Myspace Graphics
Myspace Layouts
Layout By
Myspace Layouts
glitter-graphics.com Bulimija - MEDICINA
   

MEDICINA

Dobrodošli na moj blog

24.06.2007.

Bulimija

Uvod Poremećaji u uzimanju hrane su opasni poremećaji u ponašanju koji su rezultat međusobnog djelovanja niza faktora, a mogu uključivati emocionalne poremećaje i poremećaje ličnosti, pritisak u obitelji, moguću genetsku ili biološku predispoziciju i kulturu u kojoj postoji obilje hrane i opsjednutost mišlju o mršavosti. Poremećaji u uzimanju hrane obično se mogu kategorizirati kao bulimia nervosa, anorexia nervosa i ostali nespecificirani poremećaji. To nisu novi poremećaji. Iako je anorexia nervosa prvi put definirana kao medicinski problem 1873., opise samoizgladnjivanja možemo naći već u srednjovjekovnim spisima. Što je bulimia nervosa? Bulimiju, koja je češća od anoreksije, karakteriziraju ciklusi pretjeranog uzimanja i namjernog izbacivanja hrane. Obično započinje u ranoj adolescenciji kad mlade žene isprobavaju restriktivne dijete te u slučaju neuspjeha reagiraju pretjeranim uzimanjem hrane. Nakon toga hranu izbacuju ili povraćanjem ili uzimanjem laksativa, dijetnih pilula ili lijekova za smanjenje tekućine u tijelu. Pretjeranom uzimanju hrane koje prethodi izbacivanju unosi se prosječno 1000 kalorija, ali može se unijeti i do 20000 kalorija ili samo 100. Pacijenti u kojih je dijagnosticirana bulimija imaju oko 14 epizoda pretjeranog uzimanja i namjernog izbacivanja hrane svaki tjedan. Ljudi s bulimijom koji ne obole od anoreksije normalne su ili malo povišene tjelesne težine koja može fluktuirati više od 20kg zbog ciklusa prežderavanja i izbacivanje hrane. Što je anorexia nervosa? Anorexia nervosa je poremećaj koji oboljelog dovodi u stanje izgladnjivanja i mršavljenja, čime se gubi od 15% do čak 60% normalne tjelesne težine. Polovica tih pacijenata, koji su poznati kao oboljeli od restriktivne anoreksije, smanjuju težinu strogim dijetama; druga polovica, bulimični pacijenti, mršavost održavaju izbacivanjem hrane. Iako su obje vrste bolesti ozbiljne, bulimični pacijenti često su u većoj opasnosti jer bulimija predstavlja dodatni stres za pothranjeno tijelo. Nespecificirani poremećaji u uzimanju hrane Treća kategorija poremećaja u uzimanju hrane su nespecificirani poremećaji, koji se ne mogu definirati niti kao anoreksija niti kao bulimija. Ta kategorija uključuje pretjerano uzimanje bez izbacivanja hrane, rijetke epizode pretjeranog uzimanja i izbacivanja hrane (manje od dva puta tjedno ili takvo ponašanje koje traje manje od tri mjeseca), ponovljeno žvakanje i pljuvanje bez gutanja većih količina hrane, ili normalnu težinu u ljudi s anoreksičnim ponašanjem. Kod koga se javljaju poremećaji u uzimanju hrane? Spol i dob U proteklih se nekoliko godina bulimija povećavala većom brzinom od anoreksije. Procjene učestalosti bulimie nervosa u mladih žena kreću se od 3% od 10%. Mladi ljudi povremeno provociraju povraćanje nakon uzimanja prevelikih količina hrane, međutim ne mogu se smatrati bulimičarima zato što u većine to povremeno nezdravo ponašanje nestaje. Anorexia nervosa je treća najčešća kronična bolest u adolescentica i procjenjuje se da zahvaća od 0,5% do 3% svih tinejdžerki u zapadnom svijetu. Anoreksija se obično javlja u adolescenata. Međutim u proteklih četrdeset godina učestalost anoreksije u tinejdžera je bila stabilna, a trostruko se povećala u mladih žena. Etnički i socioekonomski faktori Život u ekonomski razvijenim zemljama na bilo kojem kontinentu predstavlja veći rizik za pojavu poremećaja u uzimanju hrane nego pripadnost nekoj etničkoj skupini; simptomi u zemljama s visokim rizikom su začuđujuće slični. Čudno je i to da su u razvijenim zemljama i bogati i siromašni jednako izloženi tom riziku. U stvari, oni u siromašnijim ekonomskim skupinama mogu biti više izloženi riziku od bulimije. Život u gradu predstavlja rizik za bulimiju, ali ne i anoreksiju. Poremećaji ličnosti Specifični poremećaji ličnosti povezani su s poremećajima u uzimanju hrane: bijeg od stvarnosti kod anoreksije, granični slučajevi kod bulimije te narcizam i kod anoreksije i kod bulimije. Međutim te se osobine mogu naći kod bilo kojeg poremećaja u uzimanju hrane. Fizički vrlo aktivni ljudi Vrlo kompetitivni sportaši su često perfekcionisti, što je osobina ljudi s poremećajima u uzimanju hrane. Žene koje se bave prezentacijskim sportovima, kao što su gimnastika i umjetničko klizanje, te sportovima u kojima je naglasak stavljen na izdržljivost kao što je trčanje, posebno su izložene riziku. Uspjeh u baletu također ovisi o razvoju žilavog i izuzetno mršavog tijela. Procjene učestalosti poremećaja u uzimanju hrane u tim skupinama kreću se od 15% do 60%. Terminom "trijas sportašica"sada se opisuju poremećaji u menstrualnom ciklusu, uzimanju hrane i osteoporoza, koji predstavljaju sve veći problem u mladih sportašica i plesačica. Vegetarijanci Nedavno ispitivanje adolescenata vegetarijanaca (od kojih su većina bile žene) pokazalo je da ti tinejdžeri jedu više voća i povrća, dvostruko više su na čestim dijetama, četiri puta više su na intenzivnim dijetama, a osam puta više koriste laksative od nevegetarijanaca. Kronične bolesti Nedavno je istraživanje pokazalo da 10,3% tinejdžerki i 6,9% tinejdžera s kroničnim bolestima, kao što su dijabetes ili astma, imaju neki od poremećaja u uzimanju hrane. Ti poremećaji predstavljaju ozbiljan problem u dijabetičara; postotak rizika je oko 6% i u muškaraca i žena bilo s tipom 1 ili 2 dijabetesa. Pretjerano uzimanje hrane (bez izbacivanja) je najuobičajenije kod dijabetesa tipa 2 i često dovodi do pretilosti. Kod dijabetesa tipa 1 uobičajene su i bulimija i anoreksija. Ako se u pacijenata koji su ovisni o inzulinu razvije anoreksija, njihova izuzetno mala težina može neko vrijeme kontrolirati dijabetes. Međutim, oni će umrijeti ako prestanu uzimati inzulin i ponovno dobe na težini. Rani pubertet Nova istraživanja pokazuju da desetogodišnje djevojčice povezuju zadirkivanje ili mučenje od strane svojih vršnjaka s mišlju da su ružne ili debele bez obzira na svoj stvarni fizički izgled. Takvo loše mišljenje o vlastitom tijelu često dovodi do poremećaja u uzimanju hrane. Tada nije niti iznenađujuće da postoji veći rizik od bulimije i ostalih emocionalnih poremećaja u djevojčica u ranom pubertetu, kad se pritisak koji osjećaju svi adolescenti dalje pojačava pažnjom koju posvećuju promjenama na tijelu i koja vodi do anksioznosti. Uzroci koji dovode do poremećaja u uzimanju hrane Ne postoji jedinstveni uzrok poremećaja u uzimanju hrane. Niz faktora, uključujući kulturološki i obiteljski pritisak, kemijsku neravnotežu te emocionalne i poremećaje ličnosti zajedno, dovodi i do anoreksije i do bulimije, iako je svaki poremećaj određen različitima kombinacijama tih faktora. Genetika također može igrati malu ulogu. Emocionalni poremećaji Između 40% i 96% svih pacijenata doživjelo je depresiju ili tjeskobu; depresija je također uobičajena u obiteljima pacijenata s poremećajima u uzimanju hrane. Veća je vjerojatnost da će bulimični, a ne anoreksični pacijenti imati emocionalne poremećaje i disfunkcionalne obitelji. Međutim nije jasno jesu li emocionalni poremećaji uzroci ili posljedice poremećaja u uzimanju hrane, ili oboje. Početak anoreksije je sredinom svibnja, mjeseca s najvećim brojem samoubojstava. Fobije i opsesivno-kompulsivni poremećaji obično prethode početku poremećaja u uzimanju hrane, dok se panika javlja nakon toga. Socijalne fobije, gdje se osoba boji poniženja u javnosti, prisutne su u oba poremećaja u uzimanju hrane. Ljudi s anoreksijom su skloniji opsesivno-kompulsivnim poremećajima.. Žene s anoreksijom mogu postati opsjednute vježbanjem, dijetama i hranom. Često razvijaju kompulsivne rituale - npr. vaganje svakog zalogaja, rezanje hrane na komadiće ili stavljanje u male posudice. Prisustvo opsesivno-kompulsivnih poremećaja zajedno s anoreksijom ili bulimijom nema negativne dugoročne posljedice iako do poboljšanja u poremećaju u uzimanju hrane obično dolazi s poboljšanjem simptoma anksioznosti. Obiteljski utjecaj i genetički faktori Negativni faktori u obitelji, koji mogu biti i naslijeđeni i stvoreni, igraju glavnu ulogu u poticanju i održavanju poremećaja u uzimanju hrane. U žena s tim poremećajima veća je učestalost spolnog nasilja. Ljudi s bulimijom češće nego ljudi s nekim drugim psihičkim poremećajima imaju pretile roditelji ili su i sami bili deblji tijekom djetinjstva. Problemi povezani s rođenjem U nekih ljudi s anoreksijom zabilježena je velika učestalost problema tijekom trudnoće majke ili nakon njihova rođenja, što je moglo imati ulogu u kasnijem razvoju poremećaja u uzimanju hrane. Ti problemi uključuju infekcije, fizičke traume, grčeve, malu težinu pri rođenju ili veću starost majke. Ljudi s anoreksijom često su u djetinjstvu imali probleme sa želucem i crijevima. Do poremećaja u uzimanju hrane može doći ako roditelji u djetinjstvu ne osiguraju sigurne temelje. U takvim slučajevima djeca ne osjećaju sigurnost veza u obitelji i postoji veća vjerojatnost da će kasnije biti više zaokupljeni težinom i da će imati manje samopoštovanja od djece sa sigurnim vezama u obitelji. Genetski faktori Anoreksija je osam puta češća u ljudi koji imaju rođake s tim poremećajem, međutim stručnjaci ne znaju točno što bi mogao biti nasljedni faktor. Genetska sklonost mršavosti uzrokovana bržim metabolizmom i popraćena kulturološkim odobravanjem može u nekih ljudi biti predispozicija za razvoj anoreksije. Naslijeđena sklonost pretilosti također može dovesti do poremećaja u uzimanju hrane. Kulturološki utjecaji Ako govorimo o pretilosti, neosporno je da poremećaji u uzimanju hrane predstavljaju pravu epidemiju u razvijenim zemljama. Društveni pritisak zapadne kulture sigurno igra vodeću ulogu u nastajanju poremećaja u uzimanju hrane. S druge strane, intenzivno se reklamiraju programi za smanjenje težine i predstavljaju mladi anoreksični modeli kao paradigma seksualne požude; s druge strane, mediji su preplavljeni reklamama za nezdravu hranu. Biološki i medicinski faktori Hipotalamično-pituitarne abnormalnosti. Pitanje je da li su tipične abnormalnosti koje se susreću u neurološkim i hormonalnim sistemima ljudi s poremećajima u uzimanju hrane posljedice ili uzroci tih poremećaja. Primarno je sjedište ovih poremećaja u malom dijelu mozga koji se naziva hipotalamus, a koji regulira rad pituitarne žlijezde, koja se ponekad naziva glavnom žlijezdom zbog svojeg značaja u