Myspace Graphics
Myspace Layouts
Layout By
Myspace Layouts
glitter-graphics.com MEDICINA
   

MEDICINA

Dobrodošli na moj blog

16.08.2007.

Iščašenja,uganuća,prijelomi

IŠČAŠENJA


Shematski prikaz iščašenja - pomak zglobne glavice (1) iz zglobne čašice (2)

Iščašenje je ozljeda kod koje zglobna glavica izlazi iz zglobne čašice. Zglob je izobličen i bolan, a ekstremitet u neobičnom položaju. Svaki pokušaj kretnje nailazi na otpor i bol. Iščašenje se najčešće događa u ramenom zglobu.
Prije prijevoza do bolnice imobilizirajte zglob u položaju u kojem ste ga i zatekli. Ne pokušavajte sami namjestiti iščašene kosti.

Iščašenje patele - Patela ili iver je ovalna tetivna kost na prednjoj strani koljena. Daje koljenu njegov karakterističan oblik. Pri iščašenju, patela je pomaknuta u stranu (prema van). Koljeno je izobličeno, poluskvrčeno i bolno. Iščašenje patele možete ispraviti sami. Spasilac treba rukama ispružiti poluskvrčeno koljeno. Kad se koljeno ispruži, patela se sama vraća u prirodni položaj, na sredinu prednje strane koljena. Ako se ne vrati sama, lagano je potisnite prstima (koljeno mora biti ispruženo). Bitno je zapamtiti da se koljeno opruža "pasivno", tj. vanjskom silom. Ozlijeđena osoba ne može, niti treba pokušavati ispružiti koljeno "aktivno", tj. snagom mišića noge.

Habitualna iščašenja - Nestabilnost pojedinoga zgloba može dovesti do učestalih iščašenja koja se javljaju i pri manjim ozljedama ili određenim pokretima. To je posljedica nepotpunog cijeljenja zglobne čahure i ligamenata nakon prvog iščašenja, ili prirođene slabosti zglobnih sveza. Habitualna iščašenja najčešća su u ramenom zglobu i pateli. Popraćena su slabijim bolovima, a mogu biti i bezbolna. Neke osobe mogu i namjerno određenim pokretom ruke izazvati (bezbolno) iščašenje ramena, a zatim isto tako vratiti zglob u prirodni položaj.

UGANUĆA

Uganuće ili distorzija je ozljeda ligamenata i zglobne čahure nastala zbog naglog, prejakog pokreta u zglobu. Najčešće se događa u gležnju i vratnoj kralježnici.

Uganuće gležnja - Često se događa pri hodanju i trčanju po neravnom terenu. Javlja se oštra bol, a zatim i oteklina zgloba. Tegobe se mogu ublažiti hladnim oblogom ili ledom. Noga treba mirovati u povišenom položaju. U težim slučajevima potreban je liječnički pregled.

Distorzija vratne kralježnice - Događa se u prometnim nesrećama zbog naglog pomicanja glave pri sudaru (trzajna ozljeda vratne kralježnice). Očituje se kao bol u stražnjem dijelu vrata koja se javlja odmah nakon nesreće ili malo poslije. Bol se može širiti u potiljak, leđa i ruke, a pojačava se pokretima glave pa osoba drži vrat ukočenim. Potrebna je liječnička pomoć. Treba imati na umu da u sudaru mogu nastati i znatno teže ozljede vratne kralježnice s prijelomima vratnih kralježaka i mogućnošću oštećenja kralježnične moždine. Ovakve ozljede traže znatno složeniji pristup u pružanju prve pomoći.

PRIJELOMI


Pogrešan način izravnavanja deformiranog slomljenog uda

Ispravan način izravnavanja deformiranog slomljenog uda uzdužnim istezanjem

Koštani prijelom bez ozljede kože (rane) zovemo zatvorenim prijelomom. Ako na mjestu prijeloma postoji rana, to je otvoreni ili vanjski prijelom. Koštani ulomci mogu svojim oštrim rubovima ozlijediti krvne žile, živce i mišiće ili probiti kožu. To se može dogoditi u trenutku prijeloma ili naknadnim pomicanjem slomljenih kostiju.

Znakovi prijeloma ruke ili noge

  • bol
  • nemogućnost pokretanja ozlijeđenog uda
  • oteklina na mjestu prijeloma - nije uvijek prisutna
  • deformitet uda - nije uvijek prisutan; ako postoji, siguran je znak prijeloma

I sama sumnja na mogućnost prijeloma zahtijeva postupak kao da prijelom postoji.

Postupak

  • Ako je slomljeni ud deformiran, pokušajte ga izravnati uzdužnim istezanjem. Povlačite lagano dva susjedna zgloba u suprotnim smjerovima. Ovaj postupak ne smije biti nasilan i treba ga prekinuti ako naiđete na otpor ili jaču bol. Nepravilna manipulacija slomljenim udom može dovesti do oštećenja krvnih žila, živaca i ostalih tkiva ili pretvoriti zatvoreni prijelom u otvoreni.
  • Slomljena kost mora se imobilizirati prije prenošenja ili prijevoza ozljeđenika. Ako je hitna medicinska pomoć dostupna, najbolje je imobilizaciju i transport prepustiti stručnim osobama. Ozljeđenik mora mirovati do dolaska pomoći.
  • Kod otvorenih prijeloma pokrijte ranu sterilnom gazom. Na gazu stavite jastučić od pamuka (vate) ili vune i sve učvrstite zavojem. Ako slomljena kost viri iz rane, ne smije se istezanjem uda vraćati u prirodni položaj, nego se nakon previjanja rane imobilizira u zatečenom položaju.
11.08.2007.

Ozljede i imobilizacija kraljeznice

Kod prijeloma kralješka, koštani ulomci mogu ozlijediti kralježničnu moždinu, što dovodi do djelomične ili potpune oduzetosti mišića i gubitka osjeta ispod razine ozljede
Kralježnica se sastoji od kralježaka, prstenastih kostiju koje poredane u niz tvore kralježnički kanal. Unutar kralježničkog kanala nalazi se kralježnična (leđna) moždina - snop živčanih niti i stanica koje provode živčane impulse iz mozga u razne djelove tijela i obrnuto. Od kralježnične moždine odvajaju se pojedinačni živci koji izlaze iz kralježničnog kanala. Kod prijeloma kralješka, koštani ulomci mogu ozlijediti kralježničnu moždinu, što dovodi do djelomične ili potpune oduzetosti mišića i gubitka osjeta ispod razine ozljede (paraplegia = oduzetost donjih udova, quadriplegia = oduzetost svih četriju udova). Kralježnična moždina može biti oštećena u samom trenutku ozljede kralješka, ali i poslije tijeom pomicanja i nošenja ozlijeđenog.

Najčešći uzroci ozljede kralježnice


Slika 1

  • prometna nesreća - U prometnim nesrećama stradavaju svi dijelovi kralježnice, ali su najčešće ozljede vratne kralježnice nastale zbog naglog pregibanja glave prema naprijed pri čelnom sudaru, ili prema natrag pri udarcu u stražnji dio vozila (slika 1).
  • skok u vodu - čest uzrok prijeloma vratnih kralježaka i posljedične oduzetosti cijeloga tijela
  • pad s visine
  • tučnjava
  • strijelna ozljeda trupa i ubod nožem u leđa

Kada posumnjati na ozljedu kralježnice

  • kad se ozljeđenik žali na bol u leđima ili vratu
  • kad je ozljeda popraćena gubitkom svijesti
  • pri svakoj težoj ozljedi glave
  • kod višestrukih ozljeda

Znakovi ozljede kralježnične moždine

  • slabost ili oduzetost udova - pitajte ozljeđenika može li micati rukama i nogama ili prstima na rukama i nogama
  • slabljenje ili gubitak osjeta - pitajte ozljeđenika osjeća li vaš dodir na svojim nogama, trupu i rukama
  • osjećaj trnaca ili vrućine u udovima - ponekad ozljeđenik ima osjećaj da je "presječen napola"


Slika 2

Postupak

I sama sumnja na ozljedu kralježnice zahtijeva postupak kao da ta ozljeda postoji. Dok čekate dolazak hitne pomoći, ostavite ozljeđenika na mjestu i u položaju u kojem ste ga zatekli. Pri sumnji na ozljedu vratne kralježnice pažljivo mu poduprite glavu dlanovima da spriječite njezino pomicanje (slika 2). Recite mu da se ne miče i ne ostavljajte ga samog.




Slika 3

Okolnosti u kojima morate pomaknuti ozljeđenika

Ako je bez svijesti, provjerite disanje i krvotok i po potrebi poduzmite mjere oživljavanja. Onesviještenog koji diše okrenite u bočni položaj.

Ako mu prijeti opasnost na mjestu gdje leži (npr. prometna cesta, požar) premjestite ga na sigurnije mjesto. Za podizanje i nošenje ozlijeđenog potrebno je više ljudi koji moraju uskladiti svoje pokrete. Ozljeđenik se pomiče kao cjelovita jedinica, bez savijanja trupa (slika 3)


Slika 4

Pri sumnji na ozljedu vratne kralježnice jedna osoba mora pridržavati glavu da spriječi savijanje i rotaciju vrata. To će učiniti tako da dlanove stavi pod ozljeđenikove lopatice dok glava leži na podlakticama (slika 4).

 




Slika 5

Ako je hitna medicinska pomoć nedostupna, preostaje vam da sami imobilizirate i prevezete ozlijeđenog.
Potrebna vam je široka daska ili ploča (mogu poslužiti i vrata) i odgovarajuće vozilo. Pri sumnji na ozljedu vratne kralježnice glava mora biti poduprta s obje strane da se spriječi njezino pomicanje tijekom vožnje (slika 5).

11.08.2007.

Kardiopulmonalna reanimacija

Kardiopulmonalna reanimacija (KPR, srčano-plućno oživljavanje) u užem je smislu postupak koji se provodi nakon zastoja rada srca (arest) sa svrhom zaštite mozga od oštećenja zbog nedostatne ili prekinute cirkulacije krvi, uspostave srčano-plućne akcije i izbjegavanja komplikacija. Počinje je obično prvi koji zatekne osobu u arestu (primjerice, na mjestu prometne ili bilo koje druge nesreće).
U širem je smislu riječ o određenim postupcima čiji je cilj da ne dođe do aresta srca, znači pokušati uspostaviti normalnu cirkulaciju, rad srca i pluća te primjereno funkcioniranje mozga i ostalih organa. U tom se smislu provodi isključivo u medicinskoj ustanovi, a izvodi je liječnik uz pomoć ostaloga medicinskog osoblja.

Kad je posrijedi vrijeme počinjanja KPR-a, tj. vremensko razdoblje koje moždana stanica može izdržati u slučaju potpunog prekida cirkulacije, a da ne dođe do nepopravljivih oštećenja, stručnjaci se slažu da maksimalno iznosi tri, četiri minute (toliko može trajati prekid cirkulacije kod osobe srednje životne dobi). Neki, pak, misle da ni taj prekid nije siguran, a drugi smatraju kako je riječ o nekoliko sekundi s obzirom na to da je realno da nepopravljivo oštećenje mozga može nastati i u znatno kraćem vremenskom intervalu. Stoga je opće prihvaćeno mišljenje da KPR treba početi odmah, i to u trenutku kad cirkulacija postane neodgovarajuća, tj. prije nego što nastupi zastoj rada srca (kad to liječnik smatra potrebnim) ili najkasnije u roku tri, četiri minute od zastoja rada srca.

Standardi za KPR preporučuju abecedni redoslijed postupaka:
A - Airway (dišni put)
B - Breathing (disanje)
C - Circulation (cirkulacija) i
D - Definitivna (konačna) terapija

Prva faza

Cilj je prve faze zaštititi mozak od oštećenja dopremanjem kisikom obogaćene krvi, što se postiže učinkovitom masažom srca i umjetnim disanjem. Moždane stanice najosjetljivije su na nedostatak kisika i zato najprije podložne manjku kisika, zbog čega nastaju trajne promjene i propadanje stanica. Za tu fazu odgovorne su prije svega srčana akcija i uspostava cirkulacije, tj. masaža srca i umjetno disanje.


Vanjska masaža srca u malog djeteta i odrasle osobe

MASAŽA SRCA

  • Pokušaj uspostave normalne cirkulacije jednakomjernim, dovoljno snažnim, ritmičnim pritiskom korijena dlanova obiju ruku na donju polovicu prsne kosti. Osoba leži na leđima na tvrdoj podlozi, s nogama u blago uzdignutom položaju, jer se time olakšava priljev krvi iz donjih dijelova tijela u srce.
  • Osoba koja pruža prvu pomoć stoji sa strane pacijenta, dlanove položi jedan na drugi (u području uzvisina dlanova), prstiju uzdignutih prema gore i počinje KPR pritiskom na prsnu kost. Gornji dio prsišta spušta se prema kralježnici za oko 4-5 cm, što je uz odgovarajuću ventilaciju i oksigenaciju dostatno da imitira normalno istiskivanje krvi i osigura moždanu cirkulaciju. Slijedi popuštanje i vraćanje prsne kosti u prvobitni položaj (ruke ostaju na prsištu), što donekle imitira fazu relaksacije i punjenja srca krvlju.
  • Frekvencija pritiska:
    - odrasli: 60 do 80 u minuti, uvijek usklađena s umjetnim disanjem
    - kod beba i male djece: 100 do 120 u minuti, s tim da se pritisak izvodi na sredini prsne kosti, s dva prsta jedne ruke ili oba palca, a dlanovi su ispod prsa (kao oslonac za masažu).
  • Povremeno provjeriti karotidni puls (pulzaciju arterije karotis koja se nalazi ispod ugla donje čeljusti).
  • Povremeno kontrolirati veličinu zjenica - Kod aresta su zjenice već nakon jedne do jedne i pol minute proširene kao znak prekida moždane cirkulacije. Njihovo smanjenje predstavlja dodatni znak učinkovitosti KPR-a i moždanog protoka. Brzo sužavanje zjenica tijekom KPR-a znak je da nema težih oštećenja mozga, a ako se proširene zjenice ne smanjuju, masaža nije odgovarajuća.
  • 25 do 30, najviše 40 posto volumena krvi te karotidnog i moždanog protoka koje se postiže dobrom vanjskom masažom dovoljno je za uspostavu cirkulacije i srčane akcije. Masaža se može izvoditi i po nekoliko sati, a da se još sačuva dostatna cirkulacija.
  • U slučaju da KPR provodi jedna osoba potreban je omjer 15:2 - 15 pritisaka na prsnu kost, a potom dva brza upuhivanja. U takvim se slučajevima zbog ventilacije prekida masaža srca pa srčana frekvencija treba biti nešto viša - oko 80 u minuti.
  • U slučaju da KPR provode dvije osobe, potreban je omjer 5:1 - pet pritisaka na prsnu kost, jedno upuhivanje, dok je frekvencija srca oko 60 u minuti.
  • (U medicinskim ustanovama izvodi se i unutarnja masaža srca, kirurškim otvaranjem prsišta i masiranjem srca u njegovu ležištu, a sam KPR nešto je drukčijeg tijeka.)


Odstranjivanje stranog tijela iz dišnih putova


Zabacivanje glave unatrag i podizanje brade kao priprema za umjetno disanje

UMJETNO DISANJE

Kod osoba bez svijesti s arestom srca dolazi do opuštanja mišića, pa donja čeljust i korijen jezika zapadaju prema natrag i zatvaraju dišni put. Stoga je oslobađanje dišnih puteva primarni zadatak umjetnog disanja - zabacivanje glave prema natrag i pomicanje donje čeljusti naprijed i gore. Postupak može biti dovoljan za uspostavu spontanog disanja, a u suprotnom se počinje s umjetnim disanjem.
Obično se pristupa metodi usta na usta, usta na nos, a kod djece usta na nos i usta. Izdahnuti zrak sadrži 16 do 18 posto kisika, što je posve dovoljno da se spriječi ozbiljna hipoksija uz nakupljanje ugljičnog dioksida, a osoba s arestom održi na životu.
Reanimator duboko udahne, čvrsto priljubi usta na usta i/ili nos ozlijeđenog i upuhuje zrak sve dok se ne primijeti podizanje prsnog koša, a potom pusti pacijenta da pasivno izdahne upuhnuti zrak. Procedura
se ponavlja svakih pet sekundi (uk. 12 /min.), a kod male djece svake tri sekunde (uk. 20/min.).
Ako se umjetno disanje ispravno provodi, a disanje ne uspijeva i prsni koš se ne diže, vjerojatno je posrijedi strano tijelo. Pacijenta treba položiti na bok i očistiti mu usnu šupljinu, a ako je strano tijelo u nižim dijelovima dišnog puta, pokušati ga odstraniti udarcem u stražnji dio prsišta ili snažnim stezanjem trbuha uz presavijanje. A kod male djece okretanjem s glavom prema dolje.
Ako je dostupna medicinska oprema, umjetno disanje počinje s maskom i ambu balonom, nakon čega se gotovo u pravilu postavi tubus, cijev za disanje koja se proteže od usta do dušnika, te pacijenta priključi na respirator.

Druga i treća faza

Postupke iz ovih faza provodi medicinsko osoblje (hitna medicinska pomoć ili u medicinskoj ustanovi).
Druga faza podrazumijeva uspostavu spontanog rada srca, najčešće medikamentima (kardiotonici, tj. lijekovi za poboljšanje srčanog rada) i elektroopremom (npr. aparat za defibrilaciju).
Treća, posljednja faza predstavlja brigu o pacijentu nakon uspostave srčanog rada radi zaštite mozga i prevencije trajnih oštećenja.

25.06.2007.

