno poboljša. Većina djece se bolje razvijaju i rastu, a lijekovi za srce više nisu potrebni. Nadoknada propuštenog rasta obično se viđa unutar jedne do dvije godine. U nekim slučajevima je srčani šum niskog intenziteta prisutan mjesecima nakon zahvata.
Dugotrajna prognoza nakon kirurškog zatvaranja je izvrsna. Rizik od endokarditisa i pogoršanja aortne regurgitacije nakon zahvata znatno se smanjuje, osim ako defekt nije potpuno zatvoren. Poremećaj provođenja srčanih impulsa kroz klijetke nešto je češći nakon kirurškog zatvaranja VSDa te može biti odgovoran za malo povećanje rizika od iznenadne smrti kod ovih pacijenata.

Kontrole
Kontroliranje jednom godišnje (osim ako stanje pacijenta drugačije nalaže) preporučuje se jednom godišnje kod pacijenata koji nisu kirurški liječeni, a VSD nije spontano zatvoren, kod osoba s Eisenmengerovim sindromom, značajnim poremećajima ritma (aritmije) te kod bolesnika s dodatnim srčanim poremećajima. Kardiološki nadzor preporučuje se i pacijentima kod kojih su kasno obavljeni kirurški zahvati zatvaranja srednjih i velikih defekata jer su često povezanis poremećajem funkcije lijeve klijetke i povećanim tlakom u plućnoj arteriji u vrijeme zahvata. Neznatni defekti preotali nakon kirurškog zahvata rijetko su bitni za normalnu dinamiku krvotoka, ali mogu povećati opasnost od endokarditisa. Dobra zubna higijena i preventivno antibiotsko liječenje kod ovih su osoba vrlo važni.

Stečeni VSD
Pucanje srčane pregrade među klijetkama (ruptura interventrikularnog septuma) javlja se u 1-3% slučajeva nakon srčanog infarkta (akutnog infarkta miokarda).
Većina informacija o stečenom VSDu dobivena je nalazom obdukcija budući većina pacijenata umire na dramatičan način.
Pacijenti se obično žale na ponavljane epizode srčane boli nakon početne prezentacije s infarktom. U uzporedbi s drugim bolesnicima koji dožive srčani infarkt, ovi su pacijenti nemirniji, uznemireniji, razdraženi te bi prije pucanja srčanog zida imali nekoliko epizoda povraćanja nakon kojih bi slijedio pad tlaka i usporen rad srca. VSD se obično razvija tri do pet dana nakon primitka u bolnicu. Prije se vjerovalo kako bolesnici koji su na terapiji heparinom, varfarinom, kortikosteroidima ili nesteroidnim protu-upalnim lijekovima imaju veći rizik od stečenog VSDa, međutim novije studije nisu potvrdile ova uvjerenja.
Dijagnoza se može postaviti pregledom bolesnika koji pokazuje znakove zatajenja lijeve i desne strane srca, prisutan je srčani šum tijekom cijele faze stezanja srca (holosistolički šum) uz lijevi rub prsne kosti, nabrekle vene na vratu. Dijagnoza se postavlja mjerenjem zasićenosti kisika desne klijetke, EKGom i ultrazvukom.
Liječenje (zatvaranje defekta) se provodi okluzivnim sredstvima preko katetera ili kirurškim zahvatom.
Rano prepoznavanje znakova i simptoma te ispravno tumačenje dijagnostičkih nalaza omogućuje ranu intervenciju i može spasiti život bolesniku

27.08.2007.

//:):)//

25.08.2007.

****Postupanje u hitnim slučajevima****

Ciljevi pružanja prve pomoći su spasiti život, spriječiti pogoršanje stanja i pospješiti oporavak, ne dovodeći u opasnost vlastiti život

Prema knjizi: Pocket First Aid, The British Red Cross Society
Prilagodila: Carmen Rivier-Zurak, dr. med., Oktal Pharma

Kod postupanja u bilo kojem hitnom slučaju vaš je pristup jedan od najvažnijih čimbenika. Morate ostati mirni i sigurni dok procjenjujete situaciju i poduzimate prijeko potrebne mjere. Tako ćete djelovati umirujuće na okolinu i uvjeriti je da ste dorasli situaciji.

Opasnosti - Vrlo je važno da se pri pokušaju spašavanja ozlijeđenoga i sami ne ozlijedite. Neki su slučajevi osobito opasni, primjerice kada je ozlijeđeni još u dodiru s električnom strujom, ako je blizu vatre ili u prostoriji ispunjenoj otrovnim parama. U bilo kojoj od tih situcija morate provesti određene mjere opreza prije negoli išta poduzmete.

Zlatna pravila - Da bismo lakše predočili nužne postupke za primjer možemo uzeti nezgodu u kući, iako ista pravila vrijede i za svaku drugu nezgodu:

  • Ne približavajte se ozlijeđenome ako time dovodite u opasnost svoj život.
  • Uvijek najprije pomozite najteže ozlijeđenome.
  • Nikad ne pomičite ozlijeđenoga ako to nije nužno, tj. ako njegov život nije u neposrednoj opasnosti.

Važno je uvijek imati na umu da treba slušati zdrav razum, biti svjestan svojih mogućnosti i ne pokušavati učiniti previše kako ne bismo više odmogli nego pomogli.

U SLUČAJU NEZGODE...

Važno

  • Nikad ne dodirujte ozlijeđenoga koji je još u dodiru sa strujom.
  • Uvijek uklonite opasnosti od ozlijeđenoga, a samo ga u iznimnim situacijama odmaknite od izvora opasnosti.
  • Nikad osobu bez svijesti ne ostavljajte samu.

Postupak

  1. Pogledajte oko sebe i pokušajte utvrditi što se dogodilo. Ako je ozlijeđeni pri svijesti, mogao bi vam to sam ispričati.
  2. Provjerite je li otklonjena svaka daljnja opasnost. Možda prijeti opasnost da će na njega nešto pasti, bušilica može biti još uključena ili u blizini može gorjeti vatra.
  3. Ako je ozlijeđeno nekoliko osoba, brzo procijenite koja je najteže ozlijeđena i postupite poštujući prioritete.
  4. Po potrebi pozovite hitnu pomoć ili liječnika te im pružite točne podatke o nezgodi

Na što treba obratiti pozornost
Pažljivo utvrđivanje povijesti bolesti te svi simptomi i pokazatelji ozljede pomoći će vam pri odabiru postupka koji je potreban ozlijeđenome:

  • Povijest bolesti - Pitajte ozlijeđenoga i/ili druge očevice kako je došlo do nezgode.
  • Simptomi - Slušajte pozorno sve što vam govori. Ako osjeća bol, pitajte ga gdje. Ako se ne može pomaknuti, zbog čega?
  • Pokazatelji - Oprezno ga pregledajte od glave do pete. Možete vidjeti i ustanoviti sljedeće: diše li, je li pomodrio, je li pri svijesti, krvari li, jesu li mu udovi izobličeni (usporedite jednu stranu tijela s drugom), je li mu bilo (puls) slabo, je li izrazito blijed. Uz to, provjerite ima li unesrećeni kod sebe bilo kakav znak bitan za medicinsko osoblje (npr. karticu za osobe koje boluju od šećerne bolesti ili znak SOS kojim se traži da se u slučju nezgode toj osobi dovede svećenika).

IMAJTE NA UMU PRIORITETE

U svim slučajevima u kojima je nekoliko osoba ozlijeđeno najprije se pruža pomoć onoj koja je najteže ozlijeđena. Treba imati na umu da najglasniji bolesnik ne mora biti i najteže ozlijeđen.