koordinaciji živčanog i hormonskog sustava. Također se poremećaji u uzimanju hrane mogu povezati i s određenim neuroprijenosnicima u mozgu. Koji su simptomi poremećaja u uzimanju hrane? Simptomi bulimije mogu biti vrlo suptilni, budući da žene s ovim poremećajem to prikrivaju i iako su nedovoljne težine, nisu uvijek anoreksične. Općenito su ljudi s bulimijom zaokupljeni hranom i mogu zloupotrebljavati laksative, dijetne pilule, emetike (lijekove koji potiču povraćanje) ili diuretike (lijekove koji isplavljuju tekućinu iz tijela). Povraćanje može ponekad uzrokovati puknuće krvnih žila u očima i oticanje žlijezda slinovnica koje tada izgledaju kao vrećice ispod uglova usta. Zbog prekomjerne kiseline dolazi do karijesa i erozije cakline; obolijeva zubno meso, a na koži se mogu pojaviti osip i prištići. Ponovljeno izazvano povraćanje, pri čemu osoba gura ruku u grlo, također može dovesti do malih ogrebotina i žuljeva na vrhovima zglobova prstiju. Primarni simptom anoreksije je veliki gubitak težine zbog prestroge i kontinuirane dijete, koja se može sastojati od redukcijske dijete ili ciklusa prekomjernog uzimanja hrane i namjernog pražnjenja. Simptomi mogu biti prikriveni u mladih žena koje imaju i dijabetes i poremećaje u uzimanju hrane; takvi su ljudi normalne težine ili čak i prekomjerno teški a da su ipak anoreksični. Menstruacija može biti neredovita ili izostati. Često vježbanje u kombinaciji s mršavljenjem dovodi do ortopedskih problema, naročito u plesača i sportaša; to može biti prvi znak poremećaja koji prisiljava takve bolesnike da potraže liječničku pomoć. Koža može biti suha i prekrivena tankim dlakama, a vlasi mogu biti tanke. Stopala i ruke su hladni ili ponekad i otečeni. Želudac je često uznemiren i napuhnut. Misli mogu biti konfuzne ili usporene, a bolesnik ima slabu memoriju i ne može donositi prosudbe. Jedan od najneobičnijih simptoma oba poremećaja u uzimanju hrane je iskrivljena predodžba o vlastitom tijelu. Iako se takva predodžba obično veže uz tešku anoreksiju, ona je češća kod bulimije. Ispitivanja su pokazala da bulimičari češće precjenjuju vlastitu težinu; postoji veliki disparitet između onoga kako bi željeli izgledati i onoga kako misle da izgledaju nego u ljudi s anoreksijom ili ljudi bez poremećaja u uzimanju hrane. Kad vide slike hrane, ljudi s bulimijom obično opisuju svoje tijelo kao veće nego što u stvari jest. Tko postavlja dijagnozu? Prvi korak je priznati da postoji poremećaj u uzimanju hrane. Često bolesnika moraju nagovoriti roditelji ili netko drugi da posjeti liječnika. Budući da bolesnik može poricati da problem postoji i da mu se može opirati, preporučuje sa da tijekom razgovora s liječnikom bude prisutan i prijatelj koji će dati dodatne informacije o tome kako bolesnik uzima hranu i pomoći neutralizirati njegov otpor ili poricanje. Nažalost, i roditeljima i bolesniku izuzetno je teško priznati da problem postoji. Na primjer, zato što je hrana važan dio odnosa između majke i djeteta, poremećaj u uzimanju hrane može izgledati kao ogromna roditeljska greška. Izuzetno je važno nadvladati ove osjećaje i obavijestiti liječnika o bilo kojem sumnjivom gubitku težine ili problemima u ponašanju povezanima s hranom. Dijagnosticiranje bulimije Liječnik bi morao postaviti dijagnozu bulimije ako postoje najmanje dvije bulimične epizode tjedno u trajanju od tri mjeseca. Na temelju ostalih simptoma i povijesti bolesti, liječnik bi tada kategorizirao bolesnika bilo kao (1) osobu koja sama izaziva povraćanje ili uzima lijekove da bi izbacila hranu ili tekućinu ili (2) osobu koja gladuje ili pretjerano vježba. Dijagnosticiranje anoreksije i njezinih komplikacija Obično se pregledom fizičkih simptoma i osobne povijesti bolesti brzo potvrđuje dijagnoza anoreksije. Standardni kriteriji za dijagnosticiranje anoreksije su: pacijentovo odbijanje da zadrži tjelesnu težinu koja je normalna za njegovu dob i visinu; intenzivan strah o debljanja iako je nedovoljne težine; iskrivljena predodžba o vlastitom tijelu koja smanjuje samopouzdanje; poricanje ozbiljnosti mršavljenja i izgladnjivanja; u žena, izostanak menstruacije najmanje tri mjeseca. Liječnik tada kategorizira anoreksiju ili kao restriktivnu (samo stroge dijete) ili anoreksiju bulimiju (prekomjerno uzimanje hrane i namjerno pražnjenje). Budući da se taj poremećaj rijetko javlja u muškaraca, liječnici nisu na oprezu s muškim pacijentima čak i kad pokazuju klasične simptome anoreksije. Treba isključiti ostale medicinske poremećaje koji bi mogli uzrokovati anoreksiju, uključujući kronični umor, Chronovu bolest, hipertiroidizam, Addisonovu bolest, rak, tuberkulozu, anemiju i celijakiju. U svim se slučajevima moraju napraviti kompletne krvne pretrage, pretrage neravnoteže elektrolita i razina bjelančevina, elektrokardiogram i rendgenski snimak prsnog koša, pretrage jetre i bubrega te štitnjače. Niske razine kalija ukazuju na to da je poremećaj vjerojatno popraćen sindromom prekomjernog uzimanja i namjernog izbacivanja hrane. Ovisno o ozbiljnosti anoreksije, potrebne su i druge pretrage kao što su gustoća kostiju ili ostale vrste rendgenskih snimaka. Kako se poremećaji u uzimanju hrane liječe? Prva veća poteškoća u liječenju poremećaja u uzimanju hrane je često otpor anoreksičnog pacijenta koji vjeruje da je mršavost normalna pa čak i privlačna, ili bulimični pacijent koji smatra da je namjerno izbacivanje hrane jedini način da se spriječi pretilost. Čak i gore, anoreksiju mogu poticati i prijatelji koji su zavidni na mršavosti ili sportski treneri ili učitelji plesa koji potiču mršavost. Vrlo je važno informirati pacijenta i njegove bliske prijatelje i rođake o ozbiljnim posljedicama ovakvog stanja i o važnosti započinjanja liječenja. Pacijenti mogu odustati od programa ako imaju nerealna očekivanja da će biti "izliječeni" samo putem terapeuta. Prije nego što program počne, treba im se objasniti da je to bolan proces i da zahtijeva puni angažman i pacijenta i njegove obitelji. Da bi se svladali ovi teški poremećaji potrebno je iskušati i nekoliko terapeutskih metoda. Povrat bolesti je uobičajen i zbog njega ne treba očajavati. Bulimija se najbolje liječi kombinacijom antidepresiva i psihoterapije. Ishod kod bulimije je obično povoljniji nego kod anoreksije; čak i nakon oporavka žene s anoreksijom često zadržavaju iskrivljenu sliku o vlastitom tijelu. Međutim dugoročna ispitivanja pokazuju oporavak u većini ljudi koji se liječe od anoreksije. Početno liječenje Umjereni do teško bolesni anoreksični pacijenti primaju se u bolnicu za početno liječenje, pogotovo ako je gubitak težine nastavljen čak i nakon ambulantnog liječenja, ako je težina 30% ispod minimalne težine potrebne da bi se održalo zdravlje, ako dođe do poremećaja u srčanom ritmu, u slučaju teške depresije ili suicidalnog ponašanja ili u slučaju velikog gubitka kalija ili iznimno niskog krvnog tlaka. Stručnjaci preporučuju 10 do 12 tjedana za puni nutricijski oporavak. Pacijenti s bulimijom rijetko trebaju biti hospitalizirani osim ako ciklus prekomjernog uzimanja hrane i namjernog izbacivanja nije doveo do anoreksije; lijekovi su potrebni za "skidanje" s namjernog izbacivanja hrane ili u slučaju veće depresije. Dobitak težine Osim direktnog liječenja bilo kojeg ozbiljnog medicinskog problema, cilj terapije za anoreksične pacijente je povećati težinu. Ciljnu težinu postavlja samo liječnik. Pacijenti koji su izrazito pothranjeni moraju započeti s 1500 kalorija dnevno kako bi smanjili mogućnost želučanih bolova ili napetosti, zadržavanje tekućine i srčano zatajenje. Anoreksični pacijenti često imaju brži metabolizam i potrebno je više kalorija da bi povećali težinu. Na kraju se pacijentu daje hrana koja sadržava 3500 ili više kalorija dnevno. Nadomjesci hrani se obično ne preporučuju, zato što bi se pacijent morao ponovo početi normalno hraniti što je prije moguće. Iako uzimanje hrane nije problem, razgovori o poremećaju se nikad ne vode tijekom obroka koji su rezervirani za opušteno druženje. Intravenozna prehrana je rijetko potrebna ili preporučena osim ako pacijentov život nije ugrožen. Takve invazivne prehrambene mjere ne smiju se nikad koristiti kao oblik kazne tijekom liječenja poremećaja u ponašanju. Ispitivanje pokazuje da se strogom dijetom metabolizam može priviknuti na pothranjenost i opirati učincima prekomjernog uzimanja hrane, tako da neki pacijenti imaju teškoća u povećanju tjelesne težine čak i kad se primjereno hrane. Vježbanje U ljudi s anoreksijom, pretjerano vježbanje je često komponenta općeg poremećaja. Tijekom programa oporavka, kontrolirane vježbe mogu se koristiti i kao nagrada za razvoj dobrih prehrambenih navika i kao način da bi se smanjila nervoza želuca i crijeva koja obično dolazi uz oporavak. Vježbe se ne smiju raditi u slučaju teških medicinskih problema i ako pacijent nije u značajnoj mjeri povećao tjelesnu težinu. Timski pristup Multidsciplinarni timski pristup koji se sastoji od stalne podrške i savjetovanja neophodan je za dugoročni oporavak od svih vrsta teških poremećaja u uzimanju hrane. Ovisno o težini i vrsti poremećaja, članovi tima mogu biti liječnici specijalizirani za određene komplikacije, dijetetičari, behaviorističko-kognitivni terapeuti, psihoterapeuti ili medicinske sestre. Svi moraju biti osposobljeni za liječenje poremećaja u uzimanju hrane. Nutricionistička terapija Dijetetičari često daju strategije za planiranje obroka i obrazovanje pacijenata i roditelja o objektivnim ciljevima prehrane (npr. specifična ciljna težina) i o ozbiljnim zdravstvenim posljedicama ciklusa prekomjernog uzimanja i zatim izbacivanja hrane te strogih dijeta. Dijetetičar bi također trebao usko surađivati s drugim stručnjacima u timu kako bi integrirali rezultate interpersonalnog i behaviorističkog rada u procesu razvoja dobrih prehrambenih navika. Kognitivna behavioristička terapija Kognitivna behavioristička terapija djeluje na principu da se model krivog razmišljanja i uvjerenja o vlastitom tijelu može objektivno prepoznati i promijeniti, čime se mijenja i odgovor i eliminiraju nezdrave reakcije na hranu. To je osnovna terapija za većinu pacijenata s poremećajima u uzimanju hrane, a posebno je djelotvorna kod bulimije, osobito ako se kombinira s antidepresivima. Proces obično traje od četiri do šest mjeseci. U tom periodu pacijent dobiva do tri obroka dnevno, uključujući i hranu koju je prije izbjegavao. Tijekom tog perioda, pacijent pazi na dnevni unos hrane i na cikluse prekomjernog