Gastritis

Uzroci, djelovanje i faktori rizika Gastritis može biti uzrokovan infekcijom, iritacijom, autoimunim poremećajima ili povratom žuči u želudac (žučni refluks). Infekcije mogu biti bakterijske ili virusne. Iritacija može biti prouzročena lijekovima (kao što je acetilsalicilna kiselina ili drugi antiupalni lijekovi), alkoholom, kroničnim povraćanjem, pretjeranim izlučivanjem želučane kiseline (zbog stresa), jelom ili pijenjem korozivnih tvari (kao što su otrovi). Gastritis se može pojaviti iznenada i prođe u kratkom vremenskom periodu (akutni gastritis) ili traje duže vrijeme (kronični gastritis). Neki oblici gastritisa su: erozivni gastritis stresni gastritis kronični (Helicobacter pylori gastritis) autoimuni gastritis Uzroci, djelovanje i faktori rizika Uzroci akutnog gastritisa su alkohol, probavljanje korozivnih tvari (erozivni) ili jaki fiziološki stres. Akutni gastritis je često povezan sa ozbiljnom akutnom bolešću (zatajenje bubrega, jetre, opekline, sepsa) ili povredom (prijelomi). Faktori rizika su uzimanje nesteroidnih antiupalnih lijekova (npr. acetilsalicilna kiselina), uzimanje veće količine alkoholnih pića ili jaki fiziološki stres kao što je velika operacija, ozljeda itd. Kronični gastritis može biti uzrokovan dugotrajnom iritacijom zbog upotrebe nesteroidnih antiupalnih lijekova (NSAID), infekcije s bakterijom Helicobacter pylori, pernicioznom anemijom, autoimunim poremećajem, degeneracijom stjenke želuca zbog starosti ili dugotrajnom iritacijom sluznice zbog povrata žuči u želudac. Postoji snažna povezanost između bakterije H. pylori i nekih bolesti probavnog sustava (ulkus, gastritis). Uzročna veza između H. pylori i površinskog kroničnog gastritisa je dokazana. Naime gotovo svi bolesnici pozitivni na H. pylori pokazuju gastritis u područja antruma (ulaznog dijela). Izlječenje infekcije s H. pylori dovodi do izlječenja gastritisa. Gotovo svi pacijenti sa vrijedom dvanaesterca imaju H. pylori gastritis. Zbog toga infekcija tom bakterijom može biti preduvjet za pojavu gotovo svih vrijedova dvanaesnika (više od 90%) u odsutnosti drugih vidljivih faktora kao što je korištenje nesteroidnih protuupalnih lijekova. Ipak, važno je uočiti da se kod većine osoba koje su zaražene sa H. pylori ne javljaju istodobno vrijedovi na dvanaesniku i želucu. Ove činjenice upućuju na to da domaćinske osobine igraju ulogu u patogenezi bolesti vrijeda želuca ili dvanaesterca. Najjači dokaz za patogenu ulogu H. pylori u razvoju vrijeda želuca je zabilježeno smanjenje učestalosti ponavljanja bolesti (relaps) izlječenjem infekcije. Mnogi ljudi s kroničnim gastritisom nemaju izražene simptome. Osobe pod povećanim rizikom za nastanak gastritisa su one koje boluju od perniciozne anemije, poremećaja krvi ili limfnog sustava, osobe starije od 60 godina i osobe koje uzimaju nesteroidne protuupalne lijekove. Simptomi bol u gornjem djelu abdomena štucanje i podrigivanje neprobavljivost gubitak apetita mučnina povraćanje povraćanje krvi ili sadržaja sličnog crnoj kavi tamna stolica Znakovi i testovi EGD (ezofageogastroduodenoskopija) i biopsija (uzimanje komadića tkiva) pokazuju gastritis (vrši se endoskopom koji se sastoji od tanke, osvijetljene cijevi koja na svome kraju ima malu kameru; pacijent je blago sediran, a liječnik pažljivo uvodi endoskop kroz njegova usta i grlo sve do želuca i dvanaesterca. Na taj način moguće je promatrati sluznicu jednjaka, želuca i dvanaesterca. rendgenska pretraga jednjaka, želuca i duodenuma -ispijanjem barijeve kaše dobija se jasna slika ciljanih organa i ulkusa. krvna slika pokazuje anemiju (ako postoji krvarenje) pozitivna krv u stolici (moguće) Liječenje Liječenje ovisi o uzroku gastritisa. Lijekovi koji neutraliziraju želučanu kiselinu (antacidi) ili drugi lijekovi koji smanjuju lučenje želučane kiseline obično će eliminirati simptome i poboljšati tijek bolesti.. Lijekovi koji mogu uzrokovati gastritis trebaju se prestati uzimati. Dobro je da se bolničkim pacijentima koji su pod stresom i koji ne jedu daju lijekovi za smanjenje proizvodnje želučane kiseline ili lijekovi koji neutraliziraju želučanu kiselinu. Antibiotska terapija se koristi u liječenju gastritisa uzrokovanog bakterijom Helicobacter pylori. Na tržištu se nalaze dvije grupe preparata za smanjivane želučane kiselosti: H2-antagonisti (ranitidin, cimetidin, famotidin) i inhibitori protonske pumpe (omeprazol, pantoprazol, lansoprazol). Liječenje je kombinirano: antibioticima, blokatorima lučenja kiseline i protektivima želučane sluznice. Trenutno je najpouzdanija tzv. trostruka terapija s dva antibiotika protiv H. pylori u kombinaciji s lijekom koji blokira lučenje kiseline ili s protektivom(npr. azitromicin + amoksicilin + omeprazol). Njome se ublažuju simptomi, ubija njegov uzročnik i sprečava recidiv. Provjera učinka lijekova na H. pylori vrši se endoskopskom pretragom ili pretragom daha 4 tjedna nakon terapije. Antacidi (Gastal) služe za uklanjanje simptoma oboljenja i kao pomoćna terapija. Međutim trostruka terapija najpouzdaniji je način liječenja gastritisa uzrokovanog s H.pylori. Gastritis uzrokovan pernicioznom anemijom se liječi vitaminom B12. Očekivanja (prognoza) Većina gastritisa dobro prolazi na uzimanje lijekova. Komplikacije Komplikaciju predstavlja ozbiljan gubitak krvi i povećan rizik od raka želuca. Kada posjetiti svog liječnika? Otiđite liječniku ako simptomi potraju dulje od 2 do 3 dana. Nazovite liječnika (hitnu službu) ako povraćate krv ili imate krvavu stolicu. Prevencija Kontrola faktora rizika može igrati prevencijsku ulogu.

24.06.2007.