Postupak

  1.  
  2. Ako ozlijeđenoga treba pomicati, prijelome kostiju prethodno treba imobilizirati. Nemojte micati bolesnika ako sumnjate na ozljede leđa ili vrata.
  3. Umirite ozlijeđenoga i postupite prema pravilima sa svim drugim ozljedama.

POZOVITE POMOĆ

Ako niste sigurni u kakvom je stanju ozlijeđeni, uvijek se preporučuje uputiti ga liječniku. Vozilo hitne pomoći mora ga prevesti u bolnicu nakon svih težih nezgoda na otvorenome i svih nezgoda koje uključuju teškoće pri disanju, prestanak rada srca, teško krvarenje, gubitak svijesti, teške opekline, vjerojatne promjene kostiju (iako se ozlijeđeni sa slomljenom rukom može normalno prevesti i automobilom), šok ili trovanje.

Pozivanje službe hitne pomoći - Nužno je uvijek ostati uz ozlijeđenoga i zamoliti nekoga da pozove vozilo hitne pomoći. No, ako ga možete vidjeti s mjesta odakle telefonirate, poziv možete obaviti i sami slijedeći ove upute. Ako netko drugi obavlja poziv, zamolite ga da se vrati i potvrdi vam je li on obavljen.

Postupak:

  1. Nazovite 94 i zatražite da vam pošalju vozilo hitne pomoći.
  2. Službi hitne pomoći dajte pojedinosti o točnome mjestu nesreće (opišite orijentacijske točke pomoću kojih vozač hitne pomoći može lakše naći kuću ili područje); recite im što se dogodilo i vjerojatni uzrok; spol i pribiližnu dob te broj ozlijeđenih; opseg ozljeda.
  3. Pozorno slušajte dežurnog liječnika. On će vam možda reći što da činite dok čekate hitnu pomoć.
  4. Ne spuštajte slušalicu prije nego što to učini dežurni liječnik.
Ako je ozlijeđeni pri svijesti, trenutačno se mora uspostaviti prohodnost dišnih putova, disanje i rad srca kako bi se spriječila trajna oštećenja:
A - DIŠNI ORGANI - uspostavljanje prohodnosti dišnih putova: prolaz između usta, nosa, grla i dušnika mora neprestano biti otvoren i prohodan.
B - DISANJE - mora se uspostaviti i održavati.
C - RAD SRCA - morate se uvjeriti u to da srce još kuca i da je krvotok zadovoljavajući. Mora se zaustaviti svako teže krvarenje i liječiti šok.
21.08.2007.

****Vitalni znakovi-sta je normalno a sta nije???****

Vitalni znakovi važni su za procjenu općeg stanja pacijenta. U sljedećim tablicama prikazane su normalne vrijednosti s obzirom na dob pacijenta i mogući uzrok.

Prosječna frekvencija bila
Dob Frekvencija bila
odrasli 60 do 100 / min.
djeca 70 do 140 / min.
djeca 1. - 3. godine života 90 do 150 / min.
dojenčad  100 do 160 / min.

Vitalni znakovi - pedijatrija

Dob Disanje Bilo Sistolički krvni tlak
novorođenčad: 0 - 1. mj. 40 do 60 / min. 120 do 160 / min.  50 do 170 mm Hg
dojenčad: 1.mj. - 1. god. 30 do 60 / min. 100 do 160 / min. 70 do 95 mm Hg
djeca: 1. do 3. god. 24 do 40 / min. 90 do 150 / min. 80 do 100 mm Hg
predškolska dob: 3. - 6. god. 22 do 34 / min. 80 do 140 / min. 80 do 100 mm Hg
školska dob: 6. do 12. god. 18 do 30 / min. 70 do 120 / min. 80 do 110 mm Hg
adolescenti: 12. do 18. god. 12 do 16 / min. 60 do 100 / min. 90 do 110 mm Hg

Normalni sistolički krvni tlak

Dob  Vrijednost
odrasla muška osoba dodaj 100 na pacijentovu dob do vrijednosti od 150 mm Hg
odrasla ženska osoba dodaj 90 na pacijentovu dob do vrijednosti od 150 mm Hg
djeca dodaj 70 dvostrukoj dobi pacijenta

Zjenice

Izgled  Mogući uzrok
okrugle / jednake normalni status
fiksirane, bez reakcije na svjetlo depresija moždane funkcije: ozljeda glave, moždani udar
potpuno proširene, fiksirane intrakranijalno krvarenje
proširenje na jako svjetlo, sužavanje na slabo svjetlo depresija moždane funkcije
sužene  lijekovi (opijati)
spora reakcija depresija moždane funkcije
nejednake veličine depresija moždane funkcije

Kvaliteta disanja

Kvaliteta disanja Opis  Mogući uzrok
normalno  disanje nije ni površno ni duboko, normalni pokreti prsnoga koša bez upotrebe pomoćne muskulature   
površno  jedva primjetni pokreti prsnog i trbušnog zida, pojačan napor pri disanju, stenjanje i stridor, upotreba pomoćne muskulature upala pluća, ozljede prsnoga koša, iscrpljenost, oštećenje mozga, otrovanja lijekovima, alkoholom i opijatima
otežano - "hvatanje zraka"
- širenje nosnica
- uvlačenje intrakostalne i supraklavikularne muskulature 
popuštanje srca, depresija centralnog nervnog sustava, bolesti - miastenia gravis, multipla skleroza
pooštreno  pojačani šumovi disanja bronhitis, djelomična opstrukcija dišnog puta, upala pluća

Procjena boje kože

Boja  Mogući uzrok
ružičasta normalna boja kože
sivo-blijeda hipovolemija, hipoksija
sivo-plava (cijanotična) - nedostatna izmjena plinova
- niska koncentracija kisika u krvi
crvena  - visoki krvni tlak
- otrovanje ugljičnim monoksidom
- izrazito visoka tjelesna temperatura
- toplinski udar
- opekline od sunca
- alergijska reakcija
žuta  bolest ili poremećaj funkcije jetre

Temperatura i procjena vlažnosti kože

Temperatura / vlažnost Mogući uzrok
topla  normalni status
vruča  - izrazito visoka tjelesna temperatura
- hipertermija
- opekline od sunca
- pojačana tjelesna aktivnost / znojenje
hladna  - rana faza šoka
- pothlađivanje
ledena kasna faza šoka
- hipotermija
- ozebline
ljepljiva, vlažna ili mokra šok


Stariji postovi

MEDICINA
<< 04/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930

MOJI LINKOVI

SAVJETI Z AZDRAVLJ EI LJEPOTU
Zdravlje i ljepota su nerazdvojni. Što ste zdraviji, bolje izgledate. Da biste i dalje izgledali najbolje što možete, evo nekoliko savjeta što činiti, a što ne.
» Nemojte pušiti. Pušenje oštećuje mikrocirkulaciju kože čineći ju neosjetljivom, blijedom i beživotnom. Isti utjecaj ima na vašu kosu. Također vodi do ranog formiranja bora, osobito finih linija oko usta. Mnogi modeli puše s namjerom da ostanu mršave, no time si samo uništavaju karijeru.
» Budite umjereni u konzumiranju alkohola. Važno je da izbjegavate opijanja (poput zapijanja čitave plaće odjednom), jer su ona osobito štetna za vašu jetru.
» Hranite se zdravo i uravnoteženo, s dovoljnom količinom svježeg voća i povrća, kako biste unijeli dovoljno esencijalnih vitamina, antioksidansa i minerala.
» Od redovitog vježbanja vaša će koža biti sjajna, imati ćete dobro držanje i bit ćete u dobroj formi.
» Zaštitite se kada ste na suncu. Veliku opasnost predstavlja ultraljubičasto zračenje (UVA), koje uzrokuje oštećenja kolagena, zbog čega se koža stanjuje i nastaju bore.
» Spavajte dovoljno. San je nužno potreban za regeneraciju tijela i zahvaljujući njemu duh i tijelo funkcioniraju kako treba.
» Nađite efektivne načine da se riješite stresa. Ne dajte da se njegove posljedice vide na vama i vašem ponašanju.
» Pazite na vaše zube i redovito posjećujte zubara.