uzimanja i zatim izbacivanja hrane. Pacijent mora prvo naučiti kako prepoznati uobičajene nezdrave reakcije i negativne misli o hrani. Sve se pogreške moraju promatrati objektivno i bez samokritičnosti i osude. Razgovorom s terapeutom pacijent na kraju sam može raspoznati krive stavove o tijelu i nedostižnom perfekcionizmu koji su osnova njegovog protivljenja hrani i zdravlju. Na tom stupnju on se može uhvatiti u koštac s ukorijenjenim i automatskim idejama i početi ih mijenjati skupom realnih uvjerenja i djelovanjem koje se temelji na razumnim očekivanjima. Ljudi koji se izliječe od anoreksije i dalje zadržavaju jaku potrebu za redom i preciznošću; te osobine, koje su bile rizični faktor za poremećaj, mogu biti i jake kvalitete koje se mogu koristiti za ponovnu izgradnju smislenog života. Interpersonalna terapija Interpersonalna terapija bavi se depresijom ili anksioznošću koje mogu biti uzrok poremećaja u uzimanju hrane kao i društvenim faktorima koji mogu utjecati na prehrambene navike. Ova se terapija ne bavi težinom, hranom ili percepcijom tijela. Ciljevi su izraziti osjećaje, otkriti kako tolerirati nesigurnost i promjene te razviti jaki osjećaj individualnosti i neovisnosti. Ta se terapija bavi i spolnim pitanjima i bilo kojim traumatičnim ili nasilnim ponašanjem koje bi moglo biti uzrok poremećaja u uzimanju hrane. Analiza ispitivanja pokazuje da ta terapija obično ne djeluje na ljude koji prekomjerno uzimaju hranu ili u kojih se kognitivna terapija nije pokazala uspješnom. Obiteljska terapija Budući da obiteljski stavovi igraju glavnu ulogu u poremećajima u uzimanju hrane, može se tvrditi da je jedan od prvih koraka u liječenju anoreksičnih pacijenata liječenje obitelji. Osjećaj intenzivne krivnje i anksioznosti koje liječnici susreću vjerojatno su slični onima koje doživljavaju sa suicidnim osobama. Pretjerano angažirani roditelj također može svojim ponašanjem poticati poremećaj u uzimanju hrane (zbog straha od srdžbe ili tuge), ili zato što se i sam poistovjećuje s kulturnim vrijednostima koje se pridaju mršavosti. U takvim je slučajevima naročito važno da obitelj u potpunosti razumije opasnost od ovog poremećaja i da ne surađuju u bolesti ili čak i smrti ohrabrivanjem takvog stanja. Ako je pacijent u bolnici stručnjaci preporučuju da obiteljska terapija započne nakon što je pacijent dobio na težini, ali prije otpuštanja pacijenta iz bolnice. Terapija se treba nastaviti i nakon izlaska iz bolnice. Takva je terapija posebno korisna za mlađe bolesnike na koje obitelj još uvijek vrši jaki utjecaj. Terapija lijekovima Liječenje lijekovima bulimie nervosa Zbog velike učestalosti depresije u bulimičnih pacijenata, često se preporučuju antidepresivi. Međutim u jednogodišnjem je ispitivanju utvrđeno da je kod korištenja antidepresiva bez popratne kognitivno-behaviorističke terapije stopa uspjeha samo 18%. Liječenje anoreksije lijekovima Nijedna terapija lijekovima se nije pokazala djelotvornom u liječenju anoreksije ili depresije koja obično prati i održava poremećaj. Posljedice gladovanja pojačavaju popratne pojave i smanjuju djelotvornost antidepresiva. Osim toga, većina antidepresiva smanjuje apetit i doprinosi gubitku težine Ponovno uspostavljanje hormonalne funkcije i gustoće kostiju Normaliziranje ravnoteže reproduktivnih hormona važnije je od povećanja težine u reguliranju menstrualnog ciklusa. Međutim estrogenska terapija u borbi protiv osteoporoze nije se pokazala uspješnom. Drugi pristupi Ispitivanje provedeno na ženama s bulimijom pokazalo je da su bile izrazito osjetljive na hipnozu, koja bi se stoga mogla pokazati korisnom u njihovom liječenju. S druge strane, čini se da ljudi s anoreksijom pokazuju veći otpor ranjivosti koja je potrebna u ovom procesu. Neki su istraživači primijetili vezu između bulimije i sezonskih afektivnih poremećaja (depresija koja se pojačava tijekom tamnih zimskih mjeseci); to pokazuje da bi terapija intenzivnim direktnim svjetlom mogla biti korisna. U jednotjednom pokusu u kojem je korišteno svjetlo, poboljšana je depresija u bulimičnih pacijenata međutim nije bilo promjena u ponašanju povezanom s prekomjernim uzimanjem i naknadnim namjernim izbacivanjem hrane. Tehnika koja se zove "vođena masaža" smanjila je učestalost tog ciklusa za skoro 75%; ta metoda također koristi audio trake za evociranje slika koje će smanjiti stres i pomoći u postizanju specifičnih ciljeva. Prognoza - komplikacije bulimije Dugoročna prognoza. Bulimičari koji zadrže normalnu težinu i koji ne postanu anoreksični susreću s nekoliko većih zdravstvenih problema. Općenito su izgledi bolji kod bulimije nego kod anoreksije. Kvarenje zuba, karijes i problemi s desnima uobičajeni su kod bulimije. Bulimične epizode mogu dovesti i do retencije vode i oticanja te nadutosti. Povremeno proces prekomjernog uzimanja i namjernog izbacivanja hrane može dovesti do gubitka tekućine i smanjenih razina kalija što dovodi do slabosti i skoro paralize; stanje se poboljšava davanjem kalija. Opasno niske razine kalija dovode do poremećaja srčanog ritma i smrti Akutni gastritis pa čak i ruptura jednjaka, povezani su sa slučajevima prisilnog povraćanja. U rijetkim slučajevima stjenke zadnjeg crijeva postaju toliko slabe da izlaze kroz anus; to je ozbiljan poremećaj koji zahtijeva operaciju. Samodestruktivno ponašanje. Žene s bulimijom sklone su depresiji i riziku od opasnog impulzivnog ponašanja, kao što su spolni promiskuitet i kleptomanija, koji su zabilježeni u polovici slučajeva s bulimijom. Zloupotreba alkohola i lijekova je češća u žena s bulimijom nego u općoj populaciji ili u anoreksičnih pacijenata. Također je zabilježeno da velik broj tinejdžerki puši u uvjerenju da pušenje pomaže protiv debljanja. Žene s bulimijom često prekomjerno koriste lijekove koji ne idu na recept, a kao što su laksativi, sredstva za smanjenje apetita, diuretici, i lijekovi koji potiču povraćanje - obično ipeka. Svaki od tih lijekova je rizičan. Na primjer, zabilježeno je trovanje ipekom, a u nekih je ljudi normalni rad crijeva počeo ovisiti o uzimanju laksativa. Dijetne pilule, čak i biljne i lijekovi koji ne idu na recept, mogu biti opasni, naročito ako se zloupotrebljavaju. Prognoza - Anorexia nervosa Zasad ne postoji niti jedan program liječenja anorexie nervosa koji bi bio potpuno djelotvoran.. U skupinu s najvećim rizikom spadaju ljudi koji imaju i teške psihološke poremećaje. U mnogim ispitivanjima anoreksičnih bolesnika zabilježena je stopa smrtnosti od 4% do 20%. Rizik od rane smrti je dvostruko veći u bulimičnih anoreksičara nego u bolesnika s restriktivnom anoreksijom. U najvećoj su opasnosti pacijenti koje se počinju liječiti u vrijeme kad su najmanje težine. Suicid je u nekim ispitivanjima činio polovicu smrtnih slučajeva od anoreksije. Drugi rizični faktori za ranu smrt uključuju bolest koja traje duže od šest godina, prethodnu pretilost, poremećaje ličnosti i disfunkcionalne brakove. Posebno su ugroženi muški bolesnici vjerojatno zato što se u njih bolest kasnije dijagnosticira. Srčane bolesti najčešći su medicinski uzrok smrti u ljudi s teškom anoreksijom. Srce može razviti opasan ritam, uključujući i spori ritam koji je poznat kao bradikardija. Protok krvi je smanjen i krvni tlak može pasti. Osim toga, srčani mišići gladuju, gubeći masu. Povisuju se razine kolesterola. Problemi sa srcem naročito su opasni ako je anoreksija popraćena bulimijom i korištenjem lijeka koji izaziva povraćanje. Minerali kao što su kalij, kalcij, magnezij i fosfati se normalno nalaze u tjelesnim tekućinama. Kalcij i kalij su posebno kritični za održanje električne struje koja uzrokuju normalni rad srca. Dehidracija i gladovanje kod anoreksije smanjuju razine tekućine i sadržaj minerala - stanje koje je poznato kao neravnoteža elektrolita - što može biti vrlo ozbiljno i opasno po život ako se tekućine i minerali ne nadomjeste. Reproduktivne i hormonalne abnormalnosti. Anoreksija uzrokuje niske razine reproduktivnih hormona, promjene u hormonima štitnjače i povećane razine hormona stresa. Često su menstruacije tijekom dužeg vremena neredovne ili izostaju (amenoreja), što može dovesti do steriliteta i gubitka koštane mase U djece i adolescenata s anoreksijom rast je usporen zbog smanjenih razina hormona rasta. Povratak menstruacije, koji ukazuje na ponovno uspostavljene razine estrogena i povećanje težine, poboljšava izglede za pozitivan ishod. Međutim kod teške anoreksije, čak i nakon liječenja, 25% pacijentica više ne dobije menstruaciju. Žene koje zatrudne prije nešto što povrate normalnu tjelesnu težinu suočavaju se s lošom reproduktivnom budućnošću, malom težinom djece pri porodu, čestim pobačajima, i visokom stopom djece s prirođenim anomalijama. Gubitak koštanih minerala (osteopenija) i osteoporoza, uzrokovane niskom razinom estrogena i povećanim steroidnim hormonima, dovode do visokog poroziteta kostiju koje su sklone frakturama. Samo se što ranijim uspostavljanjem redovnog menstrualnog ciklusa može spriječiti stalni gubitak koštane mase; dobitak na težini nije dovoljan. Što duže traje poremećaj u uzimanju hrane veća je vjerojatnost da će gubitak koštane mase biti stalan. Pacijenti koji su rehabilitirani u mladosti (15 godina ili mlađi) vjerojatnije će postići normalnu gustoću kostiju. U ljudi s teškom anoreksijom može doći do oštećenja živaca ,poremećenog razmišljanja, gubitka osjeta ili ostalih problema sa živcima u rukama ili stopalima. Snimke mozga pokazuju da su dijelovi mozga izloženi strukturalnim promjenama i abnormalnom djelovanju tijekom anoreksije; neke se od tih promjena vraćaju u normalu nakon povećanja težine, ali postoje dokazi da neka oštećenja mogu biti stalna. Anemija se obično javlja nakon anoreksije i gladovanja. Perniciozna anemija, uzrokovana izrazito niskim razinama vitamina B12, predstavlja posebno težak problem. U slučaju teške anoreksije, koštana moždina drastično smanjuje proizvodnju krvnih stanica, te dolazi do pancitopenije koja je opasna po život. Nadutost i konstipacija su česti problemi u ljudi s anoreksijom. Komplikacije u adolescenata s dijabetesom Poremećaji u uzimanju hrane su jako teški u mladih ljudi s dijabetesom tipa 1. Hipoglikemija, ili niski šećer u krvi, opasna je kod anoreksije a posebno opasna u onih s dijabetesom. Dobar pregled mnogih mogućih uzroka poremećaja u uzimanju hrane, uključujući emocionalne poremećaje kao što su depresija, genetika, obiteljski razlozi i medicinska stanja kao što su abnormalnosti hipotalamusa.