Bulimija

Uvod Poremećaji u uzimanju hrane su opasni poremećaji u ponašanju koji su rezultat međusobnog djelovanja niza faktora, a mogu uključivati emocionalne poremećaje i poremećaje ličnosti, pritisak u obitelji, moguću genetsku ili biološku predispoziciju i kulturu u kojoj postoji obilje hrane i opsjednutost mišlju o mršavosti. Poremećaji u uzimanju hrane obično se mogu kategorizirati kao bulimia nervosa, anorexia nervosa i ostali nespecificirani poremećaji. To nisu novi poremećaji. Iako je anorexia nervosa prvi put definirana kao medicinski problem 1873., opise samoizgladnjivanja možemo naći već u srednjovjekovnim spisima. Što je bulimia nervosa? Bulimiju, koja je češća od anoreksije, karakteriziraju ciklusi pretjeranog uzimanja i namjernog izbacivanja hrane. Obično započinje u ranoj adolescenciji kad mlade žene isprobavaju restriktivne dijete te u slučaju neuspjeha reagiraju pretjeranim uzimanjem hrane. Nakon toga hranu izbacuju ili povraćanjem ili uzimanjem laksativa, dijetnih pilula ili lijekova za smanjenje tekućine u tijelu. Pretjeranom uzimanju hrane koje prethodi izbacivanju unosi se prosječno 1000 kalorija, ali može se unijeti i do 20000 kalorija ili samo 100. Pacijenti u kojih je dijagnosticirana bulimija imaju oko 14 epizoda pretjeranog uzimanja i namjernog izbacivanja hrane svaki tjedan. Ljudi s bulimijom koji ne obole od anoreksije normalne su ili malo povišene tjelesne težine koja može fluktuirati više od 20kg zbog ciklusa prežderavanja i izbacivanje hrane. Što je anorexia nervosa? Anorexia nervosa je poremećaj koji oboljelog dovodi u stanje izgladnjivanja i mršavljenja, čime se gubi od 15% do čak 60% normalne tjelesne težine. Polovica tih pacijenata, koji su poznati kao oboljeli od restriktivne anoreksije, smanjuju težinu strogim dijetama; druga polovica, bulimični pacijenti, mršavost održavaju izbacivanjem hrane. Iako su obje vrste bolesti ozbiljne, bulimični pacijenti često su u većoj opasnosti jer bulimija predstavlja dodatni stres za pothranjeno tijelo. Nespecificirani poremećaji u uzimanju hrane Treća kategorija poremećaja u uzimanju hrane su nespecificirani poremećaji, koji se ne mogu definirati niti kao anoreksija niti kao bulimija. Ta kategorija uključuje pretjerano uzimanje bez izbacivanja hrane, rijetke epizode pretjeranog uzimanja i izbacivanja hrane (manje od dva puta tjedno ili takvo ponašanje koje traje manje od tri mjeseca), ponovljeno žvakanje i pljuvanje bez gutanja većih količina hrane, ili normalnu težinu u ljudi s anoreksičnim ponašanjem. Kod koga se javljaju poremećaji u uzimanju hrane? Spol i dob U proteklih se nekoliko godina bulimija povećavala većom brzinom od anoreksije. Procjene učestalosti bulimie nervosa u mladih žena kreću se od 3% od 10%. Mladi ljudi povremeno provociraju povraćanje nakon uzimanja prevelikih količina hrane, međutim ne mogu se smatrati bulimičarima zato što u većine to povremeno nezdravo ponašanje nestaje. Anorexia nervosa je treća najčešća kronična bolest u adolescentica i procjenjuje se da zahvaća od 0,5% do 3% svih tinejdžerki u zapadnom svijetu. Anoreksija se obično javlja u adolescenata. Međutim u proteklih četrdeset godina učestalost anoreksije u tinejdžera je bila stabilna, a trostruko se povećala u mladih žena. Etnički i socioekonomski faktori Život u ekonomski razvijenim zemljama na bilo kojem kontinentu predstavlja veći rizik za pojavu poremećaja u uzimanju hrane nego pripadnost nekoj etničkoj skupini; simptomi u zemljama s visokim rizikom su začuđujuće slični. Čudno je i to da su u razvijenim zemljama i bogati i siromašni jednako izloženi tom riziku. U stvari, oni u siromašnijim ekonomskim skupinama mogu biti više izloženi riziku od bulimije. Život u gradu predstavlja rizik za bulimiju, ali ne i anoreksiju. Poremećaji ličnosti Specifični poremećaji ličnosti povezani su s poremećajima u uzimanju hrane: bijeg od stvarnosti kod anoreksije, granični slučajevi kod bulimije te narcizam i kod anoreksije i kod bulimije. Međutim te se osobine mogu naći kod bilo kojeg poremećaja u uzimanju hrane. Fizički vrlo aktivni ljudi Vrlo kompetitivni sportaši su često perfekcionisti, što je osobina ljudi s poremećajima u uzimanju hrane. Žene koje se bave prezentacijskim sportovima, kao što su gimnastika i umjetničko klizanje, te sportovima u kojima je naglasak stavljen na izdržljivost kao što je trčanje, posebno su izložene riziku. Uspjeh u baletu također ovisi o razvoju žilavog i izuzetno mršavog tijela. Procjene učestalosti poremećaja u uzimanju hrane u tim skupinama kreću se od 15% do 60%. Terminom "trijas sportašica"sada se opisuju poremećaji u menstrualnom ciklusu, uzimanju hrane i osteoporoza, koji predstavljaju sve veći problem u mladih sportašica i plesačica. Vegetarijanci Nedavno ispitivanje adolescenata vegetarijanaca (od kojih su većina bile žene) pokazalo je da ti tinejdžeri jedu više voća i povrća, dvostruko više su na čestim dijetama, četiri puta više su na intenzivnim dijetama, a osam puta više koriste laksative od nevegetarijanaca. Kronične bolesti Nedavno je istraživanje pokazalo da 10,3% tinejdžerki i 6,9% tinejdžera s kroničnim bolestima, kao što su dijabetes ili astma, imaju neki od poremećaja u uzimanju hrane. Ti poremećaji predstavljaju ozbiljan problem u dijabetičara; postotak rizika je oko 6% i u muškaraca i žena bilo s tipom 1 ili 2 dijabetesa. Pretjerano uzimanje hrane (bez izbacivanja) je najuobičajenije kod dijabetesa tipa 2 i često dovodi do pretilosti. Kod dijabetesa tipa 1 uobičajene su i bulimija i anoreksija. Ako se u pacijenata koji su ovisni o inzulinu razvije anoreksija, njihova izuzetno mala težina može neko vrijeme kontrolirati dijabetes. Međutim, oni će umrijeti ako prestanu uzimati inzulin i ponovno dobe na težini. Rani pubertet Nova istraživanja pokazuju da desetogodišnje djevojčice povezuju zadirkivanje ili mučenje od strane svojih vršnjaka s mišlju da su ružne ili debele bez obzira na svoj stvarni fizički izgled. Takvo loše mišljenje o vlastitom tijelu često dovodi do poremećaja u uzimanju hrane. Tada nije niti iznenađujuće da postoji veći rizik od bulimije i ostalih emocionalnih poremećaja u djevojčica u ranom pubertetu, kad se pritisak koji osjećaju svi adolescenti dalje pojačava pažnjom koju posvećuju promjenama na tijelu i koja vodi do anksioznosti. Uzroci koji dovode do poremećaja u uzimanju hrane Ne postoji jedinstveni uzrok poremećaja u uzimanju hrane. Niz faktora, uključujući kulturološki i obiteljski pritisak, kemijsku neravnotežu te emocionalne i poremećaje ličnosti zajedno, dovodi i do anoreksije i do bulimije, iako je svaki poremećaj određen različitima kombinacijama tih faktora. Genetika također može igrati malu ulogu. Emocionalni poremećaji Između 40% i 96% svih pacijenata doživjelo je depresiju ili tjeskobu; depresija je također uobičajena u obiteljima pacijenata s poremećajima u uzimanju hrane. Veća je vjerojatnost da će bulimični, a ne anoreksični pacijenti imati emocionalne poremećaje i disfunkcionalne obitelji. Međutim nije jasno jesu li emocionalni poremećaji uzroci ili posljedice poremećaja u uzimanju hrane, ili oboje. Početak anoreksije je sredinom svibnja, mjeseca s najvećim brojem samoubojstava. Fobije i opsesivno-kompulsivni poremećaji obično prethode početku poremećaja u uzimanju hrane, dok se panika javlja nakon toga. Socijalne fobije, gdje se osoba boji poniženja u javnosti, prisutne su u oba poremećaja u uzimanju hrane. Ljudi s anoreksijom su skloniji opsesivno-kompulsivnim poremećajima.. Žene s anoreksijom mogu postati opsjednute vježbanjem, dijetama i hranom. Često razvijaju kompulsivne rituale - npr. vaganje svakog zalogaja, rezanje hrane na komadiće ili stavljanje u male posudice. Prisustvo opsesivno-kompulsivnih poremećaja zajedno s anoreksijom ili bulimijom nema negativne dugoročne posljedice iako do poboljšanja u poremećaju u uzimanju hrane obično dolazi s poboljšanjem simptoma anksioznosti. Obiteljski utjecaj i genetički faktori Negativni faktori u obitelji, koji mogu biti i naslijeđeni i stvoreni, igraju glavnu ulogu u poticanju i održavanju poremećaja u uzimanju hrane. U žena s tim poremećajima veća je učestalost spolnog nasilja. Ljudi s bulimijom češće nego ljudi s nekim drugim psihičkim poremećajima imaju pretile roditelji ili su i sami bili deblji tijekom djetinjstva. Problemi povezani s rođenjem U nekih ljudi s anoreksijom zabilježena je velika učestalost problema tijekom trudnoće majke ili nakon njihova rođenja, što je moglo imati ulogu u kasnijem razvoju poremećaja u uzimanju hrane. Ti problemi uključuju infekcije, fizičke traume, grčeve, malu težinu pri rođenju ili veću starost majke. Ljudi s anoreksijom često su u djetinjstvu imali probleme sa želucem i crijevima. Do poremećaja u uzimanju hrane može doći ako roditelji u djetinjstvu ne osiguraju sigurne temelje. U takvim slučajevima djeca ne osjećaju sigurnost veza u obitelji i postoji veća vjerojatnost da će kasnije biti više zaokupljeni težinom i da će imati manje samopoštovanja od djece sa sigurnim vezama u obitelji. Genetski faktori Anoreksija je osam puta češća u ljudi koji imaju rođake s tim poremećajem, međutim stručnjaci ne znaju točno što bi mogao biti nasljedni faktor. Genetska sklonost mršavosti uzrokovana bržim metabolizmom i popraćena kulturološkim odobravanjem može u nekih ljudi biti predispozicija za razvoj anoreksije. Naslijeđena sklonost pretilosti također može dovesti do poremećaja u uzimanju hrane. Kulturološki utjecaji Ako govorimo o pretilosti, neosporno je da poremećaji u uzimanju hrane predstavljaju pravu epidemiju u razvijenim zemljama. Društveni pritisak zapadne kulture sigurno igra vodeću ulogu u nastajanju poremećaja u uzimanju hrane. S druge strane, intenzivno se reklamiraju programi za smanjenje težine i predstavljaju mladi anoreksični modeli kao paradigma seksualne požude; s druge strane, mediji su preplavljeni reklamama za nezdravu hranu. Biološki i medicinski faktori Hipotalamično-pituitarne abnormalnosti. Pitanje je da li su tipične abnormalnosti koje se susreću u neurološkim i hormonalnim sistemima ljudi s poremećajima u uzimanju hrane posljedice ili uzroci tih poremećaja. Primarno je sjedište ovih poremećaja u malom dijelu mozga koji se naziva hipotalamus, a koji regulira rad pituitarne žlijezde, koja se ponekad naziva glavnom žlijezdom zbog svojeg značaja u koordinaciji živčanog i hormonskog sustava. Također se poremećaji u uzimanju hrane mogu povezati i s određenim neuroprijenosnicima u mozgu. Koji su simptomi poremećaja u uzimanju hrane? Simptomi bulimije mogu biti vrlo suptilni, budući da žene s ovim poremećajem to prikrivaju i iako su nedovoljne težine, nisu uvijek anoreksične. Općenito su ljudi s bulimijom zaokupljeni hranom i mogu zloupotrebljavati laksative, dijetne pilule, emetike (lijekove koji potiču povraćanje) ili diuretike (lijekove koji isplavljuju tekućinu iz tijela). Povraćanje može ponekad uzrokovati puknuće krvnih žila u očima i oticanje žlijezda slinovnica koje tada izgledaju kao vrećice ispod uglova usta. Zbog prekomjerne kiseline dolazi do karijesa i erozije cakline; obolijeva zubno meso, a na koži se mogu pojaviti osip i prištići. Ponovljeno izazvano povraćanje, pri čemu osoba gura ruku u grlo, također može dovesti do malih ogrebotina i žuljeva na vrhovima zglobova prstiju. Primarni simptom anoreksije je veliki gubitak težine zbog prestroge i kontinuirane dijete, koja se može sastojati od redukcijske dijete ili ciklusa prekomjernog uzimanja hrane i namjernog pražnjenja. Simptomi mogu biti prikriveni u mladih žena koje imaju i dijabetes i poremećaje u uzimanju hrane; takvi su ljudi normalne težine ili čak i prekomjerno teški a da su ipak anoreksični. Menstruacija može biti neredovita ili izostati. Često vježbanje u kombinaciji s mršavljenjem dovodi do ortopedskih problema, naročito u plesača i sportaša; to može biti prvi znak poremećaja koji prisiljava takve bolesnike da potraže liječničku pomoć. Koža može biti suha i prekrivena tankim dlakama, a vlasi mogu biti tanke. Stopala i ruke su hladni ili ponekad i otečeni. Želudac je često uznemiren i napuhnut. Misli mogu biti konfuzne ili usporene, a bolesnik ima slabu memoriju i ne može donositi prosudbe. Jedan od najneobičnijih simptoma oba poremećaja u uzimanju hrane je iskrivljena predodžba o vlastitom tijelu. Iako se takva predodžba obično veže uz tešku anoreksiju, ona je češća kod bulimije. Ispitivanja su pokazala da bulimičari češće precjenjuju vlastitu težinu; postoji veliki disparitet između onoga kako bi željeli izgledati i onoga kako misle da izgledaju nego u ljudi s anoreksijom ili ljudi bez poremećaja u uzimanju hrane. Kad vide slike hrane, ljudi s bulimijom obično opisuju svoje tijelo kao veće nego što u stvari jest. Tko postavlja dijagnozu? Prvi korak je priznati da postoji poremećaj u uzimanju hrane. Često bolesnika moraju nagovoriti roditelji ili netko drugi da posjeti liječnika. Budući da bolesnik može poricati da problem postoji i da mu se može opirati, preporučuje sa da tijekom razgovora s liječnikom bude prisutan i prijatelj koji će dati dodatne informacije o tome kako bolesnik uzima hranu i pomoći neutralizirati njegov otpor ili poricanje. Nažalost, i roditeljima i bolesniku izuzetno je teško priznati da problem postoji. Na primjer, zato što je hrana važan dio odnosa između majke i djeteta, poremećaj u uzimanju hrane može izgledati kao ogromna roditeljska greška. Izuzetno je važno nadvladati ove osjećaje i obavijestiti liječnika o bilo kojem sumnjivom gubitku težine ili problemima u ponašanju povezanima s hranom. Dijagnosticiranje bulimije Liječnik bi morao postaviti dijagnozu bulimije ako postoje najmanje dvije bulimične epizode tjedno u trajanju od tri mjeseca. Na temelju ostalih simptoma i povijesti bolesti, liječnik bi tada kategorizirao bolesnika bilo kao (1) osobu koja sama izaziva povraćanje ili uzima lijekove da bi izbacila hranu ili tekućinu ili (2) osobu koja gladuje ili pretjerano vježba. Dijagnosticiranje anoreksije i njezinih komplikacija Obično se pregledom fizičkih simptoma i osobne povijesti bolesti brzo potvrđuje dijagnoza anoreksije. Standardni kriteriji za dijagnosticiranje anoreksije su: pacijentovo odbijanje da zadrži tjelesnu težinu koja je normalna za njegovu dob i visinu; intenzivan strah o debljanja iako je nedovoljne težine; iskrivljena predodžba o vlastitom tijelu koja smanjuje samopouzdanje; poricanje ozbiljnosti mršavljenja i izgladnjivanja; u žena, izostanak menstruacije najmanje tri mjeseca. Liječnik tada kategorizira anoreksiju ili kao restriktivnu (samo stroge dijete) ili anoreksiju bulimiju (prekomjerno uzimanje hrane i namjerno pražnjenje). Budući da se taj poremećaj rijetko javlja u muškaraca, liječnici nisu na oprezu s muškim pacijentima čak i kad pokazuju klasične simptome anoreksije. Treba isključiti ostale medicinske poremećaje koji bi mogli uzrokovati anoreksiju, uključujući kronični umor, Chronovu bolest, hipertiroidizam, Addisonovu bolest, rak, tuberkulozu, anemiju i celijakiju. U svim se slučajevima moraju napraviti kompletne krvne pretrage, pretrage neravnoteže elektrolita i razina bjelančevina, elektrokardiogram i rendgenski snimak prsnog koša, pretrage jetre i bubrega te štitnjače. Niske razine kalija ukazuju na to da je poremećaj vjerojatno popraćen sindromom prekomjernog uzimanja i namjernog izbacivanja hrane. Ovisno o ozbiljnosti anoreksije, potrebne su i druge pretrage kao što su gustoća kostiju ili ostale vrste rendgenskih snimaka. Kako se poremećaji u uzimanju hrane liječe? Prva veća poteškoća u liječenju poremećaja u uzimanju hrane je često otpor anoreksičnog pacijenta koji vjeruje da je mršavost normalna pa čak i privlačna, ili bulimični pacijent koji smatra da je namjerno izbacivanje hrane jedini način da se spriječi pretilost. Čak i gore, anoreksiju mogu poticati i prijatelji koji su zavidni na mršavosti ili sportski treneri ili učitelji plesa koji potiču mršavost. Vrlo je važno informirati pacijenta i njegove bliske prijatelje i rođake o ozbiljnim posljedicama ovakvog stanja i o važnosti započinjanja liječenja. Pacijenti mogu odustati od programa ako imaju nerealna očekivanja da će biti "izliječeni" samo putem terapeuta. Prije nego što program počne, treba im se objasniti da je to bolan proces i da zahtijeva puni angažman i pacijenta i njegove obitelji. Da bi se svladali ovi teški poremećaji potrebno je iskušati i nekoliko terapeutskih metoda. Povrat bolesti je uobičajen i zbog njega ne treba očajavati. Bulimija se najbolje liječi kombinacijom antidepresiva i psihoterapije. Ishod kod bulimije je obično povoljniji nego kod anoreksije; čak i nakon oporavka žene s anoreksijom često zadržavaju iskrivljenu sliku o vlastitom tijelu. Međutim dugoročna ispitivanja pokazuju oporavak u većini ljudi koji se liječe od anoreksije. Početno liječenje Umjereni do teško bolesni anoreksični pacijenti primaju se u bolnicu za početno liječenje, pogotovo ako je gubitak težine nastavljen čak i nakon ambulantnog liječenja, ako je težina 30% ispod minimalne težine potrebne da bi se održalo zdravlje, ako dođe do poremećaja u srčanom ritmu, u slučaju teške depresije ili suicidalnog ponašanja ili u slučaju velikog gubitka kalija ili iznimno niskog krvnog tlaka. Stručnjaci preporučuju 10 do 12 tjedana za puni nutricijski oporavak. Pacijenti s bulimijom rijetko trebaju biti hospitalizirani osim ako ciklus prekomjernog uzimanja hrane i namjernog izbacivanja nije doveo do anoreksije; lijekovi su potrebni za "skidanje" s namjernog izbacivanja hrane ili u slučaju veće depresije. Dobitak težine Osim direktnog liječenja bilo kojeg ozbiljnog medicinskog problema, cilj terapije za anoreksične pacijente je povećati težinu. Ciljnu težinu postavlja samo liječnik. Pacijenti koji su izrazito pothranjeni moraju započeti s 1500 kalorija dnevno kako bi smanjili mogućnost želučanih bolova ili napetosti, zadržavanje tekućine i srčano zatajenje. Anoreksični pacijenti često imaju brži metabolizam i potrebno je više kalorija da bi povećali težinu. Na kraju se pacijentu daje hrana koja sadržava 3500 ili više kalorija dnevno. Nadomjesci hrani se obično ne preporučuju, zato što bi se pacijent morao ponovo početi normalno hraniti što je prije moguće. Iako uzimanje hrane nije problem, razgovori o poremećaju se nikad ne vode tijekom obroka koji su rezervirani za opušteno druženje. Intravenozna prehrana je rijetko potrebna ili preporučena osim ako pacijentov život nije ugrožen. Takve invazivne prehrambene mjere ne smiju se nikad koristiti kao oblik kazne tijekom liječenja poremećaja u ponašanju. Ispitivanje pokazuje da se strogom dijetom metabolizam može priviknuti na pothranjenost i opirati učincima prekomjernog uzimanja hrane, tako da neki pacijenti imaju teškoća u povećanju tjelesne težine čak i kad se primjereno hrane. Vježbanje U ljudi s anoreksijom, pretjerano vježbanje je često komponenta općeg poremećaja. Tijekom programa oporavka, kontrolirane vježbe mogu se koristiti i kao nagrada za razvoj dobrih prehrambenih navika i kao način da bi se smanjila nervoza želuca i crijeva koja obično dolazi uz oporavak. Vježbe se ne smiju raditi u slučaju teških medicinskih problema i ako pacijent nije u značajnoj mjeri povećao tjelesnu težinu. Timski pristup Multidsciplinarni timski pristup koji se sastoji od stalne podrške i savjetovanja neophodan je za dugoročni oporavak od svih vrsta teških poremećaja u uzimanju hrane. Ovisno o težini i vrsti poremećaja, članovi tima mogu biti liječnici specijalizirani za određene komplikacije, dijetetičari, behaviorističko-kognitivni terapeuti, psihoterapeuti ili medicinske sestre. Svi moraju biti osposobljeni za liječenje poremećaja u uzimanju hrane. Nutricionistička terapija Dijetetičari često daju strategije za planiranje obroka i obrazovanje pacijenata i roditelja o objektivnim ciljevima prehrane (npr. specifična ciljna težina) i o ozbiljnim zdravstvenim posljedicama ciklusa prekomjernog uzimanja i zatim izbacivanja hrane te strogih dijeta. Dijetetičar bi također trebao usko surađivati s drugim stručnjacima u timu kako bi integrirali rezultate interpersonalnog i behaviorističkog rada u procesu razvoja dobrih prehrambenih navika. Kognitivna behavioristička terapija Kognitivna behavioristička terapija djeluje na principu da se model krivog razmišljanja i uvjerenja o vlastitom tijelu može objektivno prepoznati i promijeniti, čime se mijenja i odgovor i eliminiraju nezdrave reakcije na hranu. To je osnovna terapija za većinu pacijenata s poremećajima u uzimanju hrane, a posebno je djelotvorna kod bulimije, osobito ako se kombinira s antidepresivima. Proces obično traje od četiri do šest mjeseci. U tom periodu pacijent dobiva do tri obroka dnevno, uključujući i hranu koju je prije izbjegavao. Tijekom tog perioda, pacijent pazi na dnevni unos hrane i na cikluse prekomjernog uzimanja i zatim izbacivanja hrane. Pacijent mora prvo naučiti kako prepoznati uobičajene nezdrave reakcije i negativne misli o hrani. Sve se pogreške moraju promatrati objektivno i bez samokritičnosti i osude. Razgovorom s terapeutom pacijent na kraju sam može raspoznati krive stavove o tijelu i nedostižnom perfekcionizmu koji su osnova njegovog protivljenja hrani i zdravlju. Na tom stupnju on se može uhvatiti u koštac s ukorijenjenim i automatskim idejama i početi ih mijenjati skupom realnih uvjerenja i djelovanjem koje se temelji na razumnim očekivanjima. Ljudi koji se izliječe od anoreksije i dalje zadržavaju jaku potrebu za redom i preciznošću; te osobine, koje su bile rizični faktor za poremećaj, mogu biti i jake kvalitete koje se mogu koristiti za ponovnu izgradnju smislenog života. Interpersonalna terapija Interpersonalna terapija bavi se depresijom ili anksioznošću koje mogu biti uzrok poremećaja u uzimanju hrane kao i društvenim faktorima koji mogu utjecati na prehrambene navike. Ova se terapija ne bavi težinom, hranom ili percepcijom tijela. Ciljevi su izraziti osjećaje, otkriti kako tolerirati nesigurnost i promjene te razviti jaki osjećaj individualnosti i neovisnosti. Ta se terapija bavi i spolnim pitanjima i bilo kojim traumatičnim ili nasilnim ponašanjem koje bi moglo biti uzrok poremećaja u uzimanju hrane. Analiza ispitivanja pokazuje da ta terapija obično ne djeluje na ljude koji prekomjerno uzimaju hranu ili u kojih se kognitivna terapija nije pokazala uspješnom. Obiteljska terapija Budući da obiteljski stavovi igraju glavnu ulogu u poremećajima u uzimanju hrane, može se tvrditi da je jedan od prvih koraka u liječenju anoreksičnih pacijenata liječenje obitelji. Osjećaj intenzivne krivnje i anksioznosti koje liječnici susreću vjerojatno su slični onima koje doživljavaju sa suicidnim osobama. Pretjerano angažirani roditelj također može svojim ponašanjem poticati poremećaj u uzimanju hrane (zbog straha od srdžbe ili tuge), ili zato što se i sam poistovjećuje s kulturnim vrijednostima koje se pridaju mršavosti. U takvim je slučajevima naročito važno da obitelj u potpunosti razumije opasnost od ovog poremećaja i da ne surađuju u bolesti ili čak i smrti ohrabrivanjem takvog stanja. Ako je pacijent u bolnici stručnjaci preporučuju da obiteljska terapija započne nakon što je pacijent dobio na težini, ali prije otpuštanja pacijenta iz bolnice. Terapija se treba nastaviti i nakon izlaska iz bolnice. Takva je terapija posebno korisna za mlađe bolesnike na koje obitelj još uvijek vrši jaki utjecaj. Terapija lijekovima Liječenje lijekovima bulimie nervosa Zbog velike učestalosti depresije u bulimičnih pacijenata, često se preporučuju antidepresivi. Međutim u jednogodišnjem je ispitivanju utvrđeno da je kod korištenja antidepresiva bez popratne kognitivno-behaviorističke terapije stopa uspjeha samo 18%. Liječenje anoreksije lijekovima Nijedna terapija lijekovima se nije pokazala djelotvornom u liječenju anoreksije ili depresije koja obično prati i održava poremećaj. Posljedice gladovanja pojačavaju popratne pojave i smanjuju djelotvornost antidepresiva. Osim toga, većina antidepresiva smanjuje apetit i doprinosi gubitku težine Ponovno uspostavljanje hormonalne funkcije i gustoće kostiju Normaliziranje ravnoteže reproduktivnih hormona važnije je od povećanja težine u reguliranju menstrualnog ciklusa. Međutim estrogenska terapija u borbi protiv osteoporoze nije se pokazala uspješnom. Drugi pristupi Ispitivanje provedeno na ženama s bulimijom pokazalo je da su bile izrazito osjetljive na hipnozu, koja bi se stoga mogla pokazati korisnom u njihovom liječenju. S druge strane, čini se da ljudi s anoreksijom pokazuju veći otpor ranjivosti koja je potrebna u ovom procesu. Neki su istraživači primijetili vezu između bulimije i sezonskih afektivnih poremećaja (depresija koja se pojačava tijekom tamnih zimskih mjeseci); to pokazuje da bi terapija intenzivnim direktnim svjetlom mogla biti korisna. U jednotjednom pokusu u kojem je korišteno svjetlo, poboljšana je depresija u bulimičnih pacijenata međutim nije bilo promjena u ponašanju povezanom s prekomjernim uzimanjem i naknadnim namjernim izbacivanjem hrane. Tehnika koja se zove "vođena masaža" smanjila je učestalost tog ciklusa za skoro 75%; ta metoda također koristi audio trake za evociranje slika koje će smanjiti stres i pomoći u postizanju specifičnih ciljeva. Prognoza - komplikacije bulimije Dugoročna prognoza. Bulimičari koji zadrže normalnu težinu i koji ne postanu anoreksični susreću s nekoliko većih zdravstvenih problema. Općenito su izgledi bolji kod bulimije nego kod anoreksije. Kvarenje zuba, karijes i problemi s desnima uobičajeni su kod bulimije. Bulimične epizode mogu dovesti i do retencije vode i oticanja te nadutosti. Povremeno proces prekomjernog uzimanja i namjernog izbacivanja hrane može dovesti do gubitka tekućine i smanjenih razina kalija što dovodi do slabosti i skoro paralize; stanje se poboljšava davanjem kalija. Opasno niske razine kalija dovode do poremećaja srčanog ritma i smrti Akutni gastritis pa čak i ruptura jednjaka, povezani su sa slučajevima prisilnog povraćanja. U rijetkim slučajevima stjenke zadnjeg crijeva postaju toliko slabe da izlaze kroz anus; to je ozbiljan poremećaj koji zahtijeva operaciju. Samodestruktivno ponašanje. Žene s bulimijom sklone su depresiji i riziku od opasnog impulzivnog ponašanja, kao što su spolni promiskuitet i kleptomanija, koji su zabilježeni u polovici slučajeva s bulimijom. Zloupotreba alkohola i lijekova je češća u žena s bulimijom nego u općoj populaciji ili u anoreksičnih pacijenata. Također je zabilježeno da velik broj tinejdžerki puši u uvjerenju da pušenje pomaže protiv debljanja. Žene s bulimijom često prekomjerno koriste lijekove koji ne idu na recept, a kao što su laksativi, sredstva za smanjenje apetita, diuretici, i lijekovi koji potiču povraćanje - obično ipeka. Svaki od tih lijekova je rizičan. Na primjer, zabilježeno je trovanje ipekom, a u nekih je ljudi normalni rad crijeva počeo ovisiti o uzimanju laksativa. Dijetne pilule, čak i biljne i lijekovi koji ne idu na recept, mogu biti opasni, naročito ako se zloupotrebljavaju. Prognoza - Anorexia nervosa Zasad ne postoji niti jedan program liječenja anorexie nervosa koji bi bio potpuno djelotvoran.. U skupinu s najvećim rizikom spadaju ljudi koji imaju i teške psihološke poremećaje. U mnogim ispitivanjima anoreksičnih bolesnika zabilježena je stopa smrtnosti od 4% do 20%. Rizik od rane smrti je dvostruko veći u bulimičnih anoreksičara nego u bolesnika s restriktivnom anoreksijom. U najvećoj su opasnosti pacijenti koje se počinju liječiti u vrijeme kad su najmanje težine. Suicid je u nekim ispitivanjima činio polovicu smrtnih slučajeva od anoreksije. Drugi rizični faktori za ranu smrt uključuju bolest koja traje duže od šest godina, prethodnu pretilost, poremećaje ličnosti i disfunkcionalne brakove. Posebno su ugroženi muški bolesnici vjerojatno zato što se u njih bolest kasnije dijagnosticira. Srčane bolesti najčešći su medicinski uzrok smrti u ljudi s teškom anoreksijom. Srce može razviti opasan ritam, uključujući i spori ritam koji je poznat kao bradikardija. Protok krvi je smanjen i krvni tlak može pasti. Osim toga, srčani mišići gladuju, gubeći masu. Povisuju se razine kolesterola. Problemi sa srcem naročito su opasni ako je anoreksija popraćena bulimijom i korištenjem lijeka koji izaziva povraćanje. Minerali kao što su kalij, kalcij, magnezij i fosfati se normalno nalaze u tjelesnim tekućinama. Kalcij i kalij su posebno kritični za održanje električne struje koja uzrokuju normalni rad srca. Dehidracija i gladovanje kod anoreksije smanjuju razine tekućine i sadržaj minerala - stanje koje je poznato kao neravnoteža elektrolita - što može biti vrlo ozbiljno i opasno po život ako se tekućine i minerali ne nadomjeste. Reproduktivne i hormonalne abnormalnosti. Anoreksija uzrokuje niske razine reproduktivnih hormona, promjene u hormonima štitnjače i povećane razine hormona stresa. Često su menstruacije tijekom dužeg vremena neredovne ili izostaju (amenoreja), što može dovesti do steriliteta i gubitka koštane mase U djece i adolescenata s anoreksijom rast je usporen zbog smanjenih razina hormona rasta. Povratak menstruacije, koji ukazuje na ponovno uspostavljene razine estrogena i povećanje težine, poboljšava izglede za pozitivan ishod. Međutim kod teške anoreksije, čak i nakon liječenja, 25% pacijentica više ne dobije menstruaciju. Žene koje zatrudne prije nešto što povrate normalnu tjelesnu težinu suočavaju se s lošom reproduktivnom budućnošću, malom težinom djece pri porodu, čestim pobačajima, i visokom stopom djece s prirođenim anomalijama. Gubitak koštanih minerala (osteopenija) i osteoporoza, uzrokovane niskom razinom estrogena i povećanim steroidnim hormonima, dovode do visokog poroziteta kostiju koje su sklone frakturama. Samo se što ranijim uspostavljanjem redovnog menstrualnog ciklusa može spriječiti stalni gubitak koštane mase; dobitak na težini nije dovoljan. Što duže traje poremećaj u uzimanju hrane veća je vjerojatnost da će gubitak koštane mase biti stalan. Pacijenti koji su rehabilitirani u mladosti (15 godina ili mlađi) vjerojatnije će postići normalnu gustoću kostiju. U ljudi s teškom anoreksijom može doći do oštećenja živaca ,poremećenog razmišljanja, gubitka osjeta ili ostalih problema sa živcima u rukama ili stopalima. Snimke mozga pokazuju da su dijelovi mozga izloženi strukturalnim promjenama i abnormalnom djelovanju tijekom anoreksije; neke se od tih promjena vraćaju u normalu nakon povećanja težine, ali postoje dokazi da neka oštećenja mogu biti stalna. Anemija se obično javlja nakon anoreksije i gladovanja. Perniciozna anemija, uzrokovana izrazito niskim razinama vitamina B12, predstavlja posebno težak problem. U slučaju teške anoreksije, koštana moždina drastično smanjuje proizvodnju krvnih stanica, te dolazi do pancitopenije koja je opasna po život. Nadutost i konstipacija su česti problemi u ljudi s anoreksijom. Komplikacije u adolescenata s dijabetesom Poremećaji u uzimanju hrane su jako teški u mladih ljudi s dijabetesom tipa 1. Hipoglikemija, ili niski šećer u krvi, opasna je kod anoreksije a posebno opasna u onih s dijabetesom. Dobar pregled mnogih mogućih uzroka poremećaja u uzimanju hrane, uključujući emocionalne poremećaje kao što su depresija, genetika, obiteljski razlozi i medicinska stanja kao što su abnormalnosti hipotalamusa.