SAVJETI
Trudnoća

U trudnoći, treba posebno naglasiti, zabranjeni su pušenje i alkohol, a o korištenju lijekova uvijek je potrebno prethodno posavjetovati se s liječnikom

Trudnoća je, ako je planirana i željena, jedno od najsretnijih razdoblja u životu žene. Traje 10 lunarnih mjeseci ili 40 tjedana, odnosno 280 dana. Trudnoća je razdoblje kada je potreban oprez buduće majke, trudnice, kako bi rodila zdravo, donešeno dijete, sposobno za život izvan maternice.

Tijekom trudnoće neophodno je obratiti pažnju na nekoliko ključnih čimbenika. Prvi je pravilna prehrana. Dnevni energetski unos hrane trebao bi biti 2000 kalorija (trudnica ne smije "jesti za dvoje"), i to u obliku kvalitetnih namirnica, s puno vitamina i minerala, sa što više integralnih žitarica. To su obvezno crni kruh, integralna riža, krumpir, voće i povrće, mahunarke, mlijeko i mliječni proizvodi, riba, teletina i piletina, raspoređeni u tri obroka i dva međuobroka koji se ne smiju preskakati. Nisu preporučeni rafinirani slatki proizvodi, različite grickalice i dosoljavanje hrane. Neophodan je i unos tekućine, vode, čajeva i prirodnih sokova, a treba izbjegavati kavu, gazirane i slatke napitke. Prehrana je u skladu s kontrolom tjelesne težine, koja prosječno na kraju trudnoće ne smije biti uvećana za više od 12 kg. Regulaciji tjelesne težine pomaže i tjelesna aktivnost kojom se treba baviti i tijekom trudnoće, osim ako ona iz nekog razloga nije dopuštena. Zdrava se trudnica treba normalno kretati. Trudnoća nije razlog za mirovanje. Preporučaju se šetnje na svježem, nezagađenom zraku, plivanje, vođene vježbe za trudnice. Kretanje je naročito važno za cirkulaciju i sprečavanje zatvora te za psihičko stanje trudnice. Sunčanje je dopušteno u ranim jutarnjim i kasnim popodnevnim satima, uz zaštitno sredstvo s visokim UV- faktorom.

Opća higijena provodi se neutralnim sredstvima; odjeća treba biti komotna, da ne ometa cirkulaciju i probavu, obuća komotna, od prirodnih materijala, stabilna, s potpeticom od 2 do 3 cm. Ako je potrebno, u obuću se može staviti i ortopedski uložak koji olakšava hod.

Treba izbjegavati stresne situacije, dovoljno se odmarati i omogućiti kvalitetan san. Promjena raspoloženja uobičajena je pojava i zahtijeva razumijevanje okoline.

U trudnoći, treba posebno naglasiti, zabranjeni su pušenje i alkohol, a o korištenju lijekova uvijek je potrebno prethodno posavjetovati se s liječnikom.

Tijekom trudnoće neophodne su redovite kontrole kod liječnika ginekologa, a preporuča se i pohađanje tečaja za trudnice, ako se takav organizira u sredini u kojoj trudnica živi. Na tečaju se trudnica psihofizički priprema za porođaj, a iskustvo je potvrdilo da takva priprema skraćuje porođaj, on je manje bolan, žena je mirnija, staložena i bolje surađuje s liječnikom i sestrom. Smanjena je napetost i strah od nepoznatoga, a time i za dijete rizik od poroda.

Crijevne zarazne bolesti




Pod crijevnim zaraznim bolestima podrazumijevamo sve one zarazne bolesti čiji uzročnici ulaze u čovječje tijelo kroz usta i izazivaju oštećenja u probavnom sustavu. Gotovo su uvijek prisutni simptomi grčevi u trbuhu, proljev i povraćanje. Prema vrstama uzročnika i karakterističnim kliničkim slikama, u našim su krajevima najčešći enterokolitis i salmoneloze, koje se mogu javiti i u epidemijama.
Uzročnici tih oboljenja dospijevaju u probavni trakt uzimanjem zagađene hrane ili vode te stavljanjem zagađenih predmeta u usta. Izvor je zaraze bolestan čovjek ili kliconoša, koji uzročnike izlučuje iz organizma putem stolice, a u hranu dospijevaju preko njegovih ruku. Zbog tog najčešćeg načina prijenosa te se bolesti zovu i "bolesti prljavih ruku". Drugi su važan čimbenik u prijenosu muhe. Njihovo je značenje veće u higijenskizaostalim krajevima i na selu.
U pravilu se događa da se hrana zagadi vrlo malim i nevidljivim količinama izmeta, u kojima nema dovoljno zaraznih klica koje su sposobne izazvati bolest. No, one su i izvan tijela sačuvale sposobnost razmnožavanja u optimalnim uvjetima: dovoljno hranjivih tvari i vlage, temperatura što bliža 37 C. Ljeti je na sobnoj temperaturi dovoljno 6-12 sati da se klice namnože u količini koja može izazvati bolest. Dužim stajanjem, takva bi hrana promijenila svojstva i ne bi bila za uporabu. Ako se temperatura u hrani poveća do točke vrenja, svi bi se mikroorganizmi uništili. Iz toga proizlazi zaključak da, pogotovo ljeti, treba jesti svježe pripremljenu hranu, termički dobro obrađenu. PRIJE PRIPREME HRANE RUKE TREBA DOBRO OPRATI (kao i uvijek nakon nužde), pripremljenu hranu treba konzumirati odmah, izbjegavati kreme i kremaste kolače, majoneze, francusku salatu, meso peradi i jaja iz neprovjerenih izvora ili ako nisu svježe pripremljeni, u kući dobro oprati svo posuđe nakon pripreme hrane, a posebno dasku za meso na kojoj se mogu zadržati njegovi ostaci.
U trgovini treba osjetljive namirnice kupovati samo iz dobrih i čistih hladnjaka. Čistoća trgovina važna je za odluku hoćemo li u njima kupovati hranu. U restoranima je bolje naručiti topla jela koja se neposredno spremaju, a oprez je potreban s raznim salatama.