MEDICINA
<< 06/2007 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI

SAVJETI Z AZDRAVLJ EI LJEPOTU
Zdravlje i ljepota su nerazdvojni. Što ste zdraviji, bolje izgledate. Da biste i dalje izgledali najbolje što možete, evo nekoliko savjeta što činiti, a što ne.
» Nemojte pušiti. Pušenje oštećuje mikrocirkulaciju kože čineći ju neosjetljivom, blijedom i beživotnom. Isti utjecaj ima na vašu kosu. Također vodi do ranog formiranja bora, osobito finih linija oko usta. Mnogi modeli puše s namjerom da ostanu mršave, no time si samo uništavaju karijeru.
» Budite umjereni u konzumiranju alkohola. Važno je da izbjegavate opijanja (poput zapijanja čitave plaće odjednom), jer su ona osobito štetna za vašu jetru.
» Hranite se zdravo i uravnoteženo, s dovoljnom količinom svježeg voća i povrća, kako biste unijeli dovoljno esencijalnih vitamina, antioksidansa i minerala.
» Od redovitog vježbanja vaša će koža biti sjajna, imati ćete dobro držanje i bit ćete u dobroj formi.
» Zaštitite se kada ste na suncu. Veliku opasnost predstavlja ultraljubičasto zračenje (UVA), koje uzrokuje oštećenja kolagena, zbog čega se koža stanjuje i nastaju bore.
» Spavajte dovoljno. San je nužno potreban za regeneraciju tijela i zahvaljujući njemu duh i tijelo funkcioniraju kako treba.
» Nađite efektivne načine da se riješite stresa. Ne dajte da se njegove posljedice vide na vama i vašem ponašanju.
» Pazite na vaše zube i redovito posjećujte zubara.

SAVJETI
Trudnoća

U trudnoći, treba posebno naglasiti, zabranjeni su pušenje i alkohol, a o korištenju lijekova uvijek je potrebno prethodno posavjetovati se s liječnikom

Trudnoća je, ako je planirana i željena, jedno od najsretnijih razdoblja u životu žene. Traje 10 lunarnih mjeseci ili 40 tjedana, odnosno 280 dana. Trudnoća je razdoblje kada je potreban oprez buduće majke, trudnice, kako bi rodila zdravo, donešeno dijete, sposobno za život izvan maternice.

Tijekom trudnoće neophodno je obratiti pažnju na nekoliko ključnih čimbenika. Prvi je pravilna prehrana. Dnevni energetski unos hrane trebao bi biti 2000 kalorija (trudnica ne smije "jesti za dvoje"), i to u obliku kvalitetnih namirnica, s puno vitamina i minerala, sa što više integralnih žitarica. To su obvezno crni kruh, integralna riža, krumpir, voće i povrće, mahunarke, mlijeko i mliječni proizvodi, riba, teletina i piletina, raspoređeni u tri obroka i dva međuobroka koji se ne smiju preskakati. Nisu preporučeni rafinirani slatki proizvodi, različite grickalice i dosoljavanje hrane. Neophodan je i unos tekućine, vode, čajeva i prirodnih sokova, a treba izbjegavati kavu, gazirane i slatke napitke. Prehrana je u skladu s kontrolom tjelesne težine, koja prosječno na kraju trudnoće ne smije biti uvećana za više od 12 kg. Regulaciji tjelesne težine pomaže i tjelesna aktivnost kojom se treba baviti i tijekom trudnoće, osim ako ona iz nekog razloga nije dopuštena. Zdrava se trudnica treba normalno kretati. Trudnoća nije razlog za mirovanje. Preporučaju se šetnje na svježem, nezagađenom zraku, plivanje, vođene vježbe za trudnice. Kretanje je naročito važno za cirkulaciju i sprečavanje zatvora te za psihičko stanje trudnice. Sunčanje je dopušteno u ranim jutarnjim i kasnim popodnevnim satima, uz zaštitno sredstvo s visokim UV- faktorom.

Opća higijena provodi se neutralnim sredstvima; odjeća treba biti komotna, da ne ometa cirkulaciju i probavu, obuća komotna, od prirodnih materijala, stabilna, s potpeticom od 2 do 3 cm. Ako je potrebno, u obuću se može staviti i ortopedski uložak koji olakšava hod.

Treba izbjegavati stresne situacije, dovoljno se odmarati i omogućiti kvalitetan san. Promjena raspoloženja uobičajena je pojava i zahtijeva razumijevanje okoline.

U trudnoći, treba posebno naglasiti, zabranjeni su pušenje i alkohol, a o korištenju lijekova uvijek je potrebno prethodno posavjetovati se s liječnikom.

Tijekom trudnoće neophodne su redovite kontrole kod liječnika ginekologa, a preporuča se i pohađanje tečaja za trudnice, ako se takav organizira u sredini u kojoj trudnica živi. Na tečaju se trudnica psihofizički priprema za porođaj, a iskustvo je potvrdilo da takva priprema skraćuje porođaj, on je manje bolan, žena je mirnija, staložena i bolje surađuje s liječnikom i sestrom. Smanjena je napetost i strah od nepoznatoga, a time i za dijete rizik od poroda.