24.06.2007.

Ženevska zakletva

U času kada stupam među članove lekarske profesije svečano obećavam da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvacu dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoj poziv cu obavljati savesno i dostojanstveno. Najveća briga ce mi biti zdravlje mog bolesnika. Poštovaću tajne onoga ko mi se poveri. Održavaću svim svojim silama čast i plemenite tradicije lekarskog zvanja. Moje kolege ce biti braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utacati nikakvi obziri, vera, nacionalnost, rasa, politička ili klasna pripadnost. Apsolutno ću postovati ljudski život od samog početka. I pod pretnjom neću popustiti da se iskoriste moja medicinska znanja, suprutna zakonima humanosti. Ovo obećavam svečano, slobodno pozivajući se na svoju čast

24.06.2007.

Bolest poljupca ili mononukleoza

Uvod Infektivna mononukleoza - poznata popularno kao "kiss disease" ili "bolest poljupca" - poznata je već dulje od stoljeća. Procijenjenih 90% slučajeva mononukleoze uzrokovani su Epstein - Barrovim virusom (EBV) članom grupe herpes virusa. Većina preostalih slučajeva je uzrokovana drugim herpes virusima, posebno citomegalo virusom. Što je to? Infektivna mononukleoza je virusna bolest koja pogađa određene krvne stanice nazvane B limfociti. To je akutna bolest uzrokovana Epstein-Barrovim virusom obilježena vrućicom, upalom ždrijela (faringitisom), povećanim limfnim čvorovima (limfadenopatijom) i umorom. Opis bolesti EBV se širi slinom zaražene osobe. Ljubljenje i kontakt sa rukama ili igračkama koje su natopljene inficiranom slinom su uobičajeni načini širenja virusa. Rani prijenos u djetinjstvu nastaje češće među nižim socioekonomskim skupinama i na mjestima gdje su ljudi prenapučeni. EBV se nalazi u slini (grlo i ždrijelo) bolesne osobe i izlučuje se u slini do jedne godine poslije infekcije. Nakon prve infekcije, virus ostaje unutar domaćina doživotno, a povremeno se može reaktivirati i izlučivati iz grla i ždrijela. Širenje virusa je jače u bolesnika sa smanjenim imunitetom (osobe inficirane HIV virusom ili kod primalaca organa). Tko je dobiva? Dok su mnogi ljudi izloženi Epstein-Barr virusu u svom životu, malo njih razvije simptome infektivne mononukleoze. Čak 50% djece imalo je prvu infekciju EBV do svoje 5 godine. U većine je infekcija gotovo bez simptoma. U adolescenata ili odraslih može biti gotovo bez simptoma ili prepoznata kao infektivna mononukleoza. Iako su pogođeni i muškarci i žene, studije pokazuju da se bolest pojavljuje češće kod muškaraca. U razvijenim zemljama, godine prvog izlaganja mogu biti odgođene do kasnijeg djetinjstva i mladenačke dobi kada je više vjerojatno da to rezultira simptomima. Zbog ovog razloga, više se pojavljuje kod učenika srednjih škola i studenata. Simptomi Simptomi se pojavljuju od četiri do šest tjedana nakon izlaganja. Simptomi uključuju: vrućicu; upalu ždrijela (faringitis); oticanje limfnih žlijezda - limfadenopatiju (posebno u stražnjem dijelu vrata); umor. Obično se bolesnik javlja s umorom koji traje nekoliko dana, a iza toga slijedi vrućica (oko 39.5° C s najvišim vrijednostima poslijepodne ili navečer), ponekad jaka upala ždrijela (nalikuje streptokoknoj angini), i povećani limfni čvorovi (obično simetrično s prednje i stražnje strane vrata). Ponekad su zahvaćeni jetra i slezena (povećani). Rijetko se mogu naći: makulopapularni osip, žutica, natečenost očnih kapaka i osip na nepsu. Simptomi počinju 30 do 50 dana nakon izlaganja. Mnogi ljudi (posebno mlađi i djeca) imaju samo blage simptome slične prehladi. Vjerojatnije je da starija djeca i mladi ljudi imaju simptome. Simptomi mogu potrajati od jednog do nekoliko tjedana. Bolest je vrlo rijetko fatalna. Koje pretrage se mogu napraviti? Prava kombinacija simptoma može ukazivati na infektivnu mononukleozu, ali laboratorijski testovi su nužni za potvrdu. U većine bolesnika postoji povećan broj leukocita, bijelih krvnih stanica, uz povećan broj limfocita (obično su to atipični limfociti koji se morfološki razlikuju od uobičajenih). Danas je dostupan test aglutinacije na papiru "monospot" test, koji pokazuje da li je pacijent inficiran. Pozitivan rezultat heterofilnih antitijela, Paul-Bunnell test, je dovoljan za dijagnosticiranje infektivne mononukleoze. Kad su monospot ili heterofilni testovi negativni, daljnje laboratorijsko testiranje može odrediti da li je bolesnik inficiran EBV-om ili se radi o bolesti sličnoj mononukleozi koja je uzrokovana citomegalovirusom, adenovirusom ili Toksoplazmom gondi. Općenito, dok laboratorijski testovi nisu uvijek 100% specifični, serološki testovi za EBV su pouzdani. Liječenje Glavno uporište liječenja je olakšati simptome. Upute za liječenje uključuju: odmor; uzimanje puno tekućine; u slučaju grlobolje, grgljajte sa slanom vodom, ili cuclajte pastile za grlo, tvrde bombone; Možete uzeti paracetamol, acetilsalicilnu kiselinu, ibuprofen ili diklofenak za olakšavanje bolova i vrućice. Nemojte davati acetilsalicinu kiselinu djeci jer može dovesti do teškog stanja koje se naziva Reyev sindrom. Reyev sindrom je ozbiljna bolest koja može dovesti do smrti. U većini slučajeva nije potrebno drugo liječenje osim odmora. Prognoza Više od 90% slučajeva infektivne mononukleoze je bezopasno i nekomplicirano, ali umor i slabost koje traju mjesec ili više nisu neuobičajeni. Kod starijih od 30 godina bolest može biti ozbiljnija i trajati duže. Opstrukcija dišnih putova, ruptura (prsnuće) slezene, upala srčanog mišića ili tkiva koje okružuje srce te ozbiljne komplikacije koje uključuju koštanu srž ili središnji živčani sustav su rijetke. To su komplikacije koje ugrožavaju život, a liječe se steroidnim lijekovima. Prsnuće slezene je po život opasno stanje te zahtijeva hitnu hospitalizaciju, a očituje se simptomima šoka (nagli pad krvnog tlaka, ubrzani rad srca, hladan znoj, poremećaj svijesti) . Prevencija Izbjegavajte kontakt sa slinom osoba koje su preboljele mononukleozu i osobe koje su je nedavno preboljele. Držite igračke vašeg djeteta čistima i van usta druge djece. Osobe sa nedavnom EBV infekcijom ne bi smjele donirati krv.

22.06.2007.

Epilepsija

Opis Epilepsija je poremećaj koji se pojavljuje u čitavom svijetu i jedan je od najstarijih poznatih čovječanstvu. Karakterizira ju sklonost ponavljanim napadajima koji mogu dovesti do gubitka budnosti ili svijesti, poremećaja kretanja, osjeta (uključujući vid, sluh i okus), autonomnih funkcija, raspoloženja i mentalnih funkcija. Epilepsija uključuje bilo koje stanje kod kojeg postoje ponavljane epizode napadaja bilo kojeg tipa. Epilepsija (idiopatski poremećaj s napadajima) termin je koji se koristi kad poremećaj s napadajima nema uzrok koji se može otkriti kao što je bolest mozga. Epilepsija pogađa oko 0.5% stanovništva. Može pogoditi osobe bilo koje dobi. Prijenos informacija od jedne živčane stanice do druge odvija se elektrokemijskim procesom. Taj se proces može otkriti kao električna aktivnosti elektroencefalogramom (EEG). Nenormalna električna aktivnost povezana je s napadajima. Uzrok napadaja je u određenoj mjeri u korelaciji s dobi kod pojave bolesti. Kod nekih osoba, napadaji mogu biti izazvani hormonskim promjenama kao što su trudnoća ili menstruacija. Također mogu biti izazvani bolešću ili osjetilnim poticajima kao što su svjetlo, zvukovi i dodir. U mnogim slučajevima, ne može se otkriti pokretač napadaja. Pod određenim uvjetima, svaka osoba može imati napadaje. Količina poticaja potrebna da izazove napadaj zove se prag napadaja. Smatra se da mnoge osobe s epilepsijom imaju nizak prag napadaja. Kod koga postoji rizik? Epilepsije su jedna od najčešćih neuroloških bolesti s godišnje 20-50 /100 000 novih slučajeva. Učestalost 1. desetljeće života: 85/100 000 2. desetljeće života: 36/100 000 3. desetljeće života: 27/100 000 4. desetljeće života: 37/100 000 To znači da se najviše novih slučajeva pojavljuje u djetinjstvu (75%). Ne postoje nikakve zemljopisne, rasne ili društveno-klasne granice. Bilo tko može biti pogođen napadajima. Epilepsija se može pojaviti kod oba spola u bilo kojoj životnoj dobi. Zapravo, do 5% svjetskog stanovništva može imati jedan jedini napadaj u tijeku života. Međutim, dijagnoza epilepsije je rezervirana za osobe koji imaju ponavljane napadaje. Idiopatska (kojoj se ne može otkriti uzrok) epilepsija obično počinje u dobi između 5 i 20 godina, ali se može pojaviti u bilo kojoj dobi, bez da su prisutne druge neurološke abnormalnosti. Postoje neka stanja koja mogu potaknuti razvoj napadaja: Urođene mane i perinatalni (oko vremena rođenja) problemi Ozljede mozga-napadaji obično počinju u dojenačkoj dobi ili ranom djetinjstvu Metabolički poremećaji Komplikacije diabetesa mellitusa Poremećaji elektrolita Zatajenje bubrega, uremija (toksično nakupljanje otpadnih tvari) Nedostaci tvari u prehrani Fenilketonurija - može rijetko dovesti do napadaja kod dojenčadi Unos ili trovanje alkoholom ili drogama Liječenje od uzimanja alkohola ili droga Tumori i lezije mozga koje zauzimaju prostor u mozgu (kao što su hematomi) Glavni razlozi za veću učestalost epilepsije u zemljama u razvoju su veći rizik od akutnih i kroničnih infekcija mozga, pre- i post-natalne opstetričke komplikacije, koje dovode do oštećenja mozga, i pothranjenost. Koji su simptomi? Mogu se pojaviti promjene u mentalnom statusu (kao što su budnost i svijest) i/ili fokalni neurološki simptomi (lokalizirani simptomi promjena u funkciji mozga) povezani s napadajima. Tip napadaja koji se pojavljuje varira ovisno o lokaciji i vrsti problema koji izaziva napadaj i individualnom odgovoru na poremećaj. Napadaji se mogu pojaviti u generaliziranom obliku (koji zahvaća cijeli ili veći dio mozga) ili parcijalnom obliku (koji zahvaća samo dio mozga). Epilepsija je tipično generalizirana (osim u nekim slučajevima koji se razvijaju u djetinjstvu i imaju specifični fokus). Generalizirani napadaji uključuju različite generalizirane toničko-kloničke napadaje i petit mal napadaje. Parcijalni napadaji uključuju fokalne napadaje (tijekom kojih osoba ostaje svjesna ali postoje nenormalni pokreti ili osjeti) i parcijalne kompleksne napadaje (tijekom kojih je nenormalni pokret ili osjet popraćen promjenama u svijesti). Epilepsiju karakteriziraju napadaji bilo kojeg tipa koji se pojavljuju na kroničnoj, ponavljanoj osnovi i nemaju poznat uzrok. Nespecifični simptomi i/ili znakovi mogu se pojaviti zajedno s napadajima; a uključuju glavobolju, promjene u raspoloženju ili nivou energije, vrtoglavicu, nesvjesticu, smetenost i gubitak pamćenja. Aura, osjeti koji upućuju na to da će se napadaj uskoro pojaviti, pojavljuje se kod nekih ljudi prije generaliziranog napadaja. Tipovi napadaja i njihovi simptomi: PETIT MAL NAPADAJI Minimalni ili nikakvi pokreti (obično, osim "treptanja očima") Kratki iznenadni gubitak svijesti ili svjesne aktivnosti Pojavljuje se često Najčešće se pojavljuje u djetinjstvu Smanjena sposobnost učenja GRAND MAL NAPADAJI (GENERALIZIRANI TONIČKO-KLONIČKI NAPADAJI) Generalizirane, jake kontrakcije mišića Zahvaćaju veći dio tijela Gubitak svijesti Privremeno se zaustavlja disanje, zatim "uzdisanje" Inkontinencija urina Ugriz za jezik ili obraz JEDNOSTRUKI FOKALNI NAPADAJI Kontrakcije mišića određenog dijela tijela Nenormalni osjeti Može se pojaviti mučnina, znojenje, crvenilo kože i proširene zjenice Mogu postojati drugi fokalni (lokalizirani) simptomi PARCIJALNI KOMPLEKSNI NAPADAJI automatizam (automatsko izvršavanje kompleksnog ponašanja) Nenormalni osjeti Može se pojaviti mučnina, znojenje, crvenilo kože i raširene zjenice Mogu postojati drugi fokalni (lokalizirani) simptomi Prisjećanje ili neodgovarajuće emocije Promjene u osobnosti ili svijesti Može se ali ne mora izgubiti svijest olfaktorne (njuh) ili gustatorne (okus) halucinacije ili smetnje temporalni fokus Koja će ispitivanja provesti liječnik? Dijagnoza epilepsije i/ili poremećaja s napadajima uključuje ponavljane napadaje bilo kojeg tipa u povijesti bolesti. Fizikalni pregled, uključujući detaljan neuromuskularni pregled, može biti normalan ili pokazivati fokalne neurološke deficite (lokalizirane poremećaje funkcije mozga). Elektroencefalogram (EEG), očitanje električne aktivnosti mozga, obično potvrđuje prisutnost različitih vrsta napadaja. On može, u nekim slučajevima, upućivati na smještaj lezije koja izaziva napadaje. Ispitivanja radi utvrđivanja uzroka mogu uključivati različita ispitivanja krvi (ovisno o uzroku na koji se sumnja) koja uključuju: krvne pretrage, glukozu u krvi ispitivanja funkcije jetre ispitivanja funkcije bubrega ispitivanja postojanja infektivnih bolesti analizu cerebrospinalne tekućine Ispitivanja za otkrivanje uzroka mogu uključivati postupke kao što su: CT ili MR snimanje glave I lumbalna punkcija (punkciju kralježnice) Fizikalni pregled i ispitivanja se mogu koristi za isključivanje drugih privremenih i reverzibilnih uzroka napadaja kao što su visoka temperatura, različiti privremeni kemijski poremećaji, toksemija u trudnoći, apstinencija kod liječenja od alkohola ili droga (posebno benzodijazepina i barbiturata), korištenje droga (posebno onih koje se nabavljaju ilegalno) i drugi uzroci. Liječenje NAKON NAPADAJA Zapišite pojedinosti o napadaju kako bi o njima mogli izvijestiti liječnika. Važne pojedinosti uključuju datum i vrijeme napadaja, koliko je dugo trajao, koji su dijelovi tijela bili zahvaćeni, vrstu pokreta i druge simptome, moguće uzroke i druge primijećene faktore. Izolirani napadaji se liječe prema tipu napadaja i uzroku na koji se sumnja (vidi specifične tipove napadaja za pojedinosti). Općenito, to uključuje liječenje uzroka i/ili korištenje antikonvulzivnih lijekova. NAKON DIJAGNOZE EPILEPSIJE (poremećaja s napadajima) Liječenje uzroka, ako je uzrok otkriven, može zaustaviti pojavu napadaja. Ono može uključivati liječenje poremećaja lijekovima, kirurški zahvat zbog tumora ili lezija na mozgu, i druge vrste liječenja. Oralni antikonvulzivi sprečavaju ili svode na najmanju mjeru broj budućih napadaja. Odgovor je individualan, i lijek koji se koristi i doza će se možda morati više puta podešavati. Kontrole radi ponovne procjene stanja treba provoditi barem jedanput godišnje. Praćenje nivoa lijeka u plazmi važno je za stalnu kontrolu napadaja i smanjenje nuspojava. Trudnoća, nespavanje, preskakanje doza lijeka, korištenje droga, lijekova ili alkohola ili bolest mogu dovesti do napadaja kod osobe s prethodno dobro kontroliranom epilepsijom. Može se preporučiti korištenje nakita ili kartica s informacijama koji upućuju na epilepsiju radi dobivanja brze liječničke pomoći ako dođe do napadaja. Prevencija Općenito, nije poznata prevencija epilepsije. Komplikacije Produljeni napadaji ili napadaji koji se često ponavljaju (status epilepticus) Ozljede od aktivnosti kao što su padovi, udarci, ugrizi Ozljede zbog napadaja koji se pojavio tijekom vožnje i/ili rada sa strojevima Napadaji u opasnim okolnostima (utapanje, opekline, ozljede glave itd.) Aspiracija tekućine u pluća i posljedična aspiracijska upala pluća Trajno oštećenje mozga (moždani udar ili drugo oštećenje) Poteškoće kod učenja Nuspojave lijekova (sa ili bez primjetnih simptoma) Respiratorni ili kardio-respiratorni arest kod napadaja

22.06.2007.