Sunčanje




Zbog oštećenog sloja ozonskog omotača oko Zemlje, pretjerano izlaganje suncu danas postaje zdravstveni rizik. Sunce je u umjerenim količinama izvor zdravlja: jača obrambene snage organizma, izaziva u tijelu proizvodnju D-vitamina koji štiti djecu od rahitisa i koji povećava količinu kalcija u krvi i kostima, štiteći tako od osteoporoze.
Neumjereno sunčanje u konačnici može dovesti do pojave raka kože i, još zloćudnijeg, melanoma kože. Posljednjih se godina bilježi porast oboljelih od raka kože.
Vrijeme za sunčanje obično je ograničeno trajanjem godišnjeg odmora i svi žele što prije i što intenzivnije pocrnjeti. Poznate su već opće upute da se suncu treba izlagati umjereno, u jutarnjim i kasnim poslijepodnevnim satima i da tijelo treba zaštititi nekim od sredstava za sunčanje koje sadrži zaštitni faktor koji sprečava prodiranje opasnih sunčevih zraka do stanica kože. Vrijeme provedeno na suncu treba postupno produžavati, od svega nekoliko minuta prvi dan. Posebno su osjetljiva djeca i stariji ljudi, plavokosi i plavooki. Zbog nepažnje, česte su i sunčane opekline. Ako koža pocrveni, treba ju namazati nekim sredstvom za hlađenje. Ako se pojave mjehuri, potrebna je liječnička pomoć.
I kada ste odjeveni, namažite kremom nepokrivene dijelove tijela.
Nakon kupanja isperite sol jer ona čini kožu osjetljivijom. Glavu treba
imati pokrivenu, naročito djeca, starije i ćelave osobe. Izlaganje nezaštićene glave suncu može pratiti i sunčanica. Njezini su znaci povišena tjelesna temperatura, vrtoglavica, smetenost, glavobolja, a moguća je i nesvjestica. Takvu osobu treba odmah prenijeti u hladan prostor i pozvati liječnika.


Sprečavanje neželjene trudnoće - kontracepcija

Pogrešan je uvriježen stav da o sprečavanju neželjene trudnoće brigu mora voditi samo žena.

Za primjenu bilo koje kontraceptivne metode, što je najsvrsishodniji način kontrole rađanja, potrebna je motivacija. Spolno aktivna žena u dobi u kojoj može rađati, a to iz bilo kojih razloga ne želi, treba primjenjivati neku od kontraceptivnih metoda ili sredstava. Prekid trudnoće ne možemo nazvati metodom za sprečavanje neželjene trudnoće jer je ona već nastala.
O kontracepciji treba posebno educirati adolescente koji će početi biti ili već jesu spolno aktivni i žene koje više ne žele rađati. Naravno, znanje o kontracepciji stvar je i opće kulture, od čega nisu izuzeti ni muškarci. Primjena kontracepcije ovisna je i o suradnji partnera, i o nizu čimbenika vezanih za njihove međuljudske odnose i interakcije. Pogrešan je uvriježen stav da o sprečavanju neželjene trudnoće brigu mora voditi samo žena. Za pravilnu primjenu nekih metoda potrebno je i dobro poznavanje anatomije i fiziologije reproduktivnih organa.
Kontraceptivne metode možemo prema načinu djelovanja podijeliti na:

PRIRODNE METODE, za koje nisu potrebna nikakva pomoćna sredstva, već samo poznavanje prirodnih procesa reprodukcije i određeni način ponašanja u skladu s tim. Te su metode prekinuti snošaj (coitus interruptus), produljeni snošaj (coitus reservatus) i metode sigurnih dana. Prve se dvije, usprkos nedovoljnoj sigurnosti i postojanju sigurnijih metoda, još uvijek najviše upotrebljavaju. Metode sigurnih dana temelje se na osnovnoj pretpostavci da u svakom menstruacijskom ciklusu dolazi do samo jedne ovulacije. Računa se da je jedno jajašce sposobno da bude oplođeno 24 sata, a da spermiji u ženskom genitalnom traktu žive 48-72 sata. Prema tome, do trudnoće u svakom ciklusu može doći tijekom četiri
"plodna" dana. Osnovni je problem takve metode znati točno dane kada dolazi do ovulacije i tada se suzdržavati od spolnog odnosa.

Za određivanje ovulacije primjenjuje se Ogino-Knausova metoda koja se temelji na praćenju duljine menstrualnoga ciklusa tijekom 12 mjeseci. Ako se zna koliko traje najkraći, a koliko najduži ciklus, može se izračunati unutar kojih dana ciklusa dolazi do ovulacije. Ta metoda nije prikladna za žene s nepravilnim ciklusima i onima kraćim od 23 i dužim od 39 dana.

Druga je metoda temperaturna i temelji se na mjerenju jutarnje "bazalne" temperature. Naime, 24-72 sata nakon ovulacije dolazi do hormonski uvjetovanoga povišenja bazalne temperature za tri ili više desetinki stupnja u odnosu na vrijednosti prije ovulacije. Pri tome treba voditi računa o drugim mogućim stanjima ili bolestima koji mogu povisiti temperaturu.

Treća, Bilingsova metoda temelji se na promjeni cervikalne sluzi. Kako se približava ovulacija, iz rodnice počinje lučenje obilne, rijetke i rastezljive sluzi koja dosiže maksimum neposredno prije ovulacije. U tome se razdoblju žena treba suzdržavati od spolnih odnosa.

MEHANIČKE METODE, u koje spada kondom ili prezervativ, jedino mehaničko sredstvo koje koristi muškarac i koje ujedno štiti i od spolno prenosivih bolesti; dijafragma koju koriste žene sastoji se od elastičnog prstena preko kojega je poput kupole napeta tanka gumena opna. Postavlja se u rodnicu na način da poput kapice pokriva ušće maternice i
tako ga štiti od sjemene tekućine. Prvi se put postavlja kod ginekologa koji provjerava ispravnost, a uz nju se preporuča korištenje i nekog od kemijskih kontracepcijskih sredstava.

KEMIJSKA SREDSTVA zajedničkim imenom nazivaju se spermicidi. Sastoje se od neutralne baze koja mehaničkim putem sprečava prodor spermija u ušće maternice, i aktivne tvari, koja svojim biokemijskim djelovanjem onesposobljuje spermije za njihovu biološku ulogu. Izrađuju se u obliku kreme, želea, pjene, pjenećih tableta i čepića. Puno djelovanje imaju desetak minuta nakon stavljanja u rodnicu i ono se smanjuje nakon 1-2 sata, što treba uzeti u obzir tijekom spolnog odnosa.

BIOLOŠKA SREDSTVA, u koja spadaju intrauterini ulošci i hormonska sredstva. Intrauterini ulošci (popularno nazvani spirale) izrađeni su od plastike i metala, različita oblika. Mogu sadržavati i hormone, koji kao i metali imaju specifičan učinak. Intrauterini ulošci djeluju na način da unutar maternice stvaraju milje koji ne pogoduje spermijima ili već oplođenom jajašcu. Pogodni su za žene koje nisu visoko motivirane za primjenu kontracepcije, a za njihovo korištenje postoje i neka ograničenja koja će liječnik ustanoviti. Oni bez dodataka mogu u maternici ostati neograničeno, s time da se izvade 6-12 mjeseci nakon menopauze; oni s dodatkom bakra mijenjaju se svakih pet godina, a oni s hormonima zamjenjuju se nakon 12 mjeseci. Za uporabu hormonskih sredstava potrebna je velika motivacija i disciplina. Ta je metoda i najučinkovitija od svih privremenih metoda. Pri pravilnom uzimanju, njena je djelotvornost gotovo stopostotna. Njihov se princip djelovanja temelji na tome da sprečava ovulaciju. Sastoje se od spolnih hormona u različitim količinama. Za njihovo korištenje neophodno je savjetovanje s liječnikom i prethodni pregled. Postoje stanja i bolesti kod kojih se hormonalna sredstva
za sprečavanje trudnoće ne smiju koristiti. Hormoni se koriste i kao sredstvo kontracepcije nakon spolnog odnosa, ako je on bio u vrijeme ovulacije. Tada se mogu propisati hormoni u većim dozama, kroz tri do pet dana. Djelotvorni su ako se počnu uzimati najkasnije 72 sata nakon spolnog odnosa. Obično se uzimaju dvije tablete najednom, a nakon 12 sati još dvije tablete (Stediril, Neogynon).