Crijevne zarazne bolesti




Pod crijevnim zaraznim bolestima podrazumijevamo sve one zarazne bolesti čiji uzročnici ulaze u čovječje tijelo kroz usta i izazivaju oštećenja u probavnom sustavu. Gotovo su uvijek prisutni simptomi grčevi u trbuhu, proljev i povraćanje. Prema vrstama uzročnika i karakterističnim kliničkim slikama, u našim su krajevima najčešći enterokolitis i salmoneloze, koje se mogu javiti i u epidemijama.
Uzročnici tih oboljenja dospijevaju u probavni trakt uzimanjem zagađene hrane ili vode te stavljanjem zagađenih predmeta u usta. Izvor je zaraze bolestan čovjek ili kliconoša, koji uzročnike izlučuje iz organizma putem stolice, a u hranu dospijevaju preko njegovih ruku. Zbog tog najčešćeg načina prijenosa te se bolesti zovu i "bolesti prljavih ruku". Drugi su važan čimbenik u prijenosu muhe. Njihovo je značenje veće u higijenskizaostalim krajevima i na selu.
U pravilu se događa da se hrana zagadi vrlo malim i nevidljivim količinama izmeta, u kojima nema dovoljno zaraznih klica koje su sposobne izazvati bolest. No, one su i izvan tijela sačuvale sposobnost razmnožavanja u optimalnim uvjetima: dovoljno hranjivih tvari i vlage, temperatura što bliža 37 C. Ljeti je na sobnoj temperaturi dovoljno 6-12 sati da se klice namnože u količini koja može izazvati bolest. Dužim stajanjem, takva bi hrana promijenila svojstva i ne bi bila za uporabu. Ako se temperatura u hrani poveća do točke vrenja, svi bi se mikroorganizmi uništili. Iz toga proizlazi zaključak da, pogotovo ljeti, treba jesti svježe pripremljenu hranu, termički dobro obrađenu. PRIJE PRIPREME HRANE RUKE TREBA DOBRO OPRATI (kao i uvijek nakon nužde), pripremljenu hranu treba konzumirati odmah, izbjegavati kreme i kremaste kolače, majoneze, francusku salatu, meso peradi i jaja iz neprovjerenih izvora ili ako nisu svježe pripremljeni, u kući dobro oprati svo posuđe nakon pripreme hrane, a posebno dasku za meso na kojoj se mogu zadržati njegovi ostaci.
U trgovini treba osjetljive namirnice kupovati samo iz dobrih i čistih hladnjaka. Čistoća trgovina važna je za odluku hoćemo li u njima kupovati hranu. U restoranima je bolje naručiti topla jela koja se neposredno spremaju, a oprez je potreban s raznim salatama.


Sunčanje




Zbog oštećenog sloja ozonskog omotača oko Zemlje, pretjerano izlaganje suncu danas postaje zdravstveni rizik. Sunce je u umjerenim količinama izvor zdravlja: jača obrambene snage organizma, izaziva u tijelu proizvodnju D-vitamina koji štiti djecu od rahitisa i koji povećava količinu kalcija u krvi i kostima, štiteći tako od osteoporoze.
Neumjereno sunčanje u konačnici može dovesti do pojave raka kože i, još zloćudnijeg, melanoma kože. Posljednjih se godina bilježi porast oboljelih od raka kože.
Vrijeme za sunčanje obično je ograničeno trajanjem godišnjeg odmora i svi žele što prije i što intenzivnije pocrnjeti. Poznate su već opće upute da se suncu treba izlagati umjereno, u jutarnjim i kasnim poslijepodnevnim satima i da tijelo treba zaštititi nekim od sredstava za sunčanje koje sadrži zaštitni faktor koji sprečava prodiranje opasnih sunčevih zraka do stanica kože. Vrijeme provedeno na suncu treba postupno produžavati, od svega nekoliko minuta prvi dan. Posebno su osjetljiva djeca i stariji ljudi, plavokosi i plavooki. Zbog nepažnje, česte su i sunčane opekline. Ako koža pocrveni, treba ju namazati nekim sredstvom za hlađenje. Ako se pojave mjehuri, potrebna je liječnička pomoć.
I kada ste odjeveni, namažite kremom nepokrivene dijelove tijela.
Nakon kupanja isperite sol jer ona čini kožu osjetljivijom. Glavu treba
imati pokrivenu, naročito djeca, starije i ćelave osobe. Izlaganje nezaštićene glave suncu može pratiti i sunčanica. Njezini su znaci povišena tjelesna temperatura, vrtoglavica, smetenost, glavobolja, a moguća je i nesvjestica. Takvu osobu treba odmah prenijeti u hladan prostor i pozvati liječnika.


Sprečavanje neželjene trudnoće - kontracepcija

Pogrešan je uvriježen stav da o sprečavanju neželjene trudnoće brigu mora voditi samo žena.

Za primjenu bilo koje kontraceptivne metode, što je najsvrsishodniji način kontrole rađanja, potrebna je motivacija. Spolno aktivna žena u dobi u kojoj može rađati, a to iz bilo kojih razloga ne želi, treba primjenjivati neku od kontraceptivnih metoda ili sredstava. Prekid trudnoće ne možemo nazvati metodom za sprečavanje neželjene trudnoće jer je ona već nastala.
O kontracepciji treba posebno educirati adolescente koji će početi biti ili već jesu spolno aktivni i žene koje više ne žele rađati. Naravno, znanje o kontracepciji stvar je i opće kulture, od čega nisu izuzeti ni muškarci. Primjena kontracepcije ovisna je i o suradnji partnera, i o nizu čimbenika vezanih za njihove međuljudske odnose i interakcije. Pogrešan je uvriježen stav da o sprečavanju neželjene trudnoće brigu mora voditi samo žena. Za pravilnu primjenu nekih metoda potrebno je i dobro poznavanje anatomije i fiziologije reproduktivnih organa.
Kontraceptivne metode možemo prema načinu djelovanja podijeliti na:

PRIRODNE METODE, za koje nisu potrebna nikakva pomoćna sredstva, već samo poznavanje prirodnih procesa reprodukcije i određeni način ponašanja u skladu s tim. Te su metode prekinuti snošaj (coitus interruptus), produljeni snošaj (coitus reservatus) i metode sigurnih dana. Prve se dvije, usprkos nedovoljnoj sigurnosti i postojanju sigurnijih metoda, još uvijek najviše upotrebljavaju. Metode sigurnih dana temelje se na osnovnoj pretpostavci da u svakom menstruacijskom ciklusu dolazi do samo jedne ovulacije. Računa se da je jedno jajašce sposobno da bude oplođeno 24 sata, a da spermiji u ženskom genitalnom traktu žive 48-72 sata. Prema tome, do trudnoće u svakom ciklusu može doći tijekom četiri
"plodna" dana. Osnovni je problem takve metode znati točno dane kada dolazi do ovulacije i tada se suzdržavati od spolnog odnosa.

Za određivanje ovulacije primjenjuje se Ogino-Knausova metoda koja se temelji na praćenju duljine menstrualnoga ciklusa tijekom 12 mjeseci. Ako se zna koliko traje najkraći, a koliko najduži ciklus, može se izračunati unutar kojih dana ciklusa dolazi do ovulacije. Ta metoda nije prikladna za žene s nepravilnim ciklusima i onima kraćim od 23 i dužim od 39 dana.

Druga je metoda temperaturna i temelji se na mjerenju jutarnje "bazalne" temperature. Naime, 24-72 sata nakon ovulacije dolazi do hormonski uvjetovanoga povišenja bazalne temperature za tri ili više desetinki stupnja u odnosu na vrijednosti prije ovulacije. Pri tome treba voditi računa o drugim mogućim stanjima ili bolestima koji mogu povisiti temperaturu.

Treća, Bilingsova metoda temelji se na promjeni cervikalne sluzi. Kako se približava ovulacija, iz rodnice počinje lučenje obilne, rijetke i rastezljive sluzi koja dosiže maksimum neposredno prije ovulacije. U tome se razdoblju žena treba suzdržavati od spolnih odnosa.

MEHANIČKE METODE, u koje spada kondom ili prezervativ, jedino mehaničko sredstvo koje koristi muškarac i koje ujedno štiti i od spolno prenosivih bolesti; dijafragma koju koriste žene sastoji se od elastičnog prstena preko kojega je poput kupole napeta tanka gumena opna. Postavlja se u rodnicu na način da poput kapice pokriva ušće maternice i
tako ga štiti od sjemene tekućine. Prvi se put postavlja kod ginekologa koji provjerava ispravnost, a uz nju se preporuča korištenje i nekog od kemijskih kontracepcijskih sredstava.

KEMIJSKA SREDSTVA zajedničkim imenom nazivaju se spermicidi. Sastoje se od neutralne baze koja mehaničkim putem sprečava prodor spermija u ušće maternice, i aktivne tvari, koja svojim biokemijskim djelovanjem onesposobljuje spermije za njihovu biološku ulogu. Izrađuju se u obliku kreme, želea, pjene, pjenećih tableta i čepića. Puno djelovanje imaju desetak minuta nakon stavljanja u rodnicu i ono se smanjuje nakon 1-2 sata, što treba uzeti u obzir tijekom spolnog odnosa.

BIOLOŠKA SREDSTVA, u koja spadaju intrauterini ulošci i hormonska sredstva. Intrauterini ulošci (popularno nazvani spirale) izrađeni su od plastike i metala, različita oblika. Mogu sadržavati i hormone, koji kao i metali imaju specifičan učinak. Intrauterini ulošci djeluju na način da unutar maternice stvaraju milje koji ne pogoduje spermijima ili već oplođenom jajašcu. Pogodni su za žene koje nisu visoko motivirane za primjenu kontracepcije, a za njihovo korištenje postoje i neka ograničenja koja će liječnik ustanoviti. Oni bez dodataka mogu u maternici ostati neograničeno, s time da se izvade 6-12 mjeseci nakon menopauze; oni s dodatkom bakra mijenjaju se svakih pet godina, a oni s hormonima zamjenjuju se nakon 12 mjeseci. Za uporabu hormonskih sredstava potrebna je velika motivacija i disciplina. Ta je metoda i najučinkovitija od svih privremenih metoda. Pri pravilnom uzimanju, njena je djelotvornost gotovo stopostotna. Njihov se princip djelovanja temelji na tome da sprečava ovulaciju. Sastoje se od spolnih hormona u različitim količinama. Za njihovo korištenje neophodno je savjetovanje s liječnikom i prethodni pregled. Postoje stanja i bolesti kod kojih se hormonalna sredstva
za sprečavanje trudnoće ne smiju koristiti. Hormoni se koriste i kao sredstvo kontracepcije nakon spolnog odnosa, ako je on bio u vrijeme ovulacije. Tada se mogu propisati hormoni u većim dozama, kroz tri do pet dana. Djelotvorni su ako se počnu uzimati najkasnije 72 sata nakon spolnog odnosa. Obično se uzimaju dvije tablete najednom, a nakon 12 sati još dvije tablete (Stediril, Neogynon).