Psorijaza

Što je psorijaza? Psorijaza je kronična, genetski determinirana kožna bolest za koju je tipična pojava crvenila, te odebljanja kože koji su prekriveni srebrno bijelim, mekinjastim i suhim ljuskama. Promjene najčešće nastaju na laktovima, koljenima, vlasištu, na trupu ali može se pojaviti i na bilo kojem drugom dijelu tijela ( npr. noktima). Normalno, koži treba oko mjesec dana da se stanice iz bazalnog transformiraju i dospiju u rožnati sloj. Kod psorijaze, ovaj proces traje samo nekoliko dana, što rezultira stvaranjem ljusaka. Psorijaza je kronična, doživotna bolest koja se može kontrolirati liječenjem. Obično ne utječe na opće zdravlje, sve dok nije zanemarena ili ako se pojavljuje u starijoj ili vrlo ranoj dobi. Epidemiologija Psorijaza je relativno česta, njome je pogođeno oko 1 - 2 % ljudi. Može se dogoditi u bilo kojoj dobi, iako vrlo rijetko u ranom djetinjstvu. Najčešće se pojavljuje kod ljudi izrazito blijede kože. Psorijazu karakteriziraju česte epizode recidiva (pogoršanja) i remisija (poboljšanja). Faktori rizika Psorijazu mogu pogoršati ozljede (posjekotine, opekotine, osip, ugrizi insekata), te može biti ozbiljna kod ljudi sa smanjenim imunitetom (kao što je u slučaju ljudi na kemoterapiji, ljudi sa AIDS-om) ili kod onih koji imaju autoimune poremećaje. Virusne ili bakterijske infekcije, neki lijekovi, pretjerana konzumacija alkohola, pretilost, nedostatak vitamina, stres, razni organski ili funkcionalni poremećaji, te različiti vanjski štetni faktori su također povezani sa razbuktavanjem psorijaze. Psorijaza nije zarazna. Znakovi i simptomi psorijaze crvena, zadebljana koža prekrivena srebrno bijelim, mekinjastim i suhim ljuskama, različitog oblika i veličine, oštro ograničena ako zahvaća nokte - pojavljuju se točkaste udubine na nokatnoj ploči (nokat poput naprska) ako zahvaća zglobove - zglobovi su natečeni i ukočeni Promjene se mogu pojaviti na samo nekoliko mjesta na vašoj koži ali mogu zahvatiti i veće površine. Psorijaza se obično pojavljuje na koljenima, laktovima, trupu i vlasištu. Psorijaza nije zarazna. Ne možete ju proširiti na druge dijelove tijela ili na druge ljude osobnim kontaktom. Za ovo stanje je tipično da prolazi kroz cikluse. Može trajati tjednima ili mjesecima, a onda se povući tijekom nekog vremena. Ali gotovo uvijek se vraća. Promjene na vlasištu mogu biti nalik na seborojični dermatitis, čestom bolesti kože koju također karakterizira pojava ljusaka, ali koje nisu suhe već masnog izgleda. Artritis prati psorijazu u 5% slučajeva. Očituje se pojavom boli i ukočenosti u zahvaćenim zglobovima. Rjeđe će se dogoditi da zglobni simptomi dovedu do oštećenja koja su slična onima kod reumatoidnog artritisa. Kada potražiti medicinski savjet? Ozbiljni ili uporni slučajevi, te slučajevi koji zahvaćaju velike površine tijela, mogu zahtijevati intenzivno liječenje. Među teške oblike psorijaze spada eritrodermijski oblik kod kojeg je gotovo čitava koža crvena i ljuskava. Javlja se kod 1-2% psorijatičara. Može biti praćen blažim povišenjem tjelesne temperature i jakim svrbežom, a opće stanje bolesnika je pogoršano zbog znatnog gubitka tekućine, proteina i topline. Dijagnoza Utvrđuje se na temelju tipične kliničke slike, tijeka bolesti te patohistološkog nalaza. Liječenje Psorijaza se liječi pretežno ambulantno, jedino je za teže oblike povremeno potrebno bolničko liječenje. Terapija može biti lokalna ili sustavna. Lokalno liječenje psorijaze Prije primjene lokalne terapije potrebno je sa psorijatičkih žarišta ukloniti ljuske (3-5% salicilne kiseline u bijelom vazelinu - trup, maslinovo ulje - vlasište). Terapiju nastaviti jednim od sljedećih lokalnih sredstava: kortikosteroidi za lokanu primjenu cignolin katrani derivati D3 vitamina tazaroten fototerapija naftalan Sustavna terapija psorijaze fotokemoterapija retinoidi metotreksat ciklosporin Održavajte općenito dobro zdravlje kako biste smanjili rizik od nastajanja psorijatičnih promjena. Održavajte adekvatne periode odmora i vježbanja, dobro balansiranu dijetu i izbjegavajte stres. Odmah liječite infekcije dišnog sustava ili druge infekcije. Održavajte dobru higijenu kože kako biste spriječili sekundarne infekcije. Preporučuju se dnevne kupke ili tuširanje. Izbjegavajte grubo ribanje koje može nadražiti kožu i prouzročiti izbijanje promjena. Stres uzrokovan bolešću može se smanjiti ako pristupite grupi gdje članovi dijele zajednička iskustva i probleme. Prevencija Može se utjecati na pojavnost i pogoršanje bolesti izbjegavanjem navedenih rizičnih faktora.

22.06.2007.

Sreptokokna angina

Što je angina? Pod pojmom angina obično se podrazumijeva upala ždrijela, krajnika i limfnih čvorova na vratu uz pridruženu povišenu tjelesnu temperaturu, bolove u zglobovima i mišićima. Krajnici (tonzile) su par specijaliziranih limfnih čvorova smještenih s obje strane grla, odmah iza i iznad jezika. Ako se liječe antibioticima, simptomi bakterijske upale krajnika trebali bi nestati nakon samo nekoliko dana. Danas se liječnici mnogo teže odlučuju na uklanjanje krajnika operativnim putem. To je djelomično zbog toga što se upala krajnika često može djelotvorno liječiti kućnom njegom ili antibioticima, koji smanjuju rizik od mogućih komplikacija. O operaciji se razmišlja ako upala krajnika utječe ne djetetov sluh ili disanje, ili se pojavljuje neuobičajeno često. Znakovi i simptomi Zbog upale djetetovi krajnici obično postanu vidljivo crveni i otečeni. Na inficiranim krajnicima mogu se primijetiti površine s bijelim iscjetkom poput bijelih točkica. Ponekad adenoidne vegetacije (treći krajnik) također mogu biti otečene, iako ih ne možemo vidjeti. To limfno je tkivo smješteno na stražnjem dijelu grla, iznad područja gdje se nalaze krajnici. Drugi znakovi i simptomi angine uključuju: - jaku bol u grlu i teško gutanje - glavobolju - povišenu temperaturu i drhtavicu - umor - bolne i povećane limfne čvorove na vratu Uzroci Krajnici su dio imunološkog sustava i pomažu kod zaštite od mikroorganizama koji mogu izazvati infekciju. Oni to čine tako da pohranjuju bijele krvne stanice koje gutaju bakterije i viruse kako oni ulaze kroz nos i usta. To dovodi do lagane infekcije u krajnicima. Infekcija tada potiče imunološki sustav na stvaranje antitijela protiv budućih infekcija. Ali krajnici ponekad mogu biti svladani od bakterijske ili virusne infekcije. Zbog toga oteknu i upale se. Beta-hemolitički streptokok odgovoran je za većinu slučajeva upale krajnika. Ali i mnogobrojni respiratorni virusi, uključujući Epstein-Barrov virus (EBV), koji uzrokuje mononukleozu, također mogu uzrokovati upalu. Faktori rizika Od angine obično obolijevaju djeca u dobi između 3 i 6 godina dok njihov imunološki sustav još nije u potpunosti uspostavljen. Rizik za dijete je još veći ako pohađa školu ili vrtić. Virusi i bakterije se razmnožavaju na mjestima na kojima su ljudi, a posebno djeca, u bliskom kontaktu nekoliko sati svaki dan. Izlaganje pasivnom pušenju također povećava djetetov rizik od upale krajnika kao i od drugih infekcija gornjih dišnih putova. Kada treba potražiti liječnički savjet Angina može dovesti do komplikacija ako se ne liječi. Nazovite liječnika ako dijete udovoljava jednom od sljedećih kriterija: - ima simptome angine koji traju dulje od 48 sati, posebno ako su popraćeni visokom temperaturom (39°C ili višom kod djece), - već je bolovalo od angine, - ima grlobolju koja se pogoršava unatoč korištenju antibiotika, - bilo je izloženo gnojnoj upali grla. Odmah potražite liječničku pomoć ako dijete ima poteškoća kod disanja ili gutanja bilo čega, uključujući slinu. Također potražite hitnu liječničku pomoć ako se pojave novi znakovi ili simptomi kao što su jaka glavobolja, bolovi u prsnom košu, bolovi u zglobovima, osip ili povraćanje. Pretrage i dijagnoza Liječnik će vjerojatno dijagnosticirati anginu na osnovi fizikalnog pregleda i kulture brisa grla. Tijekom pregleda, liječnik će upotrijebiti spatulu za jezik kako bi dobro pogledao djetetove krajnike. Provjerit će da li postoji crvenilo i gnoj na krajnicima i stražnjoj strani djetetovog grla. U većini slučajeva, liječnik će također uzeti bris grla kako bi provjerio da li su prisutne bakterije. Kod ovog jednostavnog ispitivanja, sterilni štapić se protrlja po stražnjoj strani djetetovog grla kako bi se dobio uzorak izlučevina. Uzorak se zatim analizira u laboratoriju. Liječnik može odrediti liječenje na osnovi rezultata kulture brisa grla ili brzog ispitivanja na streptokoke koje se provodi u ordinaciji. To je ključni podatak jer virusne infekcije ne odgovaraju na liječenje antibioticima. Komplikacije Ako se ne liječi, angina može dovesti do nakupljanja gnoja (apscesa) između jednog krajnika i okolnih mekih tkiva (peritonzilararni apsces). Apsces može pokrivati velik dio mekog područja na stražnjoj strani nepca u djetetovim ustima (meko nepce). Ponekad oteklina može biti tako jaka da se nepce i jezik sastanu, priječeći protok zraka zbog čega disanje postane izuzetno teško. Ponekad, otečeni krajnici ili adenoidne vegetacije ("treći krajnik") mogu zapriječiti djetetove dišne organe, otežavajući disanje. Otečene adenoidne vegetacije, limfno tkivo smješteno na stražnjoj strani grla, iznad stražnjeg dijela mekog nepca, može također zatvoriti cijevi koje vode od djetetovog nosa do ušiju (Eustahijeve cijevi). To može dovesti do nakupljanja tekućine koje ponekad ima za posljedicu infekciju srednjeg uha, što može utjecati na djetetov sluh ili razvoj govora. U nekim slučajevima, povećane adenoidne vegetacije mogu čak izazvati hrkanje i utjecati na kvalitetu djetetovog sna. Neki sojevi streptokoknih bakterija koji izazivaju tonzilitis mogu također izazvati upalu bubrega ili reumatsku groznicu, upalu koja može zahvatiti srce, zglobove, živčani sustav i kožu. To je jedan od razloga zašto je tako važno da dijete u cijelosti iskoristi lijek koji je liječnik prepisao za bakterijsku infekciju. Liječenje Posljednjih godina liječenje angine se izmijenilo. Glavni naglasak više nije na kirurškom uklanjanju djetetovih krajnika (tonzilektomiji). Staro mišljenje da je većina djece kojima su uklonjeni krajnici manje osjetljiva na prehlade i druge respiratorne bolesti je samo to - staro mišljenje. Zapravo, slučaj može biti baš obrnut. Ipak, operacija može biti najbolje rješenje za neku djecu. Lijekovi Upala krajnika koja je uzrokovana streptokoknom infekcijom obično se liječi antibioticima kao što je penicilin. Kod osoba preosjetljivih na penicilin dobar izbor je azitromicin. Ponekad, posebno kod male djece koja imaju poteškoće kod gutanja, penicilin se daje injekcijom. Antibiotike obično treba uzimati barem 10 dana. Iako će se dijete vjerojatno osjećati bolje nakon jednog ili dva dana, važno je dovršiti u cijelosti liječenje antibioticima. Prekidanje liječenja potpomaže stvaranje sojeva bakterija koje su otporne na antibiotike. Pored toga, infekcija se može vratiti, uzrokujući potencijalno ozbiljne komplikacije. Nažalost, za sada ne postoji nikakvo liječenje virusa koji uzrokuju upalu krajnika. To znači da ćete se vi i vaše dijete morati usredotočiti na mjere olakšavanja bolesti sve dok virusna infekcija ne prođe svoj tijek. Može proći od 7 do 14 dana dok se dijete u potpunosti ne oporavi. Kirurško liječenje Ponekad, liječnik može preporučiti da se djetetovi krajnici, a možda i adenoidne vegetacije ("treći krajnik") uklone. Ovo rješenje se obično koristi samo kad upale krajnika utječu na djetetovo opće zdravlje ili ometaju disanje ili sluh. Tonzilektomija se obično provodi kao kratkotrajna operacija. To znači da će dijete moći ići kući drugi dan nakon što je izvršena operacija. Međutim, do potpunog oporavka može proći i do 2 tjedna. Nakon operacije, dijete može imati priličnu grlobolju. Također može imati i bolove u ušima. Potrebno je piti dosta tekućine sobne temperature. Korištenje ovlaživača koji proizvodi hladnu maglicu u djetetovoj sobi također može pomoći. Ali ne zaboravite čistiti ovlaživač svaki dan jer bakterije i plijesni izvrsno uspijevaju u nekim ovlaživačima. Tijekom prvog tjedna nakon operacije, nastojite držati dijete podalje od većih skupina ljudi i osoba koje bi mogle biti bolesne. Dijete je u to vrijeme osjetljivije na infekcije. Također, imajte na umu da uklanjanje krajnika i adenoidnih vegetacija može smanjiti infekcije grla, ali ih ne mora u potpunosti sprečavati. Prevencija Temeljito pranje ruku još je uvijek najbolji način sprečavanja svih vrsta infekcija. Zbog toga je važno redovno prati ruke i pokazati djeci kako se temeljito peru ruke. Koristite sapun i tekuću vodu. Ako je moguće, obrišite ruke ručnikom za jednokratnu upotrebu, kao što je papirnati ručnik. Zatvorite vodu koristeći papirnati ručnik. Nastojte odabrati vrtić u kojem se od djece zahtijeva da peru ruke nekoliko puta na dan, a ne samo prije jela. Provjerite da li su umivaonici dovoljno niski da ih djeca mogu dosegnuti. Pored toga, naučite djecu da pokrivaju usta kad kašlju ili kišu. I ako dijete ima tonzilitis, pazite da nitko drugi ne koristi njegovu čašu i pribor za jelo. Perite ih temeljito u vrućoj vodi sa sredstvom za pranje posuđa ili u stroju za pranje posuđa. Kako si možete sami pomoći Evo nekoliko prijedloga za olakšavanje simptoma upale krajnika. Mnogo se odmarajte. San pomaže tijelu u borbi protiv infekcije. Dijete treba ostati kod kuće dok u potpunosti ne prestane visoka temperatura i dok se ne osjeća bolje. Pijte mnogo mlake tekućine koje ublažavaju grlobolju. Juha i čaj su dobar izbor. Ispirite grlo toplom slanom vodom. Ako je dijete dovoljno veliko, ispiranje grla nekoliko puta dnevno može pomoći ublažiti bolove u grlu. Pomiješajte 1/2 do 1 čajnu žličicu kuhinjske soli u 2 dl tople (mlake) vode. Recite djetetu da ispljune tekućinu nakon ispiranja grla. Liječnik vam može preporučiti da djetetu date neki antipiretski lijek (paracetamol sirup npr. Plicet) kako bi smanjili temperaturu. Zbog opasnosti od Reyevog sindroma, bolesti koja može ugroziti život, nemojte davati acetilsalicilnu kiselinu djeci ispod 16 godina. Također budite pažljivi i s paracetamolom. Kako bi bili sigurni, nikad nemojte davati djetetu bilo koji lijek u većoj dozi od preporučene. Obratite se liječniku ili ljekarniku ako imate bilo kakvih pitanja.

12.05.2007.

SAMO ZA DJEVOJKE-MENSTRUACIJA

Definicija
Menstruacija je cikličko krvarenje iz maternice koje nastaje kao posljedica ovulacije. Ovulacija je izbacivanje jajne stanice iz jajnika. Rezultat ovulacije je i proizvodnja hormona estrogena i progesterona koji se "pripremaju" za oplodnju jajne stanice i trudnoću. Ukoliko oplodnja izostane, jajna stanica propada, razina hormona pada i nastaje ljuštenje maternice. Krv i odljušteno tkivo maternice izlučuje se kroz rodnicu što se naziva menstruacija, mjesečnica ili menzes.

Jajnik i ovulacija
Ženski fetus u 24-26. tjednu trudnoće ima mnoštvo primordijalnih folikula (jajnih stanica okruženih potpornim, hranidbenim stanicama). Do puberteta ih velika većina odumire i u njega se ulazi s 300-500 primordijalnih folikula. Folikuli se mogu razvijati i doživjeti ovulaciju ako postoji hormonalna podrška od strane hipotalamusa i hipofize. Pod utjecajem hormona FSH i LH stanice folikula rastu i razvijaju se u Graafov folikul. Maksimalno raste razina estradiola i posljedično LH i dolazi do pripreme za ovulaciju. U roku od 24-36 sati nastupa ovulacija: izbacivanje jajne stanice s nešto potpornih stanica iz Graafovog folikula. Nakon ovulacije, pod utjecajem LH rasprsnuti folikul razvija se u corpus luteum, žuto tkivo koje proizvodi progesteron. Zajedničkim djelovanjem progesteron i estrogen potiču tkivo kojim je obložena maternica na pripremu gustog sloja krvnih žila na koje se oplođeno jajašce može pričvrstiti i dalje razvijati. Ako je jajašce oplođeno, taj sloj krvnih žila se pretvara u posteljicu. Corpus luteum nastavlja proizvoditi progesteron i estrogen. Kada ne dođe do oplodnje, corpus luteum propadne u oblik koji se naziva corpus albicans (latinski za "bijelo tijelo"), a koncentracije estrogena i progesterona padaju. Na kraju sloj endometrija se ljušti i gubi s menstrualnim krvarenjem.

Zašto u ciklusu sazrijeva samo jedan folikul kad ih u jajniku ima 300-400?
Hormoni hipofize FSH i LH djeluju na sve jajne stanice koje su u određenoj fazi, ali se u jajniku događa selekcija i izbor dominantnog folikula. On počinje brže rati jer je bolje prokrvljen pa mu stiže više FSH i LH, stvara estrogene i blokira hipofizu. Dominantni folikul izlučuje protein inhibin, dominantnu tvar za potiskivanje izlučivanja FSH i LH iz hipofize. To znači da hipofizu potiskuje s dva mehanizma - estrogenom i inhibinom.

Hormonska regulacija menstruacije
Hipotalamus (područje u mozgu) i hipofiza (žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem smještena na bazi mozga) reguliraju reprodukcijske hormone. Kod žena sedam ključnih hormona kemijski regulira reprodukcijski sustav. Hipotalamus prvo izlučuje hormon koji otpušta gonadotropin (GnRH). GnRH se otpušta u hipofizu kroz posebni krvotok koji povezuje te dvije strukture - portalni krvotok. Zatim ovaj hormon stimulira hipofizu na proizvodnju hormona koji stimulira folikule (FSH) i proizvodnju luteinizacijskog hormona (LH). Jajnici pod utjecajem FSH i LH izlučuju estrogen, progesterone i muški hormon koji čine hormonsku skupinu neophodnu za normalnu reprodukcijsku funkciju. Hipofiza također izlučuje prolaktin za koji se čini da nije značajan za odvijanje ovulacijskog ciklusa, ali je odgovoran za dojenje nakon poroda.
Ako se tijekom života poremeti odnos FSH i LH stvara se više muških hormona i posljedice su izostanak ovulacije, pojačana dlakavost, debljanje…
GnRH se izlučuje u pulzatilnom (valovitom) obliku. Osim u hipofizu preko portalnog krvotoka otpušta se i u moždanu tekućinu preko ependimskih stanica treće moždane komore. Smatra se da jedan dio ima pulzatilno, a drugi bazalno djelovanje (stalno se izlučuje). Muški hipotalamsu ima trajno bazalno, a ženski pulzatilno izlučivanje što je bitno za cikličke promjene ženskih spolnih organa i nastanak ovulacije i menstruacije. Ako izostane pulzatilno izlučivanje, izostaje i ovulacija. Na ovom principu se temelji hormonska kontracepcija.

Vanjske manifestacije menstruacije
Kad govorimo o vanjskim manifestacijama menstruacije, mislimo na promjene sluznice maternice. Te se promjene mogu dogoditi i u novorođenčeta pod utjecajem hormona majke.
Promjene sluznice maternice događaju se i opisuju u dvije faze: proliferativna i sekretorna.

Proliferativna (folikularna) faza
Folikularna faza uključuje menstrualno krvarenje nakon čega dolazi do rasta i zadebljanja (proliferacije) sluznice maternice - endometrija. Obično traje 10 do 14 dana. Prvi dan je obično prvi dan krvarenja. Krvarenje u prosjeku traje 6 dana. U to su vrijeme koncentracije estrogena i progesterona najniže. Na kraju menstrualnog krvarenja počinje proliferativna faza kada endometrij počinje rasti i postajati deblji. Koncentracije FSH se povećavaju i stimuliraju dozrijevanje nekoliko folikula tijekom perioda od dva tjedna, dok jajašca ne dosegnu svoju trostruku veličinu. U tom razdoblju FSH također potiče jajnike na proizvodnju estrogena, koji stimulira snažno bujanje LH oko 14-og dana. Povećanje LH uzrokuje ovulaciju kod koje najveći folikul puca i jajna stanica se izbacuje.