STERILIZACIJA se provodi kod muškaraca i žena i trajno oduzima sposobnost reprodukcije. Češće se primjenjuje tzv. kemijska sterilizacija, dok se operativnim putem provodi uz neke druge operativne zahvate kod žena.



Prevencija bolesti srca i krvnih žila




Promicanje zdravoga načina života proces je koji ljudima omogućava da unaprijede svoje zdravlje i osposobe se za kontrolu vlastitoga zdravlja. Promicanje zdravlja zadaća je cijeloga društva, a zdravstvo u pojedinim zadacima ima posebno važnu ulogu.

Bolesti srca i krvnih žila, kao vodeći uzrok umiranja i bolničkoga liječenja u Republici Hrvatskoj, prioritetni su zdravstveni problem. Posebno naglašeni rizični čimbenici za njihovu pojavu jesu pušenje, prekomjerna tjelesna težina i debljina, način prehrane i tjelesna aktivnost.
U prevenciji pušenja posebno treba utjecati na mlađe osobe kako bi se oduprle iskušenju započinjanja pušenja. Za odrasle treba osigurati zrak bez duhanskoga dima na radnom mjestu i drugim javnim prostorima te osigurati stručnu medicinsku, psihološku i društvenu podršku svima koji žele prestati pušiti. Većina tih aktivnosti ima i zakonsku osnovu, koju u provedbi treba ojačati. Nikotin iz cigareta ima izrazito negativan učinak na krvne žile. Prestanak pušenja smanjuje rizik od obolijevanja i smrti od bolesti srca i krvnih žila za 30%.
U prevenciji prekomjerne tjelesne težine stanovništvo treba biti upoznato sa zdravstvenim rizicima vezanima za nju, načinom pravilne prehrane i uravnoteženjem energetskog unosa i potrošnje. Svaki pojedinac mora razvijati zdrave prehrambene navike, a u prevenciji bolesti srca i krvnih žila od posebne su važnosti umjeren unos soli (3g natrija/dan), smanjena potrošnja masnoća, posebno životinjskoga podrijetla, smanjen unos rafiniranih ugljikohidrata, uz povećanje potrošnje povrća, voća i ribe.
Tjelesna aktivnost ima velik utjecaj u prevenciji bolesti srca i krvnih žila, osobito koronarne bolesti, povišenog krvnog tlaka, masnoća u krvi, i smanjuje rizik obolijevanja i smrti za 35%. Sjedeći način života postaje uobičajen već u djetinjstvu i ranoj mladosti. Kretanje od 20 minuta tri puta tjedno nedovoljno je. Prekid vježbanja u trajanju od pet dana povratak je na staro. Tjelesna aktivnost pojačava djelovanje antioksidansa koji neutraliziraju djelovanje slobodnih radikala, tvari koje dovode do promjena u građi i funkciji stanice i tako utječu na pojavu niza bolesti. Vježbanjem u srčani mišić i mozak dolazi i do 50% više kisika i hranjivih tvari. Dublje i brže disanje ima isti učinak na ishranu stanica. Trenirano srce može obaviti veći rad uz manji napor. Jača se i električna stabilnost srčanih živčanih centara, što umanjuje opasnost od javljanja srčanih aritmija. Efikasnost rada arterija veća je, što povoljno djeluje na krvni tlak. Za trećinu do polovinu smanjuje se pojava srčanog i moždanog udara, pogotovo kod osoba srednje životne dobi. Žustro hodanje 4-5 kilometara (oko jedan sat) sagorijeva 340 kalorija, što pomaže u reguliranju tjelesne težine. Za 40% smanjuju se loše masti u krvi, a povećavaju dobre. Za pola se smanjuje broj trombocita, krvnih pločica koje mogu dovesti do začepljenja krvnih žila. Aktivnost mišićnih snopova povećava koštanu masu, čime se prevenira i osteoporoza. Samopouzdanje stečeno svladavanjem zadanih si tjelesnih aktivnosti podiže psihičku snagu, potrebnu pri obrani od stresa, također jednog od rizičnih čimbenika za pojavu srčanih bolesti.
Povišeni krvni tlak (hipertonija) jedan je od rizičnih čimbenika koji pogoduju razvoju bolesti srca i krvnih žila, posebno kod osoba srednje i starije životne dobi. Na njega nepovoljno utječu pušenje, povišene masnoće u krvi, muški spol, dob iznad 60 godina, povišen tlak u obitelji, debljina (smanjenje tjelesne težine za jedan kilogram smanjuje krvni tlak za 1 mm Hg) i stalna psihička napetost. Važnost redovnog mjerenja i stalnog nadzora, te stalnog uzimanja odgovarajuće terapije naglasit ćemo podatkom da je smanjenjem tlaka za 2 mm Hg učestalost koronarne bolesti srca manja za 5%, a moždanog udara za 6%, dok ti podaci kod sniženja tlaka za 4 mm Hg iznose 9, odnosno 14%. U liječenju povišenog krvnog tlaka, uz adekvatnu prehranu (prvenstveno smanjen
unos soli i masnoća), tjelovježbu i nepušenje, glavnu ulogu ima redovito, pod kontrolom liječnika, uzimanje lijekova za sniženje krvnoga tlaka - antihipertenziva.
__________________________________________________________
Svjetska zdravstvena organizacija dala je sedam naputaka
za zdrav, kvalitetan i dug život:
__________________________________________________________

1. redovito spavajte 7-8 sati,
2. redovito se bavite tjelesnom aktivnošću (najmanje 30 minuta na dan),
3. redovito doručkujte,
4. jedite razborito; hrana neka ne bude s odviše energije, masnoća i soli, a neka u njoj bude više povrća i voća,
5. izbjegavajte uzimati hranu između obroka i održavajte poželjnu tjelesnu težinu,
6. nikada ne pušite cigarete,
7. alkohol uzimajte umjereno ili ga posve izbjegavajte.



Snižavanje povišene tjelesne temperature

Povišenom tjelesnom temperaturom smatramo onu višu od 37 stupnjeva Celzijusovih.

Povišena tjelesna temperatura najčešće predstavlja odgovor organizma na infekciju bakterijama, virusima, parazitima, no može biti i posljedica manjka tekućine u organizmu (dehidracije) ili pak primijenjenog cjepiva. U gotovo tri četvrtine slučajeva povišena tjelesna temperatura posljedica je akutne infekcije dišnih organa. Postoje iznimno rijetke, takozvane neurogene vrućice, prouzročene bolestima središnjeg živčanog sustava, te vrućice koje su posljedica primjene lijekova. Povišena tjelesna temperatura znak je da bolest postoji, može nam pokazivati tijek bolesti, no ne i njenu težinu. Ona predstavlja prvi, nespecifični odgovor organizma, koji ujedno mobilizira i njegovu obranu. Odgovor na povišenje tjelesne temperature individualan je. Najčešći su simptomi koji ga prate: nelagoda, glavobolja, groznica, tresavica, znojenje. Treba naglasiti da su pri porastu temperature u djece dlanovi i tabani (ponekad i cijele ruke i noge) hladni, dok tijelo "gori", stoga stavljanje ruke na čelo ili okrajine nije pouzdan način procjene ima li dijete
povišenu temperaturu ili nema.