STERILIZACIJA se provodi kod muškaraca i žena i trajno oduzima sposobnost reprodukcije. Češće se primjenjuje tzv. kemijska sterilizacija, dok se operativnim putem provodi uz neke druge operativne zahvate kod žena.



Prevencija bolesti srca i krvnih žila




Promicanje zdravoga načina života proces je koji ljudima omogućava da unaprijede svoje zdravlje i osposobe se za kontrolu vlastitoga zdravlja. Promicanje zdravlja zadaća je cijeloga društva, a zdravstvo u pojedinim zadacima ima posebno važnu ulogu.

Bolesti srca i krvnih žila, kao vodeći uzrok umiranja i bolničkoga liječenja u Republici Hrvatskoj, prioritetni su zdravstveni problem. Posebno naglašeni rizični čimbenici za njihovu pojavu jesu pušenje, prekomjerna tjelesna težina i debljina, način prehrane i tjelesna aktivnost.
U prevenciji pušenja posebno treba utjecati na mlađe osobe kako bi se oduprle iskušenju započinjanja pušenja. Za odrasle treba osigurati zrak bez duhanskoga dima na radnom mjestu i drugim javnim prostorima te osigurati stručnu medicinsku, psihološku i društvenu podršku svima koji žele prestati pušiti. Većina tih aktivnosti ima i zakonsku osnovu, koju u provedbi treba ojačati. Nikotin iz cigareta ima izrazito negativan učinak na krvne žile. Prestanak pušenja smanjuje rizik od obolijevanja i smrti od bolesti srca i krvnih žila za 30%.
U prevenciji prekomjerne tjelesne težine stanovništvo treba biti upoznato sa zdravstvenim rizicima vezanima za nju, načinom pravilne prehrane i uravnoteženjem energetskog unosa i potrošnje. Svaki pojedinac mora razvijati zdrave prehrambene navike, a u prevenciji bolesti srca i krvnih žila od posebne su važnosti umjeren unos soli (3g natrija/dan), smanjena potrošnja masnoća, posebno životinjskoga podrijetla, smanjen unos rafiniranih ugljikohidrata, uz povećanje potrošnje povrća, voća i ribe.
Tjelesna aktivnost ima velik utjecaj u prevenciji bolesti srca i krvnih žila, osobito koronarne bolesti, povišenog krvnog tlaka, masnoća u krvi, i smanjuje rizik obolijevanja i smrti za 35%. Sjedeći način života postaje uobičajen već u djetinjstvu i ranoj mladosti. Kretanje od 20 minuta tri puta tjedno nedovoljno je. Prekid vježbanja u trajanju od pet dana povratak je na staro. Tjelesna aktivnost pojačava djelovanje antioksidansa koji neutraliziraju djelovanje slobodnih radikala, tvari koje dovode do promjena u građi i funkciji stanice i tako utječu na pojavu niza bolesti. Vježbanjem u srčani mišić i mozak dolazi i do 50% više kisika i hranjivih tvari. Dublje i brže disanje ima isti učinak na ishranu stanica. Trenirano srce može obaviti veći rad uz manji napor. Jača se i električna stabilnost srčanih živčanih centara, što umanjuje opasnost od javljanja srčanih aritmija. Efikasnost rada arterija veća je, što povoljno djeluje na krvni tlak. Za trećinu do polovinu smanjuje se pojava srčanog i moždanog udara, pogotovo kod osoba srednje životne dobi. Žustro hodanje 4-5 kilometara (oko jedan sat) sagorijeva 340 kalorija, što pomaže u reguliranju tjelesne težine. Za 40% smanjuju se loše masti u krvi, a povećavaju dobre. Za pola se smanjuje broj trombocita, krvnih pločica koje mogu dovesti do začepljenja krvnih žila. Aktivnost mišićnih snopova povećava koštanu masu, čime se prevenira i osteoporoza. Samopouzdanje stečeno svladavanjem zadanih si tjelesnih aktivnosti podiže psihičku snagu, potrebnu pri obrani od stresa, također jednog od rizičnih čimbenika za pojavu srčanih bolesti.
Povišeni krvni tlak (hipertonija) jedan je od rizičnih čimbenika koji pogoduju razvoju bolesti srca i krvnih žila, posebno kod osoba srednje i starije životne dobi. Na njega nepovoljno utječu pušenje, povišene masnoće u krvi, muški spol, dob iznad 60 godina, povišen tlak u obitelji, debljina (smanjenje tjelesne težine za jedan kilogram smanjuje krvni tlak za 1 mm Hg) i stalna psihička napetost. Važnost redovnog mjerenja i stalnog nadzora, te stalnog uzimanja odgovarajuće terapije naglasit ćemo podatkom da je smanjenjem tlaka za 2 mm Hg učestalost koronarne bolesti srca manja za 5%, a moždanog udara za 6%, dok ti podaci kod sniženja tlaka za 4 mm Hg iznose 9, odnosno 14%. U liječenju povišenog krvnog tlaka, uz adekvatnu prehranu (prvenstveno smanjen
unos soli i masnoća), tjelovježbu i nepušenje, glavnu ulogu ima redovito, pod kontrolom liječnika, uzimanje lijekova za sniženje krvnoga tlaka - antihipertenziva.
__________________________________________________________
Svjetska zdravstvena organizacija dala je sedam naputaka
za zdrav, kvalitetan i dug život:
__________________________________________________________

1. redovito spavajte 7-8 sati,
2. redovito se bavite tjelesnom aktivnošću (najmanje 30 minuta na dan),
3. redovito doručkujte,
4. jedite razborito; hrana neka ne bude s odviše energije, masnoća i soli, a neka u njoj bude više povrća i voća,
5. izbjegavajte uzimati hranu između obroka i održavajte poželjnu tjelesnu težinu,
6. nikada ne pušite cigarete,
7. alkohol uzimajte umjereno ili ga posve izbjegavajte.



Snižavanje povišene tjelesne temperature

Povišenom tjelesnom temperaturom smatramo onu višu od 37 stupnjeva Celzijusovih.

Povišena tjelesna temperatura najčešće predstavlja odgovor organizma na infekciju bakterijama, virusima, parazitima, no može biti i posljedica manjka tekućine u organizmu (dehidracije) ili pak primijenjenog cjepiva. U gotovo tri četvrtine slučajeva povišena tjelesna temperatura posljedica je akutne infekcije dišnih organa. Postoje iznimno rijetke, takozvane neurogene vrućice, prouzročene bolestima središnjeg živčanog sustava, te vrućice koje su posljedica primjene lijekova. Povišena tjelesna temperatura znak je da bolest postoji, može nam pokazivati tijek bolesti, no ne i njenu težinu. Ona predstavlja prvi, nespecifični odgovor organizma, koji ujedno mobilizira i njegovu obranu. Odgovor na povišenje tjelesne temperature individualan je. Najčešći su simptomi koji ga prate: nelagoda, glavobolja, groznica, tresavica, znojenje. Treba naglasiti da su pri porastu temperature u djece dlanovi i tabani (ponekad i cijele ruke i noge) hladni, dok tijelo "gori", stoga stavljanje ruke na čelo ili okrajine nije pouzdan način procjene ima li dijete
povišenu temperaturu ili nema.

Povišenom tjelesnom temperaturom smatramo onu višu od 37 C.
Mjere za snižavanje temperature primjenjujemo u pravilu kada ona prijeđe 38,5 C. Posebno su na febrilitet osjetljiva djeca u dobi od šest mjeseci do pete godine života, zbog nezrelosti središnjeg živčanog sustava, pa ona pri temperaturi tijela višoj od navedene mogu odreagirati febrilnim konvulzijama - kratkotrajnim gubitkom svijesti uz grčenje tijela. Dosljednom primjenom mjera za snižavanje temperature nastojimo ih
spriječiti. Na ovom mjestu treba spomenuti da novorođenčad i dojenčad do trećeg mjeseca života može biti bolesna, a da ne reagira povišenjem tjelesne temperature. U toj dobnoj skupini opće stanje djeteta i uzimanje obroka mogu nas upozoriti na njegovu eventualnu bolest.
Hiperpireksijom smatramo temperaturu višu od 40,9 C i u pravilu ona prati teže bolesti.
Treba napomenuti da, ako se dijete loše osjeća, već pri 38 C možemo reagirati nekim od načina za snižavanje tjelesne temperature.
Za mjerenje temperature najčešće se koristi živin toplomjer stavljen pod pazuh. Temperatura se može mjeriti i rektalno, no taj se način ne preporučuje. Pritom treba odbiti 0,5 C od izmjerene vrijednosti.
Pri svakoj povišenoj temperaturi organizmu treba više vode, stoga je važno unositi dovoljno tekućine. Manjak tekućine u organizmu češće je posljedica nego uzrok povišene temperature, tako da upravo taj manjak kao posljedica predstavlja poticaj za dalje podržavanje febriliteta.
Borba s febrilitetom najčešće je "simptomatska". Ako je liječnik propisao antibiotik, to ne znači da je time problem febriliteta riješen jer dijete i pod antibiotskom terapijom obično još dva dana ima povišenu temperaturu.