Ovulacija i sekretorna (lutealna) faza
S ovulacijom (obično 14-og dana u 28-dnevnom ciklusu) proliferativna faza prestaje i počinje sekretorna (lutealna) faza koja traje oko14 dana. U ovoj fazi stanice sluznice endometrija se povećavaju i skuplja se sluz u žlijezdama. Maksimalni stupanj sekrecije se postiže 21-22- dan ciklusa. Ovo se obično zove pred-menstrualnim razdobljem. Nakon ovulacije, pod utjecajem LH rasprsnuti folikul razvija se u corpus luteum, žuto tijelo, koje proizvodi progesteron. Ako ne dođe do oplodnje, corpus luteum propadne u oblik koji se naziva corpus albicans (lat.: "bijelo tijelo"), a koncentracije estrogena i progesterona padaju. Sloj endometrija se ljušti i gubi s menstrualnim krvarenjem. Osnovni uzrok menstruacije je, dakle, pad razine hormona ispod određene razine. Svaki pad hormona dovest će do krvarenja u sluznicu.

Trajanje i količina menstruacijskog ciklusa
Kao pravilo se navodi trajanje menstrualnog ciklusa od 28 dana počevši od prvog dana menstruacije. 29. dan bi se trebala pojaviti nova menstruacija. Međutim, ginekolozi izvješćuju kako jedva 10-12% žena ima takav, idealan, ciklus. Stoga se normalan menstruacijski ciklus uzima kao 28ą7 (sedam dana duže ili kraće od idealnog). Trajanje menstruacije je obično 4-7 dana. Duža krvarenja postoje kod žena koje koriste kao kontracepciju unutarmaternične uloške - spirale. Ginekolozi kao pravilo uzimaju da svako krvarenje koje traje duže od 7 dana nije menstruacija već krvarenje, dakle nenormalna pojava kojoj treba otkriti uzrok. Količina menstrualne krvi je varijabilna, prosječno do 80 ml. Ta krv je uvijek tekuća, ne zgrušava se. Komadići koji izgledaju kao ugrušci u biti su veći komadi izljuštene maternice.

Kad je menstruacija moguća
Menstruacija je kod žena moguća ako ima folikul, endometrij, uredne hormone i dovoljnu količinu masnog tkiva. Tijekom puberteta, menstruacija se prvi put javlja kad količina masti u tijelu naraste na 17%, a menstruacija prestaje ako ta količina padne ispod 12%. Stoga balerine i sportašice koje intenzivno treniraju često nemaju menstruaciju.
Žena koja uzima hormone nema menstruaciju nego krvarenje iz maternice uzrokovano umjetnim davanjem hormona, odnosno nakon prestanka njihova uzimanja. Menstruacija je jedino moguća ako postoji normalno unutrašnje izlučivanje hormona i ovarijski ciklus.

Prva menstruacija
Prva menstruacija još se naziva menarha ili menarhe, a nastupa u dobi od 10-13 godina pri početku puberteta. Povećana količina masnog tkiva, odnosno prekomjerna tjelesna težina dovodi do ranijeg puberteta (kad količina masti u tijelu naraste na 17% i više).
Menstruacije prve dvije godine često su neredovite, a kasnije su ciklusi uglavnom pravilni.

Zadnja menstruacija
Menopauza je posljednja menstruacija u životu. Možemo govoriti o trajnom prestanku menstruacijskog ciklusa tek kada godinu dana nema menstruacije. Dob žene u kojoj nastupa menopauza veće je stoljećima oko 50 godina. U žena koje puše menopauza nastupa nekoliko godina ranije. Prijevremena menopauza (menopausis praecox) nastaje prije 40. godine života, a nastanak menopauze nakon 55. godine života se zove kasna menopauza (menopausis tarda). Razdoblje u životu žene koje počinje nakon posljednje menstruacije naziva se postmenopauza. Perimenopauza je naziv za razdoblje od nekoliko godina prije i poslije menopauze. Predmenopauza, razdoblje koje obično počinje nakon 45. godine, očituje se postupnom pripremom za menopauzu u obliku poremećaja menstrualnog ciklusa i neurednih krvarenja.

Izostanak menstruacije - amenoreja
Amenoreja (amenorrhoea) je naziv za izostanak menstruacije u dobi do 16. godina, bez obzira na postojanje ili nepostojanje ostalih spolnih karakteristika, ili izostanak menstruacije u razdoblju od 6 mjeseci kod žene koja je već imala menstruaciju.
Podjela
Amenoreja može biti fiziološka i patološka.
Fiziološka amenoreja je normalni izostanak menstruacije u razdoblju prije puberteta, u trudnoći, za vrijeme dojenja i nakon menopauze.
Patološka amenoreja znak je bolesti, a dijeli se na primarnu i sekundarnu.
Primarna amenoreja postoji kad uz normalno razvijene spolne osobine prva menstruacija ne nastupi do 16. godine života. Primarna se amenoreja javlja u 0.1% žena.
Sekundarna amenoreja je izostanak menstruacije kroz tri ciklusa ili 6 mjeseci kod žena koje su već imale menstruaciju kraće ili dulje vrijeme. Ova vrsta amenoreje javlja se u 1% žena.

Dismenoreja
Dismenoreja (dismenorrhoea) je naziv za bol koja se javlja prilikom menstruacija, a nije povezana s nekim patološkim procesom u zdjelici. Bol nastaje zbog stezanja mišićnog sloja maternice.

Nenormalna krvarenja iz maternice

Oligomenoreja (oligomenorrhoea)
Oligomenoreja je naziv za produljeni razmak (6 tjedana do 6 mjeseci) među menstruacijama. Oligomenoreja može biti uzrokovana istim čimbenicima kao i amenoreja, a kad se poremećaj pogorša, oligomenoreja prelazi u amenoreju.

Menoragija
Menoragija (menorrhagia, hypermenorrhoea) je naziv za obilna menstruacijska krvarenja kod kojih je menstrualne krvi više od 80 ml i/ili menstruacija traje dulje od sedam dana.

Metroragija
Metroragija (metrorrhagia) je naziv za potpuno nepravilno i često krvarenje različite veličine.

Menometroragija
Menometroragija (menometrorrhagia) je naziv za produljeno, obilno i nepravilno krvarenje.

Polimenoreja
Polimenoreja (polimenorrhoea) naziv je za učestale cikluse. Radi se o pravilnim krvarenjima u ciklusima kraćim od 21 dan.

Intermentruacijska krvarenja
- naziv je za krvarenja između menstruacija

Postmenopauzalno krvarenje
- jest krvarenje koje se javlja nešto više od godinu dana nakon menopauze

"Spotting" krvarenje
- je točkasto, mrljasto krvarenje

Hemoragijska metropatija
Hemoragijska metropatija (metropathia haemorrhagica) naziv je za obilna, iscrpljujuća, nepravilna krvarenja.

 

01.04.2007.

HIDROCEPHALUS-vodena glava

Definicija
Hidrocefalus je naziv za proširenje komora mozga kojem je prethodilo ili je aktualno povišenje tlaka u središnjem živčanom sustavu. Može biti posljedica različitih bolesti: upala središnjeg živčanog sustava, tumora, krvarenja, ozljeda itd.

Podjela i razvoj
Postoje različite podjele hidrocefalusa: prema vremenu kad se javlja razlikujemo prirođeni i stečeni, prema tlaku u lubanji onaj s visokim (hipertenzivni) i niskim tlakom (normotenzivni).
Nadalje, prema razvoju bolesti dijeli se u opstruktivni, malresorptivni i hipersekretorni.
Opstruktivni hidrocefalus nastaje zbog zapreke (opstrukcije) u otjecanu moždane tekućine (likvora). Najčešći uzroci opstruktivnog hidrocefalusa su tumori i prirođene bolesti.
Malresorptivni hidrocefalus nastaje zbog poremećaja upijanja (resorpcije), odnosno odstranjivanja likvora iz mozga. Taj tip nastaje nakon krvarenja u mozgu, upala, ozljeda i operacija.
Hipersekretorni hidrocefalus nastaje zbog pretjeranog izlučivanja (hipersekrecije) likvora, obično kod tumora dijela mozga koji stvara likvor.

Likvor
Nakon uvoda u vrste hidrocefalusa, vidimo da taj poremećaj nastaje zbog smetnji otjecanja, odstranjivanja ili stvaranja likvora, moždane tekućine. Zbog tog viška "vode" u glavi je i nastao termin vodena glava.
Likvor se proizvodi u mozgu u povezanim komorama koje se nazivaju ventrikuli. Tijelo koje stvara likvor naziva se plexus chorioideus. Iz bočnih komora likvor prelazi u ostale komore mozga, nakon toga prelazi u područje oko mozga i kralježničke moždine. Najzad se na površini mozga upija u vensku krv i tako odstranjuje stari likvor. Cijeli ciklus stvaranja, cirkuliranja i odstranjivanja likvora predstavlja zaštitni mehanizam središnjeg živčanog sustava. Hidrocefalus nastaje kad se ova ravnoteža negdje poremeti. Likvor se počinje nakupljati u velikoj količini i može oštetiti živčano tkivo i uzrokovati smrt. Hidrocefalus nije bolest već stanje nastalo kao rezultat neke bolesti i stoga prognoza ovisi o uzroku.

Simptomi
U ranom djetinjstvu se hidrocefalus prepoznaje zbog brzog rasta glave djeteta. Otvoreni šavovi kostiju glave omogućuju povećanje lubanje tako da hidrocefalus u novorođenačkoj i dojenačkoj dobi karakterizira povećanje glave, razmicanje šavova, širenje fontanele, napetost kože glave, pojačana izraženost vena glave. Ako se hidrocefalus razvija brže, javljaju se razdražljivost i plač, povraćanje, poremećaj svijesti.
U odraslih su kosti lubanje posve srasle pa se glava ne može povećavati. Stoga se nakupljanje likvora manifestira znakovima akutnog ili kroničnog povećanja tlaka u lubanji. U lubanji se nalaze mozak, krv i likvor pa se povećanjem količine likvora mora smanjiti količina mozga i krvi. Zbog toga se moždane mase pomiču prema kanalu kralježničke moždine, a taj pomak mozgovnih struktura i njihovo oštećenje i uklještenje, uzrokuje smrt. Povećanje tlaka u glavi odlikuje se mučninom, povraćanje, glavoboljom, smetnjama vida. Nakon što nastane pomak mozgovnih struktura nastaju različiti ispadi funkcije tijela.

Dijagnoza
Na temelju simptoma i pretraga se postavlja dijagnoza. Napretkom medicine pokušava se hidrocefalus prepoznati i kod nerođenog djeteta kako bi se na vrijeme spriječila moguća oštećenja mozga. Stoga su potrebni redoviti ultrazvučni pregledi trudnica te ultrazvučni pregled mozga djece koja imaju čimbenike rizika: bolesti majke, komplikacije u trudnoći, komplikacije u porodu, bolesti nakon poroda.
U novorođenčadi i dojenčadi je glavna dijagnostička metoda ultrazvuk mozga gdje se korz fontanele obavlja snimanje. Nakon zatvaranja fontanele dijagnostika se provodi pomoću magentske rezonancije (MR) ili kompjuterske tomografije (CT). I MR i CT imaju svoje prednosti i nedostatke, a neurokirurzi uglavnom favoriziraju MR. Ova pretraga traje duže nego CT i potrebna je sedacija djeteta, ali daje mnogo bolji prikaz mozga i mogućeg uzroka hidrocefalusa. Ova informacija izravno utječe na odluku o liječenju bolesnika.

Liječenje
Vrsta liječenja hidrocefalusa ovisi o njegovu uzroku. Sam problem nakupljanja likvora u mozgu je lječiv, ali njegov uzrok ne mora biti izlječiv, a možda je već i uzrokovao neizlječive promjene mozga. Ako je opstruktivni hidrocefalus uzrokovan tumorom, potrebno je odstraniti tumor, što u većini slučajeva znači i izlječenje. Ako je uzrok nedovoljna resorpcija likvora ili opstrukcija koja se ne može kirurški riješiti (stenoza ili atrezija akvedukta, neoperabilni tumori), potrebno je djelovati simptomatski, tj. odstraniti višak likvora iz mozga. Liječenje je kirurško i sastoji se od odstranjenja likvora iz mozga i njegovog preusmjeravanja. Operacije mogu biti unutarnje i vanjske. Unutarnje drenaže, odnosno otjecanje, vode likvor u drugu tjelesnu šupljinu, npr. trbušnu šupljinu ili desnu pretklijetku srca. Ti se zahvati nazivaju ventrikuloperitoneostomija i ventrikuloatriostomija. Nova komunikacija za otjecanje likvora naziva se šant (shunt) i postavlja se ispod kože. Šant je obično inertna plastična cijev kroz koju otječe likvor u novu šupljinu. Na sebi ima zaliske koji reguliraju protok, a također i rezervoar, ili mjehurić, koji se može osjetiti kroz kožu, a koji služi za uzimanje uzoraka likvora za laboratorijsku analizu. Kao i sva strana tijela u organizmu, šant se također može inficirati ili pokvariti. Tada će biti potrebna njegova zamjena.
Postavljanje šanta je potpuno rješenje problema hidrocefalusa ako se radi o malresorpcijskom obliku. Međutim, ako postoji zapreka u otjecanju likvora, operacija je samo djelomično rješenje problema i prognoza ovisi o prirodi, smještaju i veličini zapreke.
Vanjska komunikacija je privremena mjera i provodi se iznimno - samo kad nije moguće postaviti unutarnji kanalni sustav. Takva je indikacija meningitis s hidrocefalusom. Nakon izlječenja upale postavi se unutarnji šant jer bi se u protivnom upala mogla prenijeti u druge tjelesne šupljine.

Prognoza
Uzrok i vrijeme kad je dijagnosticiran određuju prognozu hidrocefalusa. Rana dijagnoza i lječivi uzrok povezani su s izvrsnom prognozom.


10.03.2007.

SIFILIS-SIPHILIS

Uvod

Bolest sifilis se dijeli u tri glavne skupine. Prva skupina predstavlja venerični sifilis koji se prenosi spolnim putem. Drugu vrstu sifilisa ili nevenerični sifilis predstavlja konatalni sifilis koji nastaje intrauterinim prijenosom sa zaražene majke na dijete, i endemski sifilis koji se prenosi neseksualnim kontaktom među ljudima ili preko kontaminiranih predmeta. Ova bolest opet postaje važan medicinski problem. Epidemiološka praćenja pokazuju stalni rast broja novozabilježenih slučajeva sifilisa u čitavom svijetu. Danas je važno misliti na vezu sifilisa i zaraze HIV virusom.

Mikrobiologija

Uzročnik sifilisa je bakterija Treponema pallidum, iz porodice spiroheta. T. pallidum je patogena treponema, i za nju je karakteristično da se ne može razlučiti običnim, svjetlosnim mikroskopom. Treponeme su jako osjetljive na utjecaje vanjske okoline, tako da ih brzo ubija vrućina, hladnoća, dezinficijensi i promjena osmolarnosti u okolini.

Oblici bolesti

Syphilis venerea (Lues)

Uvod

Zarazna spolna bolest koju uzrokuje T. pallidum.

Nastanak bolesti

Prilikom spolnog kontakta može doći do stvaranja sitnih oštećenja na sluznici spolnih organa. Te mikrotraume su put ulaska treponema u tkiva. Tijekom razdoblja inkubacije (oko mjesec dana) javljaju se imunološki i alergijski odgovor na infekciju.

Klinička slika

Tijek sifilisa se može podijeliti po fazama u tri različita stadija: primarni (inicijalni), sekundarni (rezolutivni) i tercijarni (destruktivni).

Syphilis initialis (primarni)

Klinička slika. Nakon 2-3 tjedna inkubacije bolesti, na mjestu ulaska treponeme u organizma nastaje primarni afekt. Promjena je najčešće smještena na vanjskom spolovilu muškarca i žene. Primarni afekt se pojavljuje u obliku bezbolne promjene u obliku papule koja se za dan-dva raspada. Baza papule se raspada, dok rubovi postaju sve tvrđi. Tako nastaje ulcus durum (ili tvrdi čankir). Rubovi ulkusa su uvijek malo izdignuti, a pod pritiskom se osjeća na tom mjestu otvrdnuće. Tvrdi čankir traje oko mjesec dana nakon čega spontano nestaje. Uz primarni afekt uvijek nalazimo i uvećane limfne čvorove koji su uz to i tvrdi i elastični, međusobno odijeljeni, pomični u odnosu na podlogu.

Syphilis resolutiva (sekundarni)

Kao rezultat rasipanja treponema po cijelom organizmu putem krvi i limfe nastaje rezolutivni stadij sifilisa. Ovaj stadij bolesti javlja se dva mjeseca nakon infekcije i obilježen je općim i kožnim simptomima. Simptomi na koži. Generalizirani limfadenitis počinje se razvijati prije pojave egzantema (osipa). Roseola syphilitica primaria (prvi sifilitični egzantem) je jedini sigurni sifilitični osip. Primarna sifilitička roseola je makulozan osip, simetrično raspoređen, najčešće smješten na postraničnim dijelovima trupa, na prsima i na trbuhu. Makulozne promjene su svjetloružičaste boje, promjera 1 cm. Pojavljivanje ostalih oblika recidivnih egzantema nije obavezno u kliničkoj slici. Osipi ne moraju biti simetrično raspoređeni, a morfe mogu biti različite veličine i oblika, najčešće su to papulozni osipi, ali mogu biti i makule. Vrlo važan u dijagnostici bolesti je tamnocrveni makulozni osip na dlanovima i tabanima (palmoplantarni sifilid). Condylomata lata (široki kondilomi) su papulozne promjene karakterističnog izgleda (relativno velike i plosnate papule), a nalazimo ih u području kontakta dvaju kožnih ploha, ili kože i sluznice. Stalni kontakt dviju površina uzrokuje njihovu eroziju i maceriranje. Površina ovih promjena krije veliki broj treponema tako da je kontagioznost vrlo velika Promjene na sluzni usne šupljine predstavljene su enantemom sluznice u obliku makula. Makule erodiraju i prelaze u sivkaste plakove, mukozne plakove koji su bogati treponemama i zato vrlo zarazni. Kasnije se na sluznici mogu razviti erozije i ulceracije. Angina syphilitica je dio opće sistemske reakcije na bolest. Alopecia syphilitica može se javiti u dva oblika: difuzni oblik pri čemu dolazi do difuznog ispadanja dlaka s vlasišta, dok je drugi oblik alopecia areolaris karakteristična za sekundarni sifilis, a javlja se u obliku neoštro ograničenih žarišta prorijeđene kose. Kao posljedica osipa, na koži mogu zaostati pigmentacijske anomalije bilo kao depigmentacija ili hiperpigmentacija. Najteži oblik sekundarnog stadija sifilisa je maligni sifilis, kada dolazi do nekrotičnog raspadanja papula, praćeno uz teške opće simptome. Ovaj oblik je vezan prvenstveno za pacijente koji su iz bilo kojeg razloga imunodeficijentni. Opći simptomi sekundarnog sifilisa obilježeni su pojavom umora, noćne glavobolje (cephalea nocturna), bolovima u dugim kostima (dolores osteocopi), mišićima i zglobovima. Povišena tjelesna temperatura može biti prisutna.

Syphilis latens

Stadij latentnog sifilisa je karakteriziran odsutnošću subjektivnih i objektivnih znakova bolesti. Jedini način dokazivanja bolesti jesu pozitivni serološki testovi.