Povišenom tjelesnom temperaturom smatramo onu višu od 37 C.
Mjere za snižavanje temperature primjenjujemo u pravilu kada ona prijeđe 38,5 C. Posebno su na febrilitet osjetljiva djeca u dobi od šest mjeseci do pete godine života, zbog nezrelosti središnjeg živčanog sustava, pa ona pri temperaturi tijela višoj od navedene mogu odreagirati febrilnim konvulzijama - kratkotrajnim gubitkom svijesti uz grčenje tijela. Dosljednom primjenom mjera za snižavanje temperature nastojimo ih
spriječiti. Na ovom mjestu treba spomenuti da novorođenčad i dojenčad do trećeg mjeseca života može biti bolesna, a da ne reagira povišenjem tjelesne temperature. U toj dobnoj skupini opće stanje djeteta i uzimanje obroka mogu nas upozoriti na njegovu eventualnu bolest.
Hiperpireksijom smatramo temperaturu višu od 40,9 C i u pravilu ona prati teže bolesti.
Treba napomenuti da, ako se dijete loše osjeća, već pri 38 C možemo reagirati nekim od načina za snižavanje tjelesne temperature.
Za mjerenje temperature najčešće se koristi živin toplomjer stavljen pod pazuh. Temperatura se može mjeriti i rektalno, no taj se način ne preporučuje. Pritom treba odbiti 0,5 C od izmjerene vrijednosti.
Pri svakoj povišenoj temperaturi organizmu treba više vode, stoga je važno unositi dovoljno tekućine. Manjak tekućine u organizmu češće je posljedica nego uzrok povišene temperature, tako da upravo taj manjak kao posljedica predstavlja poticaj za dalje podržavanje febriliteta.
Borba s febrilitetom najčešće je "simptomatska". Ako je liječnik propisao antibiotik, to ne znači da je time problem febriliteta riješen jer dijete i pod antibiotskom terapijom obično još dva dana ima povišenu temperaturu.

Metode su skidanja povišene temperature fizikalne i lijekovima. Prvi korak pri skidanju temperature više od 39 C, a posebice ako se radi o hiperpireksiji, jest fizikalni način - močenjem, polijevanjem ili tuširanjem djeteta mlakom vodom (temperature oko 35 C). Golo dijete posjedne se u kadu čije je dno (dva tri prsta) pokriveno mlakom vodom.
Cijelu kožu osim lica i glave treba polijevati vodom uz pomoć trljačice ili tuša. Voda, koja na taj način hlapi s površine tijela, oduzima mu značajnu količinu topline. Za skidanje temperature alkohol se kod djece ne preporučuje. Trljanje kože frotirnim ručnikom natopljenim mlakom vodom ima slabiji učinak.
Obloge od mlake vode primjenjujemo tako da mokrom, ocijeđenom pelenom, ili mokrom ocijeđenom plahtom (mlaka voda), omotamo dijete od vrata do pete. Preko toga stavlja se deblji, suhi frotirni ručnik. Nakon četiri do pet minuta takav se oblog skida, dijete se potpuno razmota i istrlja frotirnim ručnikom. Postupak se može ponavljati, jedino valja upozoriti da držanje djeteta umotanog u takve obloge dulje od pet minuta može imati suprotan efekt. Uvriježeno stavljanje obloga na manje površine tijela (dlanovi, tabani) pogrešno je.

Lijekove za skidanje temperature zovemo antipireticima. Od lijekova se u djece najčešće preporučuje paracetamol u obliku sirupa ili čepića, u dozi koju odredi pedijatar. U posljednje vrijeme, kod visokih temperatura primjenjuju se diklofenak, odnosno ibuprofen u djece starije od godinu dana. Acetilsalicilna kiselina (aspirin) se u djece do šesnaest godina ne primjenjuje kao antipiretik.
Učinak nakon primjene antipiretika nastupa tek nakon pola sata do četrdeset pet minuta po davanju, stoga nakon njegove primjene ne smijemo zanemariti opisane fizikalne metode za skidanje temperature



Zaustavljanje krvarenja iz nosa

Palcem i kažiprstom uhvati se nos i čvrsto stisne u trajanju od dvije do tri minute. Glava mora biti sagnuta naprijed, a na vrat je poželjno staviti hladan oblog.

Krvarenje na nos česta je pojava i gotovo da nema čovjeka koji ga nije barem jednom iskusio. Više od 90% krvarenja na nos prestaje spontano, a samo 10% zahtijeva liječničku intervenciju. Uzroci su mu različiti - od ozljeda do bolesti.

Osobu koja krvari na nos potrebno je, prije svega, smiriti. Prva pomoć sastoji se od pritiska prstima. Palcem i kažiprstom uhvati se nos i čvrsto stisne u trajanju od dvije do tri minute. Glava mora biti sagnuta naprijed, a na vrat je poželjno staviti hladan oblog.

Prevencija krvarenja na nos sastoji se u pravilnom ispuhavanju nosa. U doba virusnih infekcija i prehlada nije poželjno pretjerati s kapima za nos, čija dugotrajna primjena može dovesti do oštećenja sluznice nosa. Kako i povišeni krvni tlak može uzrokovati krvarenje iz nosa, takvi bolesnici trebaju nastojati redovitim uzimanjem lijekova spriječiti veće oscilacije krvnoga tlaka. Posebno je potrebna redovita kontrola osoba koje dugotrajno uzimaju terapiju protiv zgrušavanja krvi.

Povrede
Krvarenje

Gubitak vece kolicine krvi je uvek opasan i stetan. Iskrvareni je bled, koza i sve vidljive sluzokoze su bez krvi. Koza je hladna i pokrivena lepljivim znojem, a povredjeni je nemoran i uplasen. Disanje je jako ubrzano i naporno, a puls je ubrzan i jedva da se moze osetiti pod rukom. Povredjeni se zali na zedj, umor, zujanje u usima i mrak pred ocima, opstu slabost i nemoc, zatim nastupa nesvestica, pa smrt. Manja krvarenja iz povrsnih povreda, oguljenih mesta, malih razderina i posekotina najcesce samo ubrzo prestaje, dok za zaustavljanje vecih krvarenja treba primeniti neku od metoda opisanih u sledecim pasusima.

Pritisak prstima

Primenjuje se kada povredjeni naglo gubi veoma velike kolicine krvi. Pogodan je samo za kratkotrajnu primenu, dok se ne primeni neki drugi trajniji i sigurniji nacin. Ova metoda sastoji se u tome da sam povredjeni ili spasilac prstima jedne ili obe ruke pritisne krvni sud uz kost. To je moguce izvesti kod krvarenja na glavi, rukama i nogama. Kada je krvarenje na glavi i vratu, treba sa cetiri prsta ruke pritisnuti srednji deo vrata, izmedju prednje i bocne strane, dok se sakom i palcem obuhvati zadnja strana vrata (pritiska se unazad i unutra prema kicmenom stubu i to samo sa jedne strane vrata, nikako sa obe istovremeno). Krvarenja u predelu ramena i pazuha zaustavljaju se pritiskanjem nanize, sa vise prstiju, sredisnjeg dela kljucne kosti. Kada je krvarenje iz gornjeg i srednjeg dela nadlaktice treba palcevima obe ruke pritisnuti predeo pazusne jame ka ramenom zglobu, a ostalim prstima obuhvatiti predeo ramena.Kod krvarenja iz lakta, podlaktice i sake treba palcem pritisnuti sredinu unutrasnjeg dela nadlaktice, a ostalim prstima je obuhvatiti. Ako je krvarenje iz noge, treba palcevima ili pesnicom pritisnuti predeo prepone.