Metode su skidanja povišene temperature fizikalne i lijekovima. Prvi korak pri skidanju temperature više od 39 C, a posebice ako se radi o hiperpireksiji, jest fizikalni način - močenjem, polijevanjem ili tuširanjem djeteta mlakom vodom (temperature oko 35 C). Golo dijete posjedne se u kadu čije je dno (dva tri prsta) pokriveno mlakom vodom.
Cijelu kožu osim lica i glave treba polijevati vodom uz pomoć trljačice ili tuša. Voda, koja na taj način hlapi s površine tijela, oduzima mu značajnu količinu topline. Za skidanje temperature alkohol se kod djece ne preporučuje. Trljanje kože frotirnim ručnikom natopljenim mlakom vodom ima slabiji učinak.
Obloge od mlake vode primjenjujemo tako da mokrom, ocijeđenom pelenom, ili mokrom ocijeđenom plahtom (mlaka voda), omotamo dijete od vrata do pete. Preko toga stavlja se deblji, suhi frotirni ručnik. Nakon četiri do pet minuta takav se oblog skida, dijete se potpuno razmota i istrlja frotirnim ručnikom. Postupak se može ponavljati, jedino valja upozoriti da držanje djeteta umotanog u takve obloge dulje od pet minuta može imati suprotan efekt. Uvriježeno stavljanje obloga na manje površine tijela (dlanovi, tabani) pogrešno je.

Lijekove za skidanje temperature zovemo antipireticima. Od lijekova se u djece najčešće preporučuje paracetamol u obliku sirupa ili čepića, u dozi koju odredi pedijatar. U posljednje vrijeme, kod visokih temperatura primjenjuju se diklofenak, odnosno ibuprofen u djece starije od godinu dana. Acetilsalicilna kiselina (aspirin) se u djece do šesnaest godina ne primjenjuje kao antipiretik.
Učinak nakon primjene antipiretika nastupa tek nakon pola sata do četrdeset pet minuta po davanju, stoga nakon njegove primjene ne smijemo zanemariti opisane fizikalne metode za skidanje temperature



Zaustavljanje krvarenja iz nosa

Palcem i kažiprstom uhvati se nos i čvrsto stisne u trajanju od dvije do tri minute. Glava mora biti sagnuta naprijed, a na vrat je poželjno staviti hladan oblog.

Krvarenje na nos česta je pojava i gotovo da nema čovjeka koji ga nije barem jednom iskusio. Više od 90% krvarenja na nos prestaje spontano, a samo 10% zahtijeva liječničku intervenciju. Uzroci su mu različiti - od ozljeda do bolesti.

Osobu koja krvari na nos potrebno je, prije svega, smiriti. Prva pomoć sastoji se od pritiska prstima. Palcem i kažiprstom uhvati se nos i čvrsto stisne u trajanju od dvije do tri minute. Glava mora biti sagnuta naprijed, a na vrat je poželjno staviti hladan oblog.

Prevencija krvarenja na nos sastoji se u pravilnom ispuhavanju nosa. U doba virusnih infekcija i prehlada nije poželjno pretjerati s kapima za nos, čija dugotrajna primjena može dovesti do oštećenja sluznice nosa. Kako i povišeni krvni tlak može uzrokovati krvarenje iz nosa, takvi bolesnici trebaju nastojati redovitim uzimanjem lijekova spriječiti veće oscilacije krvnoga tlaka. Posebno je potrebna redovita kontrola osoba koje dugotrajno uzimaju terapiju protiv zgrušavanja krvi.

Povrede
Krvarenje

Gubitak vece kolicine krvi je uvek opasan i stetan. Iskrvareni je bled, koza i sve vidljive sluzokoze su bez krvi. Koza je hladna i pokrivena lepljivim znojem, a povredjeni je nemoran i uplasen. Disanje je jako ubrzano i naporno, a puls je ubrzan i jedva da se moze osetiti pod rukom. Povredjeni se zali na zedj, umor, zujanje u usima i mrak pred ocima, opstu slabost i nemoc, zatim nastupa nesvestica, pa smrt. Manja krvarenja iz povrsnih povreda, oguljenih mesta, malih razderina i posekotina najcesce samo ubrzo prestaje, dok za zaustavljanje vecih krvarenja treba primeniti neku od metoda opisanih u sledecim pasusima.

Pritisak prstima

Primenjuje se kada povredjeni naglo gubi veoma velike kolicine krvi. Pogodan je samo za kratkotrajnu primenu, dok se ne primeni neki drugi trajniji i sigurniji nacin. Ova metoda sastoji se u tome da sam povredjeni ili spasilac prstima jedne ili obe ruke pritisne krvni sud uz kost. To je moguce izvesti kod krvarenja na glavi, rukama i nogama. Kada je krvarenje na glavi i vratu, treba sa cetiri prsta ruke pritisnuti srednji deo vrata, izmedju prednje i bocne strane, dok se sakom i palcem obuhvati zadnja strana vrata (pritiska se unazad i unutra prema kicmenom stubu i to samo sa jedne strane vrata, nikako sa obe istovremeno). Krvarenja u predelu ramena i pazuha zaustavljaju se pritiskanjem nanize, sa vise prstiju, sredisnjeg dela kljucne kosti. Kada je krvarenje iz gornjeg i srednjeg dela nadlaktice treba palcevima obe ruke pritisnuti predeo pazusne jame ka ramenom zglobu, a ostalim prstima obuhvatiti predeo ramena.Kod krvarenja iz lakta, podlaktice i sake treba palcem pritisnuti sredinu unutrasnjeg dela nadlaktice, a ostalim prstima je obuhvatiti. Ako je krvarenje iz noge, treba palcevima ili pesnicom pritisnuti predeo prepone.

Zavoj sa pritiskom

Sustina ovog metoda je zaustavljanje krvarenja za duze vreme, pritiskom na ranu. Primenjuje se tako sto se rana prvo prekrije sterilnom gazom, pa se uzduzno postavi predmet koji vrsi pritisak. Potom se povredjeni deo tela i predmet zajedno obaviju zavojem. U tu svrhu moze se upotrebiti jastuce prvog zavoja ili nerazmotan zavoj, ali i parce drveta, savijena krpa, stiropor i drugo. Ako krvarenje ne prestane, onda se zavoj mora jace stegnuti. Medjutim, suvisno stezanje moze biti veoma opasno. Ovaj metod je dobar za sve delove tela, osim za vrat.

Esmarhova poveska

Primenjuje se kada je usled dejstva vise sile, doslo do potpunog razmrskavanja ili otkidanja delova tela. Sastoji se u tome da se povredjeni ud stegne odmah iznad mesta krvarenja. U tu svrhu uzima se traka zavoja ili platna, marama ili druga cvrsta tkanina minimalne sirine 5 cm (nikako se ne smeju koristiti zica, tanak konopac i slicno). Postavi se oko povredjenog uda i postepeno steze uvrtanjem pomocu drvenog ili metalnog klina, ili drugih pogodnih predmeta sve dok se krvarenje ne zaustavi. Zatim se klin ucvrsti posebnom trakom zavoja da se ne bi odvrteo i poveska olabavila. Povredjenog treba sto pre odvesti do lekara jer je stezanje bolno, drzanje poveske duze od pola sata moze ostetiti tkiva, a drzanje duze od 2-3 casa dovodi do izumiranja tkiva.

vrh strane

Rane

Prvo treba ranu otkriti, skidanjem odece ili obuce. Odeca se svlaci najpre sa zdrave, a tek onda sa povredjene strane. Ako je svlacenje tesko i nepogodno, treba ranu otkriti paranjem odela po savovima ili cepanjem, odnosno secenjem. Sledeci zadatak je zastita rane od infekcije. U tom cilju rana se treba pokriti i zastititi od spoljasnjih uticaja. Sredstva kojima se vrsi pokrivanje rana treba da budu takva da mogu zastititi ranu, ali da dozvoljavaju da rana "dise" i da upijaju njene izlucine. To se najbolje postize gazom (takodje se mogu upotrebiti cisto platno ili slicna tkanina). koja se ucvrscuje zavojem, maramom, flasterima ili na drugi pogodan nacin. Preko zavoja se ponovo oblaci odeca, jer se na taj nacin rana jos sigurnije zastiti od naknadnog ozledjivanja i eventualno od vremenskih nepogoda. Zabranjeno je samu ranu:

1. ispirati bilo kakvim tecnostima (vodom, rakijom, mokracom, jodom, alkoholom, benzinom..).

2. pokrivati vatom jer se ona uvlaci u nju, lepi za zidove, brzo skori i tako onemogucuje slobodan pristup vazduha i oticanje izlucina.

3. posipati raznim praskovima (barutom, duvanom, prasinom, paucinom, struganom kozom...).

4. oblagati melemima i mastima (medom, lukom, mahovinom, raznim travama, liscem bokvice, kupusa, antibiotickim sredstvima...).

5. cistiti od raznih stranih tela (komada stakla, drveta, sacme, metka i drugog) jer se kao posledica moze pojaviti infekcija ili povreda zivaca, zila, krvnih sudova i drugih tkiva.

vrh strane

Postavljanje zavoja

Jedno od osnovnih pravila prilikom stavljanja zavoja na otvorene povrede nalaze da se rana prethodno prekrije sterilnom gazom radi sprecavanja dodatnog inficiranja. Zavojna poveska treba tako da se postavi da u potpunosti prekrije povredjeno mesto, da ne izaziva bolove, da ne sprecava cirkulaciju krvi i da se po stavljanju ne pomera. Zavoj uvek treba da prekrije veci deo tela nego sto je rana cime se obezbedjuje da rana bude prekrivena i pri manjem pomeranju zavoja. Pri stavljanju zavoja treba voditi racuna da se njime ne povredi rana. Zbog toga se zavijanje uvek pocinje sa nekoliko kruznih omotaja ispod ili iznad rane. Nikad se ne sme zapocinjati zavijanje preko same rane niti zavrsavati vezivanjem zavoja iznad same rane. Pri zavijanju treba voditi racuna o pritisku na deo tela koji se zavija. Pritisak treba da bude toliki da obezbedi stabilnost zavoja, i zaustavljanje krvarenja, ali i da ocuva cirkulaciju krvi kroz povredjeni deo tela. Jako stegnut zavoj moze da izazove jake bolove.