Syphilis destructiva (tercijarni)

Ovaj stadij sifilisa karakteriziran je promjenama koje dovode do destrukcije tkiva. Smatra se da do razaranja tkiva dolazi reaktivacijom bolesti u područjima gdje su zaostale treponema koje nije uništio imunološki mehanizam. Promjene se javljaju obično 3-5 godina od primarne infekcije i obično su vezane uz pad imunosti u organizmu. U podlozi destruktivnog stadija stoje granulomi (granulomatozna upala). Promjene na koži i sluznicama. javljaju se kao tuberozni sifilid i kao gume. Tuberozni sifilidi su skupine čvorića veličine 0,5 cm. Ako egzulceriraju onda ih se karakterizira kao tuberoulceroserpinginozni sifilidi. Gume su veći čvorovi, veličine 1 cm, koji su smješteni duboko u koži, koji u svojoj evoluciji rastu, srašćuju s kožom, omekšaju te se na kraju prazne na površinu putem fistula. Tercijarni sifilis može zahvatiti i krvne žile (mesaortitis syphilitica i kao posljedica toga aneurizma aorte), kosti i CNS (tabes dorsalis, progresivna paraliza). Otprilike 3-7% neliječenih slučajeva razvija sliku neurosifilisa.

Nevenerični sifilis

Syphilis connatalis

Konatalni sifilis je oblik bolesti koji nastaje kod djece nakon što treponeme pređu sa zaražene majke na plod. preko placente. Danas je konatalni sifilis rijetka bolest, prije svega zbog seroloških testova na sifilis kojima se trudnice podvrgavaju prva tri mjeseca trudnoće. Postoje različiti oblici ove bolesti što prije svega ovisi o broju treponema koje se nalaze u krvotoku. Ako je od primarne infekcije prošlo dovoljno vremena da u krvotoku više nema treponema dijete se može roditi potpuno zdravo. Ako u krvi ipak postoji mani broj treponema doći će do infekcije ploda, ali kod poroda obično neće biti kliničkih znakova sifilisa (syphilis connatalis latens). Kod teške inficiranosti majke treponemama doći će i do jake infekcije ploda, što dovodi do pobaćaja ili rađanja mrtvog djeteta. U slučaju da se rodi živo dijete, govorimo o ranom konatalnom sifilisu (syphilis connnatalis recens).

Dijagnostika

Uzorci za dijagnostiku treponema mogu biti: bris površinskih lezija, likvor, rijetko dijelovi tkiva, amnijska tekućina, i krv za serološke pretrage. Treba imati na umu da je treponema jako osjetljiva bakterija na vanjske utjecaje, stoga materijal uzet iz uzorka treba pretražiti odmah.

Izravna dijagnostika

Eksudat iz lezija ili tkivnih tekućina pretražuje se u tamnom polju. Bojanje treponema nema praktičnog značenja jer zbog svoje male širine nisu vidljive svjetlosnim mikroskopom. U novije metode spada korištenje tehnike PCR-a (Polymerase Chain Reaction) čime je moguće otkriti male količine DNA u različitom materijalu.

Kultivacija

Patogene treponeme nije moguće kultivirati, dok je nepatogene treponeme moguće kultivirati u anaerobnim uvjetima.


Inokulacija u životinje

Inokulacija je metoda koja se rijetko koristi u rutinskoj dijagnostici, ali ako se koristi T. pallidum se inokulira najčešće u kuniće.

Serološke pretrage

Netreponemski testovi: antigen koji se upotrebljava lipidni je ekstrakt normalnog tkiva sisavaca. Netreponemski testovi mogu dati kvantitativne rezultate. Postaju negativni tijekom prve godine od uspješnog liječenja sifilisa, a dvije godine od liječenja sekundarnog sifilisa
a) flokulacijski testovi temelje se na svojstvu da čestice kardiolipina ostaju raspršene u normalnom serumu, ali stvaraju vidljive nakupine nakon spajanja s reagenima (mješavina IgG i IgM protutijela. rezultat je vidljiv već za nekoliko minuta.
b) reakcija vezanja komplementa (RVK) po Wassermannu i Kolmeru temelji se na činjenici da serum koji sadržava reagine vezuje komplement u prisutnosti kardiolipina


Treponemski testovi dokazuju protutijela specifična za treponemske antigene. Treponemski testovi postaju pozitivni tek nakon početnih simptoma infekcije, a titrovi ostaju visoki u latenciji i nakon terapije.

a) FTA-ABS-test (Florescent Treponemal Antibody-Absorption Test) je standardni test neizravne imunofluorescencije (pozitivan je u 70-90% slučajeva).
b) hemaglutinacijski test blijede treponeme je test pasivne hemaglutinacije; eritrociti se oblažu treponemama, zbog čega u kontaktu s antitreponemskim antitijelima dolazi do hemaglutinacije.
c) imobilizacijski test blijede treponeme temelji se na svojstvu antitreponemskih antitijela da usporavaju i otežavaju kretanje treponema.
d) reakcija vezanja komplementa (RVK) u kojoj je antigen T. pallidum iz testikularnih lezija kunića


Terapija

Antibiotska. Lijek izbora je penicilin.

10.03.2007.

GONOREJA ILI KAPAVAC

Uvod
Gonoreja ili kapavac je najčešća spolna bolest današnjice, a prenosi se gotovo isključivo spolnim putem. Uglavnom zahvaća mlade i spolno aktivne ljude. Promiskuitet znatno povećava rizik obolijevanja od ove bolesti. To je bakterijska zarazna bolest, a uzročnik je bakterija Neisseria gonorrhoeae.

Nastanak bolesti
Prilikom spolnog kontakta dolazi po prenosa bakterija sa sluznice spolnih organa zaražene osobe (najčešće su to osobe sa subkliničkom varijantom bolesti ili potpuno asimptomatske kliconoše) na sluznicu zdrave osobe. Bakterije napadaju cilindrični epitel sluznice (cervikalni kanal, rektum, konjunktiva) izazivajući upalnu reakciju. Kronična upala često izaziva metaplaziju cilindričnog epitela u kubični.

Mikrobiologija
Bakterija Neisseria gonorrhoeae ili gonokok je gram-negativni diplokok, koji pod mikroskopom, kad je u paru, nalikuje na zrno kave. U preparatu ih nalazima unutar i izvan granulocita. Gonokoki su osjetljivi organizmi, pa ih je lako uništiti sušenjem, dezinficijensima ili djelovanjem sunčevog zračenja. N. gonorrhoeae je uglavnom dobro osjetljiva na penicilin, eritromicin, azitromicin, cefalosporine, tetraciklin, ali uz sve češću pojavu otpornosti prema tim lijekovima.

Klinička manifestacija bolesti

Gonoreja kod muškaraca
Najznačajniji oblik gonoreje u muškaraca je akutna upala mokraćne cijevi, urethritis gonorrhoica anterior acuta. Poslije razdoblja kratke inkubacije (1-7 dana) bolesnik počinje osjećati peckanje u mokraćnoj cijevi, bolnost pri mokrenju, uz pojavu gustog, žućkastog, gnojnog iscjetka. Ne liječena akutna faza nakon nekoliko tjedana prelazi u kroničnu fazu, urethritis gonorrhoica chronica, koja je karakterizirana smirivanjem i blažim simptomima. Iscjedak postaje oskudan ("jutarnja kap") i postupno nestaje.
Retrogradnim širenjem infekcije urogenitalnim traktom mogu se razviti i druge komplikacije bolesti: urethritis gonorrhoica posterior (upala stražnjeg dijela uretre), prostatitis gonorrhoica (upala prostate), epididymitis gonorrhoica (upala pasjemenika).

Klinička manifestacija bolesti

Gonoreja kod muškaraca
Najznačajniji oblik gonoreje u muškaraca je akutna upala mokraćne cijevi, urethritis gonorrhoica anterior acuta. Poslije razdoblja kratke inkubacije (1-7 dana) bolesnik počinje osjećati peckanje u mokraćnoj cijevi, bolnost pri mokrenju, uz pojavu gustog, žućkastog, gnojnog iscjetka. Ne liječena akutna faza nakon nekoliko tjedana prelazi u kroničnu fazu, urethritis gonorrhoica chronica, koja je karakterizirana smirivanjem i blažim simptomima. Iscjedak postaje oskudan ("jutarnja kap") i postupno nestaje.
Retrogradnim širenjem infekcije urogenitalnim traktom mogu se razviti i druge komplikacije bolesti: urethritis gonorrhoica posterior (upala stražnjeg dijela uretre), prostatitis gonorrhoica (upala prostate), epididymitis gonorrhoica (upala pasjemenika).

Klinička manifestacija bolesti

Gonoreja kod muškaraca
Najznačajniji oblik gonoreje u muškaraca je akutna upala mokraćne cijevi, urethritis gonorrhoica anterior acuta. Poslije razdoblja kratke inkubacije (1-7 dana) bolesnik počinje osjećati peckanje u mokraćnoj cijevi, bolnost pri mokrenju, uz pojavu gustog, žućkastog, gnojnog iscjetka. Ne liječena akutna faza nakon nekoliko tjedana prelazi u kroničnu fazu, urethritis gonorrhoica chronica, koja je karakterizirana smirivanjem i blažim simptomima. Iscjedak postaje oskudan ("jutarnja kap") i postupno nestaje.
Retrogradnim širenjem infekcije urogenitalnim traktom mogu se razviti i druge komplikacije bolesti: urethritis gonorrhoica posterior (upala stražnjeg dijela uretre), prostatitis gonorrhoica (upala prostate), epididymitis gonorrhoica (upala pasjemenika).

Gonoreja kod žena
Infekcija kod žena često zna proći s vrlo oskudnom simptomatikom, pa akutna faza bolesti prelazi u kroničnu fazu i kliconoštvo. Od akutnih oblika bolesti najvažniji su urethritis gonorrhoica acuta, Bartolinitis gonorrhoica i cervicitis gonorrhoica. Cervicitis gonorrhoica najčešći je oblik gonoreje kod žena. Akutni cervicitis izražava se upalom i edemom sluznice cervikalnog kanala. Akutna upala brzo prelazi u kronični stadij, ali s mnogobrojnim bakterijama u sluznici koji predstavljaju trajni opasnost od komplikacija širenja zaraze na susjedne organe. Od komplikacija treba izdvojiti salpingitis, pyosalpinx, adnexitis, i vrlo opasni, ali rjeđi pelveoperitonitis. Posljedica komplikacija primarne bolesti mogu biti sterilitet i izvanmaternična trudnoća. Urethritis gonorrhoica acuta se javlja već nakon nekoliko dana inkubacije. Bolest započinje pojavom oskudnog iscjetka, koji vrlo brzo postaje i gnojan. Pojava iscjetka je praćena bolnošću prilikom mokrenja. Bartholinitis gonorrhoica počinje upalom izvodnog kanala, a ako se začepi izvodni kanal, dolazi do upale žljezdanog parenhima, pri čemu se razvija apsces u području ušća vagine. Pacijentice se tuže na jaku bol, koja je izraženija prilikom hodanja i sjedenja.

Gonoreja kod djece (Ophtalmoblennorrhoea neonatorum).
Do zaraze djece može doći i prilikom porođaja ako infektivan iscjedak dospije u oko novorođenčeta, što može dovesti do sljepoće. Ova bolest je danas prava rijetkost, nakon uvođenja preventivnog ukapavanja antigonokoknih pripravaka u oko novorođenčeta.

Dijagnostika
Anamneza, klinička slika, dokaz uzročnika (gonokoka) u mikroskopskom preparatu ili u kulturi.

Terapija
Antibiotska terapija. Prvi lijek izbora za liječenje gonoreje je penicilin

01.03.2007.

GENITALNI HERPES

Definicija
Genitalni herpes je infekcija uzrokovana herpes simplex virusom (HSV). Spada u najraširenije spolno prenosive bolesti na svijetu.

Herpes simplex virus
Dva su tipa HSV i oba mogu uzrokovati genitalni herpes. HSV tip 1 uglavnom pogađa usnice gdje uzrokuje promjene u obliku mjehura i kasnije ranica, a isto tako može zaraziti genitalno područje. HSV tip 2 je uobičajeni uzročnik genitalnog herpesa, ali isto tako može zahvatiti i područje usta tijekom oralnog seksa. Osoba koja ima herpes genitalis infekciju lako može prenijeti virus drugoj osobi tijekom spolnog odnosa.
Oba tipa herpes simplex virusa mogu uzrokovati kožne promjene vaginalnog područja, penisa, područja oko analnog otvora, na stražnjici i na bedrima. Ponekad se kožne promjene javljaju i na drugim dijelovima tijela gdje je virus ušao kroz oštećenu kozu.
HSV ostaje u određenim živčanim stanicama u tijelu tijekom cijeloga života te kod nekih zaraženih osoba može uzrokovati opetovane infekcije.

Kako se osoba može zaraziti genitalnim herpesom?
Većina osoba dobije genitalni herpes nakon seksualnog odnosa s osobom kojoj je "izbio" herpes. Izbijanje znaci da je HSV aktivan. Kada je aktivan virus obično izaziva vidljive promjene na kozi genitalnog područja. U kožnim promjenama nalaze se virusi koji mogu zaraziti drugu osobu. Ponekad osoba ima aktivan virus, a nema simptome, odnosno uopće nema vidljivih kožnih promjena. Takve osobe, vironoše, često zaraze partnere ne znajući da imaju infekciju. osoba s genitalnim herpesom može zaraziti partnera i tijekom oralnog seksa. Virus se rijetko prenosi, ako i uopće, predmetima poput toaletnog sjedala, tuša ili kade. Virus je, naime, vrlo osjetljiv na vanjske uvjete i ne može dugo preživjeti izvan tijela.
Zaražena trudnica može prenijeti virus djetetu za vrijeme trudnoće ili tijekom poroda.

Simptomi
Mnoge osobe ne znaju da boluju od genitalnog herpesa jer nikad nisu imale simptome ili ne prepoznaju simptome kad ih imaju. Simptomi se mogu razlikovati kod pojedinog pacijenta.
Kad se osoba prvi put zarazi, simptomi se najčešće pojavljuju unutar dva do deset dana. Ove prve epizode simptoma obično traju dva do tri tjedna.
Rani simptomi izbijanja genitalnog herpesa uključuju:
- svrbež ili osjećaj pečenja genitalnog ili analnog područja
- bolovi u nogama, stražnjici ili genitalijama
- iscjedak iz vagine
- osjećaj pritiska u trbuhu

Unutar nekoliko dana ranice se pojavljuju na mjestu gdje je virus ušao u tijelo, kao npr. na usnama, u ustima, na penisu, stidnici, otvoru debelog crijeva. Također se mogu pojaviti unutar vagine i na vratu maternice ili u mokraćnoj cijevi kod oba spola.
Najprije se javljaju male crvene kvržice, razvijaju se u mjehure i nakon toga pucaju i nastaju bolne otvorene rane. Nakon nekoliko dana rane zarastaju krastama i cijele bez ostavljanja ožiljaka. Drugi simptomi koji se mogu javiti tijekom prve epizode simptoma mogu biti: povišena tjelesna temperatura, glavobolja, bolovi u mišićima, bolno ili otezano mokrenje, vaginalni iscjedak i otečene limfne žlijezde u preponskom području.

Ponavljaju li se simptomi kasnije?
Osoba zaražena s HSV 1 i/ili 2 vjerojatno će imati ponavljano izbijanje simptoma s vremena na vrijeme. Nakon sto virus prestane biti aktivan putuje u živcima do kralježničke moždine i tu se zadržava. I nakon sto kožne rane zacijele, virus je još uvijek prisutan u živčanim stanicama, pritajen, odnosno inaktivan.
Kod većine pacijenata virus može postati aktivan nekoliko puta godišnje. Još uvijek nije poznato zašto se to događa. Kad se virus ponovno aktivira, putuje uzduž živca u kozu gdje stvara još vise virusa u blizini mjesta prve infekcije. Tu se obično pojavljuju nove kožne promjene.
Ponekad se virus aktivira, a ne uzrokuje kožne promjene niti ikakve simptome. U takvim slučajevima male količine virusa se mogu izlučivati na mjestu ili u blizini prve infekcije i u tekućinama iz usta, penisa, vagine ili iz jedva primjetnih rana. Ako takve promjene ne uzrokuju bolove ili neugodu iscjedak se uglavnom niti ne primijeti ili mu se ne obraća velika pozornost. Iako nema simptoma, tada se također može zaraziti partnera.
Nakon prvog izbijanja kožnih promjena, slijedeća izbijanja su obično blaža i traju otprilike tjedan dana. Zaražena osoba cesto može predvidjeti izbijanje kožnih promjena jer osjeća škakljanje ili svrbež genitalnog područja ili bol u stražnjici i/ili nogama. Nekim su ljudima ovi prvi simptomi najneugodniji i najbolniji dio izbijanja. Ponekad se javljaju samo škakljanje i svrbež, a ne razviju se vidljive kožne promjene. U drugim slučajevima se pojave mjehuri koji mogu biti mali ili jedva primjetni, ili pak veći koji prelaze u otvorene rane, zarastaju krastama i uskoro nestaju.
Učestalost i težina simptoma kod ponovnog izbijanja vrlo se razlikuju kod pojedinih osoba. Neke osobe imaju samo jedan ili dva izbijanja tijekom cijelog života, a druge nekoliko puta godišnje. Broj i uzorak izbijanja cesto se s vremenom mijenja kod osoba.
Znanstvenici ne znaju zašto virus ponovno postaje aktivan. Iako neke osobe s herpesom zapažaju izbijanje herpesnih promjena tijekom drugih bolesti, stresa, menstruacije ili fizičkog napora, izbijanja se ne mogu predvidjeti. Kod nekih osoba se javljaju nakon izlaganja suncu.

Dijagnoza
Sumnja na genitalni herpes se postavlja na temelju razgovora s pacijentom, opisa promjena i tegoba te informacije o zdravlju seksualnih partnera.
Dijagnoza se postavlja temeljem pregleda i dijagnostičkih testova. Čak i ako laboratorijski testovi ne pokazu prisutnost virusa u krvi, virus se može nalaziti u tijelu, u živcima.
Krvni test se može reci može li osoba zaraziti drugu osobu ili ne, ali svakako može pokazati je li osoba zaražena ili je bila zaražena virusom. Krvnim testovima se također može razlučiti je li osoba inficirana s HSV 1 ili 2.

Liječenje
Ne postoji uzročni lijek za liječenje genitalnog herpesa. Praktično, to znaci da zasad ne postoji lijek koji se može uzeti, popiti ili namazati koji bi zauvijek izliječio ovu bolest.
Antivirusni lijekovi koji se koriste za ublažavanje simptoma su:

- Acyclovir (Zovirax) liječi prve i/ili kasnije epizode kožnih promjena genitalnog herpesa
- Famciclovir (Famvir) liječi kasnije epizode genitalnog herpesa i pomaže u prevenciji ponovnih izbijanja
- Valcyclovir (Valtrex) liječi kasnije epizode genitalnog herpesa
Tijekom aktivne faze infekcije, prve ili ponovljene, potrebno je pridržavati se određenih mjera kako bi se ubrzalo cijeljenje i spriječilo sirenje infekcije na druge dijelove tijela ili drugim osobama:
- inficirana područja treba održavati čistima i suhima kako bi se spriječila zaraza otvorenih rana drugim mikroorganizmima
- pokušati ne dirati kožne promjene
- dobro oprati ruke nakon diranja kožnih promjena
- izbjegavati seksualni kontakt od trenutka kad se prvi put osjete simptomi dok kožne promjene posve ne zarastu, a to znaci dok kraste ne otpadnu i pojavi se nova koza na mjestu kožnih promjena
Izbijanje kožnih promjena može biti stresno, neprikladno, neestetsko i ponekad bolno. Zabrinutost zbog mogućeg prijenosa bolesti te prekid seksualnih odnosa za vrijeme izbijanja simptoma može narušiti odnos s partnerom. Stoga je potrebno savjetovanje s liječnikom, pridržavanje terapijskih preporuka te učenje zajedno s partnerom kako se nositi s bolesti i spriječiti njeno sirenje.