Zavoj sa pritiskom

Sustina ovog metoda je zaustavljanje krvarenja za duze vreme, pritiskom na ranu. Primenjuje se tako sto se rana prvo prekrije sterilnom gazom, pa se uzduzno postavi predmet koji vrsi pritisak. Potom se povredjeni deo tela i predmet zajedno obaviju zavojem. U tu svrhu moze se upotrebiti jastuce prvog zavoja ili nerazmotan zavoj, ali i parce drveta, savijena krpa, stiropor i drugo. Ako krvarenje ne prestane, onda se zavoj mora jace stegnuti. Medjutim, suvisno stezanje moze biti veoma opasno. Ovaj metod je dobar za sve delove tela, osim za vrat.

Esmarhova poveska

Primenjuje se kada je usled dejstva vise sile, doslo do potpunog razmrskavanja ili otkidanja delova tela. Sastoji se u tome da se povredjeni ud stegne odmah iznad mesta krvarenja. U tu svrhu uzima se traka zavoja ili platna, marama ili druga cvrsta tkanina minimalne sirine 5 cm (nikako se ne smeju koristiti zica, tanak konopac i slicno). Postavi se oko povredjenog uda i postepeno steze uvrtanjem pomocu drvenog ili metalnog klina, ili drugih pogodnih predmeta sve dok se krvarenje ne zaustavi. Zatim se klin ucvrsti posebnom trakom zavoja da se ne bi odvrteo i poveska olabavila. Povredjenog treba sto pre odvesti do lekara jer je stezanje bolno, drzanje poveske duze od pola sata moze ostetiti tkiva, a drzanje duze od 2-3 casa dovodi do izumiranja tkiva.

vrh strane

Rane

Prvo treba ranu otkriti, skidanjem odece ili obuce. Odeca se svlaci najpre sa zdrave, a tek onda sa povredjene strane. Ako je svlacenje tesko i nepogodno, treba ranu otkriti paranjem odela po savovima ili cepanjem, odnosno secenjem. Sledeci zadatak je zastita rane od infekcije. U tom cilju rana se treba pokriti i zastititi od spoljasnjih uticaja. Sredstva kojima se vrsi pokrivanje rana treba da budu takva da mogu zastititi ranu, ali da dozvoljavaju da rana "dise" i da upijaju njene izlucine. To se najbolje postize gazom (takodje se mogu upotrebiti cisto platno ili slicna tkanina). koja se ucvrscuje zavojem, maramom, flasterima ili na drugi pogodan nacin. Preko zavoja se ponovo oblaci odeca, jer se na taj nacin rana jos sigurnije zastiti od naknadnog ozledjivanja i eventualno od vremenskih nepogoda. Zabranjeno je samu ranu:

1. ispirati bilo kakvim tecnostima (vodom, rakijom, mokracom, jodom, alkoholom, benzinom..).

2. pokrivati vatom jer se ona uvlaci u nju, lepi za zidove, brzo skori i tako onemogucuje slobodan pristup vazduha i oticanje izlucina.

3. posipati raznim praskovima (barutom, duvanom, prasinom, paucinom, struganom kozom...).

4. oblagati melemima i mastima (medom, lukom, mahovinom, raznim travama, liscem bokvice, kupusa, antibiotickim sredstvima...).

5. cistiti od raznih stranih tela (komada stakla, drveta, sacme, metka i drugog) jer se kao posledica moze pojaviti infekcija ili povreda zivaca, zila, krvnih sudova i drugih tkiva.

vrh strane

Postavljanje zavoja

Jedno od osnovnih pravila prilikom stavljanja zavoja na otvorene povrede nalaze da se rana prethodno prekrije sterilnom gazom radi sprecavanja dodatnog inficiranja. Zavojna poveska treba tako da se postavi da u potpunosti prekrije povredjeno mesto, da ne izaziva bolove, da ne sprecava cirkulaciju krvi i da se po stavljanju ne pomera. Zavoj uvek treba da prekrije veci deo tela nego sto je rana cime se obezbedjuje da rana bude prekrivena i pri manjem pomeranju zavoja. Pri stavljanju zavoja treba voditi racuna da se njime ne povredi rana. Zbog toga se zavijanje uvek pocinje sa nekoliko kruznih omotaja ispod ili iznad rane. Nikad se ne sme zapocinjati zavijanje preko same rane niti zavrsavati vezivanjem zavoja iznad same rane. Pri zavijanju treba voditi racuna o pritisku na deo tela koji se zavija. Pritisak treba da bude toliki da obezbedi stabilnost zavoja, i zaustavljanje krvarenja, ali i da ocuva cirkulaciju krvi kroz povredjeni deo tela. Jako stegnut zavoj moze da izazove jake bolove.

Prelomi kostiju i povrede zglobova

Ako se utvrdi da postoji prelom kostiju, iscasenje ili uganuce zgloba, treba preduzeti mere i postupke u cilju zastite daljeg ostecenja, infekcije, krvarenja, kao i sprecavanja jakih bolova kod povredjenog. Najbolji nacin zastite je da se povredjeni deo tela ucini nepokretnim pomocu prirucnih sredstava koja se ucvrscuju uz njega, a zatim da se postavi u mirovanje. Prirucna sredstva mogu biti svi predmeti pogodnog oblika i duzine, koji se pricvrscuju uz telo pomocu zavoja, traka iscepanog platna ili slicnog (stezanje ne treba da bude suvise jako jer moze da ometa krvotok). Uglavnom se postavljaju preko odece radi zastite od pritiska na kozu i od vremenskih nepogoda. Ako pored preloma postoji i rana, tada se ona najpre previje zavojima, a tek onda se pristupi imobilizaciji.

Kada je u pitanju prelomljena kost, treba ucvrstiti dva susedna zgloba. To se postize ucvrscivanjem prirucnog sredstva uz delove tela, iza susednih zglobova. Ako je povredjen zglob, tada se prirucna sredstva ucvrste uz susedne delove tela.

vrh strane

Povrede toplotom

Opekotine I stepena karakterise crvenilo, bol, otok, osecaj zategnutosti koze kao i mravinjanja po njoj. Najbolje sredstvo za njihovo ublažavanje je hladna voda, ili još bolje - ledena voda! One ne zahtevaju previjanje. Sa opecenih ruku treba skinuti prstenje, narukvice i rucne satove, a sa nogu obucu jer usled oticanja mogu ugroziti krvotok.

Opekotine II stepena se odlikuju pojavom mehurica razne velicine koji su ispunjeni bistrom ili lako zamucenom zuckastom tecnoscu. Postoje svi znaci kao i kod opekotina I stepena, s tim sto su bolovi jaci i otok veci. Postupak prve pomoci je kao i za opekotine I stepena, ali posto postoji mogucnost infekcije treba ih previjanjem zastititi.

Opekotine III stepena su one kod kojih je doslo do propadanja dubljih delova koze i potkoznog tkiva. Opekotina ima izgled stavljene koze, belicaste boje i veoma je bolna. Ovakve povrede najcesce su u pozarima, gde povredjeni gori. Prilikom pruzanja prve pomoci neophodno pre svega povredjenog udaljiti od toplotnog izvora i ugasiti vatru na njemu. Vatra se gasi prebacivanjem cebeta, pokrivaca i slicnih predmeta preko plamena. Samopomoc se sastoji u tome da se povredjeni valja po podlozi i na taj nacin sam ugasi vatru. Kada se spreci dalje dejstvo toplote, pristupa se hladjenju opecenog dela tela, najbolje hladnom vodom. Sa opecenog mesta ne smeju se skidati prilepljeni delovi odece. Opekotinu treba previti cistim zavojem, ili u nedostatku istog ostaviti je bez pokrivaca i otvorenu. Povredjenom treba dati da pije hladne napitke u manjim kolicinama ali cesto.