Prelomi kostiju i povrede zglobova

Ako se utvrdi da postoji prelom kostiju, iscasenje ili uganuce zgloba, treba preduzeti mere i postupke u cilju zastite daljeg ostecenja, infekcije, krvarenja, kao i sprecavanja jakih bolova kod povredjenog. Najbolji nacin zastite je da se povredjeni deo tela ucini nepokretnim pomocu prirucnih sredstava koja se ucvrscuju uz njega, a zatim da se postavi u mirovanje. Prirucna sredstva mogu biti svi predmeti pogodnog oblika i duzine, koji se pricvrscuju uz telo pomocu zavoja, traka iscepanog platna ili slicnog (stezanje ne treba da bude suvise jako jer moze da ometa krvotok). Uglavnom se postavljaju preko odece radi zastite od pritiska na kozu i od vremenskih nepogoda. Ako pored preloma postoji i rana, tada se ona najpre previje zavojima, a tek onda se pristupi imobilizaciji.

Kada je u pitanju prelomljena kost, treba ucvrstiti dva susedna zgloba. To se postize ucvrscivanjem prirucnog sredstva uz delove tela, iza susednih zglobova. Ako je povredjen zglob, tada se prirucna sredstva ucvrste uz susedne delove tela.

vrh strane

Povrede toplotom

Opekotine I stepena karakterise crvenilo, bol, otok, osecaj zategnutosti koze kao i mravinjanja po njoj. Najbolje sredstvo za njihovo ublažavanje je hladna voda, ili još bolje - ledena voda! One ne zahtevaju previjanje. Sa opecenih ruku treba skinuti prstenje, narukvice i rucne satove, a sa nogu obucu jer usled oticanja mogu ugroziti krvotok.

Opekotine II stepena se odlikuju pojavom mehurica razne velicine koji su ispunjeni bistrom ili lako zamucenom zuckastom tecnoscu. Postoje svi znaci kao i kod opekotina I stepena, s tim sto su bolovi jaci i otok veci. Postupak prve pomoci je kao i za opekotine I stepena, ali posto postoji mogucnost infekcije treba ih previjanjem zastititi.

Opekotine III stepena su one kod kojih je doslo do propadanja dubljih delova koze i potkoznog tkiva. Opekotina ima izgled stavljene koze, belicaste boje i veoma je bolna. Ovakve povrede najcesce su u pozarima, gde povredjeni gori. Prilikom pruzanja prve pomoci neophodno pre svega povredjenog udaljiti od toplotnog izvora i ugasiti vatru na njemu. Vatra se gasi prebacivanjem cebeta, pokrivaca i slicnih predmeta preko plamena. Samopomoc se sastoji u tome da se povredjeni valja po podlozi i na taj nacin sam ugasi vatru. Kada se spreci dalje dejstvo toplote, pristupa se hladjenju opecenog dela tela, najbolje hladnom vodom. Sa opecenog mesta ne smeju se skidati prilepljeni delovi odece. Opekotinu treba previti cistim zavojem, ili u nedostatku istog ostaviti je bez pokrivaca i otvorenu. Povredjenom treba dati da pije hladne napitke u manjim kolicinama ali cesto.

Suncanica i toplotni udar

Suncanica nastaje usled duzeg dejstva suncevih zraka na nepokrivenu glavu. Znaci su jaka glavobolja, mucnina, povracanje, slabost, omamljenost, vrtoglavica, tesko disanje i ubrzan puls. U tezim slucajevima bolesnik gubi svest, ima temperaturu i jako se znoji. Toplotni udar nastaje kada je covek pretoplo obucen i izlozen fizickim naporimau uslovima povisene temperature vazduha koji je jako zasicen vlagom i sa smanjenim sadrzajem kiseonika. U oba slucaja povredjenom treba skinuti odecu i sto pre ga staviti u hlad da lezi sa uzdignutom glavom. Ukoliko je doslo do gubitka svesti ili prestanka rada srca i disanja, odmah se pristupa ozivljavanju. Jedna od vaznih mera je i rashladjivanje glave stavljanjem hladnih obloga i prskanjem, a preporucuje se i stavljanje kese sa ledom. Sve ove radnje su potrebne, cak i ako se sprovodi ozivljavanje. Ako je povredjeni svestan, treba mu davati hladne napitke u vecim kolicinama. Lecenje se obavlja u najblizoj bolnici do koje povredjenog prenosimo u lezecem polozaju.

vrh strane

Povrede hladnocom

Pri velikoj hladnoci treba nositi što je više tankih slojeva odece. Ništa ne sme da bude tesno jer lako dolazi do promrzlina.

Smrzotine

Jaca hladnoca moze izazvati smrzotine pojedinih delova tela, i to najcesce onih otkrivenih (usi, nos, prsti) i udaljenijih, jer ih krv teze zagreva. Smrznuti delovi su bledi, hladni i neosetljivi. Kod jacih smrzotina javljaju se plikovi i dolazi do otoka. Sve smrzotine se smatraju ranama i sa njima treba tako i postupati, tj. previti ih. Zavoji ne smeju biti suvise stegnuti, jer mogu da ometaju i onako ostecen krvotok. Previjeni deo tela treba naknadno umotati da se zagreva. Veoma je opasno i stetno trljanje smzotine snegom i busenje plikova. Trljanje snegom se moze koristiti samo radi zagrevanja i sprecavanja pojave smrzotine, a nikada, kada smrzotine vec postoje.

Smrzavanje

Kada se rashladi celo telo, tada dolazi do opsteg smrzavanja. Smrznutom se drema, obuzima ga osecaj prijatne neosetljivosti i nezainteresovanosti kako za sebe tako i za okolinu. Njegovo srce sve sporije kuca i najzad stane. Postupke u ukazivanja prve pomoci treba usmeriti na sto brze zagrevanje. U tom cilju se smrznuti mora dobro utopliti, ako ne dise izvrsiti ozivljavanje i sto pre ga preneti u toplu prostoriju. Treba mu sto pre skinuti mokru odecu i obucu i zameniti ih suvim. Smrznuti treba da pije tople napitke, ali ne alkoholna pica, i da pomera udove, jer se tako zagreva. Takodje treba proveriti da li ima smrzotine koje treba previti. Transport se vrsi u lezecem polozaju do najblize bolnice.


Sve sto treba znati o infarktu srca
Iako je izlijecenje moguce u 90 posto slucajeva , infarkt nazalost pogada sve vise ljudi. Dva od tri oboljela su muskarci, mada rizik od infarkta srca jednako imaju i zene nakon prestanka ovulacije. Infarkt srca predstavlja propadanje i izumiranje srcanog tkiva. Zbog zacepljenja koronarnih zila dio srcanog misica ne dobija vise krv. Ako taj nedostatak potraje kratko srcane stanice se brzo oporave, ali ako potraje duze stanice odumru i vise se nemogu oporaviti. Sto je veci dio srca ostao bez krvi to je infarkt tezi.

Uzroci nastanka infarkta srca
Postoje dva osnovna uzroka koja dovode do nastanka srcanog infarkta, a to su:

Zacepljenje ugruskom nastalo na ateroskleroznoj naslagi

Iznenadno stezanje krvnih zila zbog za sada nepoznatih razloga

Ova dva uzroka pospjesuju jedan drugog i ne javljajuse se odvojeno. Kada aterosklerozne naslage smanje promjer arterija za 70 posto dovoljan je samo blai spazam (stezanje) zila ili mali ugrusak da srce ne dobije dovoljnu kolicinu krvi cime moze nastati infarkt.

Opasnost od infarkta se povecava povecanjem faktora rizika za aterosklerozu. Aterosklerozne nakupine koje se sastoje od holesterola i kalcija suzavaju krvne zile. Na ovim nakupinama se stvaraju ugrusci koji se sastoje od krvnih oplocica, fibrina, crvenih i bijelih krvnih zrnaca. U laksim slucajevima (kada je suzenje manje) dolazi do napada angine pektoris, a u tezim do infarkta.

Faktori rizika su sljedeci:

Povecan holesterol

Povecan pritisak

Pusenje

Povecanje tjelesne tezine

Secerna bolest

Nedostatak tjelesne aktivnosti


Holesterol
Povisena razina holesterola nakvazniji je uzrok koronarne bolesti. Kolicina holesterola zavisi od spola, dobi kao i prehrambenih navika.S obzirom da se radi o najvaznijem faktoru rizika za infarkt potrebno ga je drzati na razini od 5 mmol/l.

Bitno je znati da postoji “stetni” LDL (lipoprotein niske gustoce) holesterol i “korisni” HDL (lipoprotein visoke gustoce) kolesterol.

Izuzev kod velikih nasljednih bolesti metabolizma holesterola, povisen holesterol se javlja kao posljedica napravilnog nacin prehrane.

Prehrana sa previse zasicenih masnoca zivotinjslog porijekla (maslac, salame, crveno meso) preobilna prehrana i povecana tjeesna tezina.

Uzroci su povisenerazine holesterola. Umjesto toga potrebno je jesti voce, povrce, ribu, perad i sl.

Pušenje
To je nekada glavni uzrok infarkta. Nikotin i CO najstetniji su sastojci duhanskog dima. Pusenje ubrzava srcani ritam i stezanje krvnih zila, a utice i na stvaranje ateroskleroznih nakupina u krvnim zilama. Tek nekoliko mjeseci nakon prestanka pusenja srce ponovo uspostavlja svoj uobicajeni ritam

Povecana tjelesna tezina
Iako se ne ubraja medju najvaznije faktore rizika za infarkt srca, ona ima ulogu jer se odrzava pravilnom prehranom.

Tjelesna aktivnost
Istrazivanja su pokazala da redovna tjelesna aktivnost udvostrucuje opasnost od infarkta srca. Sportom se treba baviti 2-3 puta sedmicno, a najbolji sportovi su: hodanje, trcanje, voznja bicikla, tenis.

Koji su simptomi infarkta srca?
Trajna bol koja ne prestaje nakon 10-20 minuta, a ne mjenja se nakon dubokog udisaja. Zapocinje u sredini grudnog kosa i siri se prema ramenima jedne ili obje ruke ili u donju celjust.

Sta treba uraditi ako se posumnja na infarkt?

Izbjegavati svaki napor

Uzeti tabletu nitroglicerina (siri zile)

Sazvakati tabletu aspirina od 300 mg

Bolesnika treba sto prije odvesti u bolnicu kako bi se sto prije pruzila pomoc.

Ako bolesnik izgubi svijest treba poceti sa masazom srca i umjetnim disanjem. ...


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
254106

Powered by Blogger.ba