Suncanica i toplotni udar

Suncanica nastaje usled duzeg dejstva suncevih zraka na nepokrivenu glavu. Znaci su jaka glavobolja, mucnina, povracanje, slabost, omamljenost, vrtoglavica, tesko disanje i ubrzan puls. U tezim slucajevima bolesnik gubi svest, ima temperaturu i jako se znoji. Toplotni udar nastaje kada je covek pretoplo obucen i izlozen fizickim naporimau uslovima povisene temperature vazduha koji je jako zasicen vlagom i sa smanjenim sadrzajem kiseonika. U oba slucaja povredjenom treba skinuti odecu i sto pre ga staviti u hlad da lezi sa uzdignutom glavom. Ukoliko je doslo do gubitka svesti ili prestanka rada srca i disanja, odmah se pristupa ozivljavanju. Jedna od vaznih mera je i rashladjivanje glave stavljanjem hladnih obloga i prskanjem, a preporucuje se i stavljanje kese sa ledom. Sve ove radnje su potrebne, cak i ako se sprovodi ozivljavanje. Ako je povredjeni svestan, treba mu davati hladne napitke u vecim kolicinama. Lecenje se obavlja u najblizoj bolnici do koje povredjenog prenosimo u lezecem polozaju.

vrh strane

Povrede hladnocom

Pri velikoj hladnoci treba nositi što je više tankih slojeva odece. Ništa ne sme da bude tesno jer lako dolazi do promrzlina.

Smrzotine

Jaca hladnoca moze izazvati smrzotine pojedinih delova tela, i to najcesce onih otkrivenih (usi, nos, prsti) i udaljenijih, jer ih krv teze zagreva. Smrznuti delovi su bledi, hladni i neosetljivi. Kod jacih smrzotina javljaju se plikovi i dolazi do otoka. Sve smrzotine se smatraju ranama i sa njima treba tako i postupati, tj. previti ih. Zavoji ne smeju biti suvise stegnuti, jer mogu da ometaju i onako ostecen krvotok. Previjeni deo tela treba naknadno umotati da se zagreva. Veoma je opasno i stetno trljanje smzotine snegom i busenje plikova. Trljanje snegom se moze koristiti samo radi zagrevanja i sprecavanja pojave smrzotine, a nikada, kada smrzotine vec postoje.

Smrzavanje

Kada se rashladi celo telo, tada dolazi do opsteg smrzavanja. Smrznutom se drema, obuzima ga osecaj prijatne neosetljivosti i nezainteresovanosti kako za sebe tako i za okolinu. Njegovo srce sve sporije kuca i najzad stane. Postupke u ukazivanja prve pomoci treba usmeriti na sto brze zagrevanje. U tom cilju se smrznuti mora dobro utopliti, ako ne dise izvrsiti ozivljavanje i sto pre ga preneti u toplu prostoriju. Treba mu sto pre skinuti mokru odecu i obucu i zameniti ih suvim. Smrznuti treba da pije tople napitke, ali ne alkoholna pica, i da pomera udove, jer se tako zagreva. Takodje treba proveriti da li ima smrzotine koje treba previti. Transport se vrsi u lezecem polozaju do najblize bolnice.


Sve sto treba znati o infarktu srca
Iako je izlijecenje moguce u 90 posto slucajeva , infarkt nazalost pogada sve vise ljudi. Dva od tri oboljela su muskarci, mada rizik od infarkta srca jednako imaju i zene nakon prestanka ovulacije. Infarkt srca predstavlja propadanje i izumiranje srcanog tkiva. Zbog zacepljenja koronarnih zila dio srcanog misica ne dobija vise krv. Ako taj nedostatak potraje kratko srcane stanice se brzo oporave, ali ako potraje duze stanice odumru i vise se nemogu oporaviti. Sto je veci dio srca ostao bez krvi to je infarkt tezi.

Uzroci nastanka infarkta srca
Postoje dva osnovna uzroka koja dovode do nastanka srcanog infarkta, a to su:

Zacepljenje ugruskom nastalo na ateroskleroznoj naslagi

Iznenadno stezanje krvnih zila zbog za sada nepoznatih razloga

Ova dva uzroka pospjesuju jedan drugog i ne javljajuse se odvojeno. Kada aterosklerozne naslage smanje promjer arterija za 70 posto dovoljan je samo blai spazam (stezanje) zila ili mali ugrusak da srce ne dobije dovoljnu kolicinu krvi cime moze nastati infarkt.

Opasnost od infarkta se povecava povecanjem faktora rizika za aterosklerozu. Aterosklerozne nakupine koje se sastoje od holesterola i kalcija suzavaju krvne zile. Na ovim nakupinama se stvaraju ugrusci koji se sastoje od krvnih oplocica, fibrina, crvenih i bijelih krvnih zrnaca. U laksim slucajevima (kada je suzenje manje) dolazi do napada angine pektoris, a u tezim do infarkta.

Faktori rizika su sljedeci:

Povecan holesterol

Povecan pritisak

Pusenje

Povecanje tjelesne tezine

Secerna bolest

Nedostatak tjelesne aktivnosti


Holesterol
Povisena razina holesterola nakvazniji je uzrok koronarne bolesti. Kolicina holesterola zavisi od spola, dobi kao i prehrambenih navika.S obzirom da se radi o najvaznijem faktoru rizika za infarkt potrebno ga je drzati na razini od 5 mmol/l.

Bitno je znati da postoji “stetni” LDL (lipoprotein niske gustoce) holesterol i “korisni” HDL (lipoprotein visoke gustoce) kolesterol.

Izuzev kod velikih nasljednih bolesti metabolizma holesterola, povisen holesterol se javlja kao posljedica napravilnog nacin prehrane.

Prehrana sa previse zasicenih masnoca zivotinjslog porijekla (maslac, salame, crveno meso) preobilna prehrana i povecana tjeesna tezina.

Uzroci su povisenerazine holesterola. Umjesto toga potrebno je jesti voce, povrce, ribu, perad i sl.

Pušenje
To je nekada glavni uzrok infarkta. Nikotin i CO najstetniji su sastojci duhanskog dima. Pusenje ubrzava srcani ritam i stezanje krvnih zila, a utice i na stvaranje ateroskleroznih nakupina u krvnim zilama. Tek nekoliko mjeseci nakon prestanka pusenja srce ponovo uspostavlja svoj uobicajeni ritam

Povecana tjelesna tezina
Iako se ne ubraja medju najvaznije faktore rizika za infarkt srca, ona ima ulogu jer se odrzava pravilnom prehranom.

Tjelesna aktivnost
Istrazivanja su pokazala da redovna tjelesna aktivnost udvostrucuje opasnost od infarkta srca. Sportom se treba baviti 2-3 puta sedmicno, a najbolji sportovi su: hodanje, trcanje, voznja bicikla, tenis.

Koji su simptomi infarkta srca?
Trajna bol koja ne prestaje nakon 10-20 minuta, a ne mjenja se nakon dubokog udisaja. Zapocinje u sredini grudnog kosa i siri se prema ramenima jedne ili obje ruke ili u donju celjust.

Sta treba uraditi ako se posumnja na infarkt?

Izbjegavati svaki napor

Uzeti tabletu nitroglicerina (siri zile)

Sazvakati tabletu aspirina od 300 mg

Bolesnika treba sto prije odvesti u bolnicu kako bi se sto prije pruzila pomoc.

Ako bolesnik izgubi svijest treba poceti sa masazom srca i umjetnim disanjem. ...


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
255189

Powered by Blogger.ba