Može li genitalni herpes uzrokovati druge probleme?
Obično genitalni herpes ne uzrokuje veće probleme kod zdravih odraslih osoba. Kod nekih osoba koje imaju oštećenu funkciju imunološkog, obrambenog, sustava epizode genitalnog herpesa mogu trajati duže i biti neuobičajeno teške.
Ako žena prvu epizodu genitalnog herpesa ima tijekom trudnoće, može prenijeti virus nerođenom djetetu i može roditi nedonošče. Djeca zaražena herpes virusom mogu umrijeti ili biti teško oštećenih živaca, mozga, koze, očiju. Ukoliko se djeca rođena s herpesom odmah liječe acyclovirom, povećavaju se mogućnosti ozdravljenja.
Stoga je potrebna intenzivna zdravstvena skrb trudnice s genitalnim herpesom te njena djeteta prije i nakon rođenja. Ukoliko se kod trudnice radi o ponavljanom izbijanju genitalnog herpesa rizik zaraze tijekom poroda je malen.
Ako žena ima simptome genitalnog herpesa tijekom poroda te se kožne promjene nalaze u porođajnom kanalu ili njegovoj blizini, porodničar će obaviti carski rez kako bi se zaštitilo dijete. Međutim, većina žena s genitalnim herpesom nema znakova aktivne infekcije tijekom ovog doba te mogu imati normalan porod.

Je li genitalni herpes teži kod osoba zaraženih AIDS-om?
Genitalni herpes, kao i druge genitalne bolesti koje uzrokuju kožne rane, povećava mogućnost zaraze HIV-om, virusom koji uzrokuje AIDS. Zbog oštećenog imunološkog sustava osobe s AIDS-om mogu imati teške i dugotrajne simptome aktivne herpes infekcije koja pomaže lakši prijenos oba virusa drugim osobama.

Kako zaštititi sebe i partnera?
Ukoliko imate rane znakove skorog izbijanja simptoma ili razvijene kožne promjene, potrebno je suzdržavati se od seksualnog odnosa se dok rane potpuno ne zarastu.
Između izbijanja korištenjem kondoma se djelomično može osigurati zaštita od virusa.

Kako reci partneru ako bolujete od genitalnog herpesa?
Spolno prenosiva bolest je neugodna tema i stoga je razumljivo ako Vam je teško o tome razgovarati s partnerom. Međutim, partner/ica ima pravo znati, ne samo kako bi se zaštitili od infekcije nego i zato da Vam pruže podršku. Razgovor je najbolje obaviti u opuštenoj atmosferi, nasamo s partnerom. Treba biti otvoren i reci sve činjenice vezane uz bolest. Ako ste već imali seksualni odnos, sa ili bez zaštite, savjetujte partneru/partnerici odlazak k liječniku radi pregleda i testiranja. Ukoliko ste imali kožne promjene za koje je naknadno utvrđeno da su genitalni herpes, a u to vrijeme ste imali vise partnera bilo bi fer svih obavijestiti i upozoriti na moguću opasnost zaraze.


Noviji postovi | Stariji postovi

MEDICINA
<< 04/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930

MOJI LINKOVI

SAVJETI Z AZDRAVLJ EI LJEPOTU
Zdravlje i ljepota su nerazdvojni. Što ste zdraviji, bolje izgledate. Da biste i dalje izgledali najbolje što možete, evo nekoliko savjeta što činiti, a što ne.
» Nemojte pušiti. Pušenje oštećuje mikrocirkulaciju kože čineći ju neosjetljivom, blijedom i beživotnom. Isti utjecaj ima na vašu kosu. Također vodi do ranog formiranja bora, osobito finih linija oko usta. Mnogi modeli puše s namjerom da ostanu mršave, no time si samo uništavaju karijeru.
» Budite umjereni u konzumiranju alkohola. Važno je da izbjegavate opijanja (poput zapijanja čitave plaće odjednom), jer su ona osobito štetna za vašu jetru.
» Hranite se zdravo i uravnoteženo, s dovoljnom količinom svježeg voća i povrća, kako biste unijeli dovoljno esencijalnih vitamina, antioksidansa i minerala.
» Od redovitog vježbanja vaša će koža biti sjajna, imati ćete dobro držanje i bit ćete u dobroj formi.
» Zaštitite se kada ste na suncu. Veliku opasnost predstavlja ultraljubičasto zračenje (UVA), koje uzrokuje oštećenja kolagena, zbog čega se koža stanjuje i nastaju bore.
» Spavajte dovoljno. San je nužno potreban za regeneraciju tijela i zahvaljujući njemu duh i tijelo funkcioniraju kako treba.
» Nađite efektivne načine da se riješite stresa. Ne dajte da se njegove posljedice vide na vama i vašem ponašanju.
» Pazite na vaše zube i redovito posjećujte zubara.

SAVJETI
Trudnoća

U trudnoći, treba posebno naglasiti, zabranjeni su pušenje i alkohol, a o korištenju lijekova uvijek je potrebno prethodno posavjetovati se s liječnikom

Trudnoća je, ako je planirana i željena, jedno od najsretnijih razdoblja u životu žene. Traje 10 lunarnih mjeseci ili 40 tjedana, odnosno 280 dana. Trudnoća je razdoblje kada je potreban oprez buduće majke, trudnice, kako bi rodila zdravo, donešeno dijete, sposobno za život izvan maternice.

Tijekom trudnoće neophodno je obratiti pažnju na nekoliko ključnih čimbenika. Prvi je pravilna prehrana. Dnevni energetski unos hrane trebao bi biti 2000 kalorija (trudnica ne smije "jesti za dvoje"), i to u obliku kvalitetnih namirnica, s puno vitamina i minerala, sa što više integralnih žitarica. To su obvezno crni kruh, integralna riža, krumpir, voće i povrće, mahunarke, mlijeko i mliječni proizvodi, riba, teletina i piletina, raspoređeni u tri obroka i dva međuobroka koji se ne smiju preskakati. Nisu preporučeni rafinirani slatki proizvodi, različite grickalice i dosoljavanje hrane. Neophodan je i unos tekućine, vode, čajeva i prirodnih sokova, a treba izbjegavati kavu, gazirane i slatke napitke. Prehrana je u skladu s kontrolom tjelesne težine, koja prosječno na kraju trudnoće ne smije biti uvećana za više od 12 kg. Regulaciji tjelesne težine pomaže i tjelesna aktivnost kojom se treba baviti i tijekom trudnoće, osim ako ona iz nekog razloga nije dopuštena. Zdrava se trudnica treba normalno kretati. Trudnoća nije razlog za mirovanje. Preporučaju se šetnje na svježem, nezagađenom zraku, plivanje, vođene vježbe za trudnice. Kretanje je naročito važno za cirkulaciju i sprečavanje zatvora te za psihičko stanje trudnice. Sunčanje je dopušteno u ranim jutarnjim i kasnim popodnevnim satima, uz zaštitno sredstvo s visokim UV- faktorom.

Opća higijena provodi se neutralnim sredstvima; odjeća treba biti komotna, da ne ometa cirkulaciju i probavu, obuća komotna, od prirodnih materijala, stabilna, s potpeticom od 2 do 3 cm. Ako je potrebno, u obuću se može staviti i ortopedski uložak koji olakšava hod.

Treba izbjegavati stresne situacije, dovoljno se odmarati i omogućiti kvalitetan san. Promjena raspoloženja uobičajena je pojava i zahtijeva razumijevanje okoline.

U trudnoći, treba posebno naglasiti, zabranjeni su pušenje i alkohol, a o korištenju lijekova uvijek je potrebno prethodno posavjetovati se s liječnikom.

Tijekom trudnoće neophodne su redovite kontrole kod liječnika ginekologa, a preporuča se i pohađanje tečaja za trudnice, ako se takav organizira u sredini u kojoj trudnica živi. Na tečaju se trudnica psihofizički priprema za porođaj, a iskustvo je potvrdilo da takva priprema skraćuje porođaj, on je manje bolan, žena je mirnija, staložena i bolje surađuje s liječnikom i sestrom. Smanjena je napetost i strah od nepoznatoga, a time i za dijete rizik od poroda.

Crijevne zarazne bolesti




Pod crijevnim zaraznim bolestima podrazumijevamo sve one zarazne bolesti čiji uzročnici ulaze u čovječje tijelo kroz usta i izazivaju oštećenja u probavnom sustavu. Gotovo su uvijek prisutni simptomi grčevi u trbuhu, proljev i povraćanje. Prema vrstama uzročnika i karakterističnim kliničkim slikama, u našim su krajevima najčešći enterokolitis i salmoneloze, koje se mogu javiti i u epidemijama.
Uzročnici tih oboljenja dospijevaju u probavni trakt uzimanjem zagađene hrane ili vode te stavljanjem zagađenih predmeta u usta. Izvor je zaraze bolestan čovjek ili kliconoša, koji uzročnike izlučuje iz organizma putem stolice, a u hranu dospijevaju preko njegovih ruku. Zbog tog najčešćeg načina prijenosa te se bolesti zovu i "bolesti prljavih ruku". Drugi su važan čimbenik u prijenosu muhe. Njihovo je značenje veće u higijenskizaostalim krajevima i na selu.
U pravilu se događa da se hrana zagadi vrlo malim i nevidljivim količinama izmeta, u kojima nema dovoljno zaraznih klica koje su sposobne izazvati bolest. No, one su i izvan tijela sačuvale sposobnost razmnožavanja u optimalnim uvjetima: dovoljno hranjivih tvari i vlage, temperatura što bliža 37 C. Ljeti je na sobnoj temperaturi dovoljno 6-12 sati da se klice namnože u količini koja može izazvati bolest. Dužim stajanjem, takva bi hrana promijenila svojstva i ne bi bila za uporabu. Ako se temperatura u hrani poveća do točke vrenja, svi bi se mikroorganizmi uništili. Iz toga proizlazi zaključak da, pogotovo ljeti, treba jesti svježe pripremljenu hranu, termički dobro obrađenu. PRIJE PRIPREME HRANE RUKE TREBA DOBRO OPRATI (kao i uvijek nakon nužde), pripremljenu hranu treba konzumirati odmah, izbjegavati kreme i kremaste kolače, majoneze, francusku salatu, meso peradi i jaja iz neprovjerenih izvora ili ako nisu svježe pripremljeni, u kući dobro oprati svo posuđe nakon pripreme hrane, a posebno dasku za meso na kojoj se mogu zadržati njegovi ostaci.
U trgovini treba osjetljive namirnice kupovati samo iz dobrih i čistih hladnjaka. Čistoća trgovina važna je za odluku hoćemo li u njima kupovati hranu. U restoranima je bolje naručiti topla jela koja se neposredno spremaju, a oprez je potreban s raznim salatama.


Sunčanje




Zbog oštećenog sloja ozonskog omotača oko Zemlje, pretjerano izlaganje suncu danas postaje zdravstveni rizik. Sunce je u umjerenim količinama izvor zdravlja: jača obrambene snage organizma, izaziva u tijelu proizvodnju D-vitamina koji štiti djecu od rahitisa i koji povećava količinu kalcija u krvi i kostima, štiteći tako od osteoporoze.
Neumjereno sunčanje u konačnici može dovesti do pojave raka kože i, još zloćudnijeg, melanoma kože. Posljednjih se godina bilježi porast oboljelih od raka kože.
Vrijeme za sunčanje obično je ograničeno trajanjem godišnjeg odmora i svi žele što prije i što intenzivnije pocrnjeti. Poznate su već opće upute da se suncu treba izlagati umjereno, u jutarnjim i kasnim poslijepodnevnim satima i da tijelo treba zaštititi nekim od sredstava za sunčanje koje sadrži zaštitni faktor koji sprečava prodiranje opasnih sunčevih zraka do stanica kože. Vrijeme provedeno na suncu treba postupno produžavati, od svega nekoliko minuta prvi dan. Posebno su osjetljiva djeca i stariji ljudi, plavokosi i plavooki. Zbog nepažnje, česte su i sunčane opekline. Ako koža pocrveni, treba ju namazati nekim sredstvom za hlađenje. Ako se pojave mjehuri, potrebna je liječnička pomoć.
I kada ste odjeveni, namažite kremom nepokrivene dijelove tijela.
Nakon kupanja isperite sol jer ona čini kožu osjetljivijom. Glavu treba
imati pokrivenu, naročito djeca, starije i ćelave osobe. Izlaganje nezaštićene glave suncu može pratiti i sunčanica. Njezini su znaci povišena tjelesna temperatura, vrtoglavica, smetenost, glavobolja, a moguća je i nesvjestica. Takvu osobu treba odmah prenijeti u hladan prostor i pozvati liječnika.


Sprečavanje neželjene trudnoće - kontracepcija

Pogrešan je uvriježen stav da o sprečavanju neželjene trudnoće brigu mora voditi samo žena.

Za primjenu bilo koje kontraceptivne metode, što je najsvrsishodniji način kontrole rađanja, potrebna je motivacija. Spolno aktivna žena u dobi u kojoj može rađati, a to iz bilo kojih razloga ne želi, treba primjenjivati neku od kontraceptivnih metoda ili sredstava. Prekid trudnoće ne možemo nazvati metodom za sprečavanje neželjene trudnoće jer je ona već nastala.
O kontracepciji treba posebno educirati adolescente koji će početi biti ili već jesu spolno aktivni i žene koje više ne žele rađati. Naravno, znanje o kontracepciji stvar je i opće kulture, od čega nisu izuzeti ni muškarci. Primjena kontracepcije ovisna je i o suradnji partnera, i o nizu čimbenika vezanih za njihove međuljudske odnose i interakcije. Pogrešan je uvriježen stav da o sprečavanju neželjene trudnoće brigu mora voditi samo žena. Za pravilnu primjenu nekih metoda potrebno je i dobro poznavanje anatomije i fiziologije reproduktivnih organa.
Kontraceptivne metode možemo prema načinu djelovanja podijeliti na:

PRIRODNE METODE, za koje nisu potrebna nikakva pomoćna sredstva, već samo poznavanje prirodnih procesa reprodukcije i određeni način ponašanja u skladu s tim. Te su metode prekinuti snošaj (coitus interruptus), produljeni snošaj (coitus reservatus) i metode sigurnih dana. Prve se dvije, usprkos nedovoljnoj sigurnosti i postojanju sigurnijih metoda, još uvijek najviše upotrebljavaju. Metode sigurnih dana temelje se na osnovnoj pretpostavci da u svakom menstruacijskom ciklusu dolazi do samo jedne ovulacije. Računa se da je jedno jajašce sposobno da bude oplođeno 24 sata, a da spermiji u ženskom genitalnom traktu žive 48-72 sata. Prema tome, do trudnoće u svakom ciklusu može doći tijekom četiri
"plodna" dana. Osnovni je problem takve metode znati točno dane kada dolazi do ovulacije i tada se suzdržavati od spolnog odnosa.

Za određivanje ovulacije primjenjuje se Ogino-Knausova metoda koja se temelji na praćenju duljine menstrualnoga ciklusa tijekom 12 mjeseci. Ako se zna koliko traje najkraći, a koliko najduži ciklus, može se izračunati unutar kojih dana ciklusa dolazi do ovulacije. Ta metoda nije prikladna za žene s nepravilnim ciklusima i onima kraćim od 23 i dužim od 39 dana.

Druga je metoda temperaturna i temelji se na mjerenju jutarnje "bazalne" temperature. Naime, 24-72 sata nakon ovulacije dolazi do hormonski uvjetovanoga povišenja bazalne temperature za tri ili više desetinki stupnja u odnosu na vrijednosti prije ovulacije. Pri tome treba voditi računa o drugim mogućim stanjima ili bolestima koji mogu povisiti temperaturu.

Treća, Bilingsova metoda temelji se na promjeni cervikalne sluzi. Kako se približava ovulacija, iz rodnice počinje lučenje obilne, rijetke i rastezljive sluzi koja dosiže maksimum neposredno prije ovulacije. U tome se razdoblju žena treba suzdržavati od spolnih odnosa.

MEHANIČKE METODE, u koje spada kondom ili prezervativ, jedino mehaničko sredstvo koje koristi muškarac i koje ujedno štiti i od spolno prenosivih bolesti; dijafragma koju koriste žene sastoji se od elastičnog prstena preko kojega je poput kupole napeta tanka gumena opna. Postavlja se u rodnicu na način da poput kapice pokriva ušće maternice i
tako ga štiti od sjemene tekućine. Prvi se put postavlja kod ginekologa koji provjerava ispravnost, a uz nju se preporuča korištenje i nekog od kemijskih kontracepcijskih sredstava.

KEMIJSKA SREDSTVA zajedničkim imenom nazivaju se spermicidi. Sastoje se od neutralne baze koja mehaničkim putem sprečava prodor spermija u ušće maternice, i aktivne tvari, koja svojim biokemijskim djelovanjem onesposobljuje spermije za njihovu biološku ulogu. Izrađuju se u obliku kreme, želea, pjene, pjenećih tableta i čepića. Puno djelovanje imaju desetak minuta nakon stavljanja u rodnicu i ono se smanjuje nakon 1-2 sata, što treba uzeti u obzir tijekom spolnog odnosa.

BIOLOŠKA SREDSTVA, u koja spadaju intrauterini ulošci i hormonska sredstva. Intrauterini ulošci (popularno nazvani spirale) izrađeni su od plastike i metala, različita oblika. Mogu sadržavati i hormone, koji kao i metali imaju specifičan učinak. Intrauterini ulošci djeluju na način da unutar maternice stvaraju milje koji ne pogoduje spermijima ili već oplođenom jajašcu. Pogodni su za žene koje nisu visoko motivirane za primjenu kontracepcije, a za njihovo korištenje postoje i neka ograničenja koja će liječnik ustanoviti. Oni bez dodataka mogu u maternici ostati neograničeno, s time da se izvade 6-12 mjeseci nakon menopauze; oni s dodatkom bakra mijenjaju se svakih pet godina, a oni s hormonima zamjenjuju se nakon 12 mjeseci. Za uporabu hormonskih sredstava potrebna je velika motivacija i disciplina. Ta je metoda i najučinkovitija od svih privremenih metoda. Pri pravilnom uzimanju, njena je djelotvornost gotovo stopostotna. Njihov se princip djelovanja temelji na tome da sprečava ovulaciju. Sastoje se od spolnih hormona u različitim količinama. Za njihovo korištenje neophodno je savjetovanje s liječnikom i prethodni pregled. Postoje stanja i bolesti kod kojih se hormonalna sredstva
za sprečavanje trudnoće ne smiju koristiti. Hormoni se koriste i kao sredstvo kontracepcije nakon spolnog odnosa, ako je on bio u vrijeme ovulacije. Tada se mogu propisati hormoni u većim dozama, kroz tri do pet dana. Djelotvorni su ako se počnu uzimati najkasnije 72 sata nakon spolnog odnosa. Obično se uzimaju dvije tablete najednom, a nakon 12 sati još dvije tablete (Stediril, Neogynon).

STERILIZACIJA se provodi kod muškaraca i žena i trajno oduzima sposobnost reprodukcije. Češće se primjenjuje tzv. kemijska sterilizacija, dok se operativnim putem provodi uz neke druge operativne zahvate kod žena.



Prevencija bolesti srca i krvnih žila




Promicanje zdravoga načina života proces je koji ljudima omogućava da unaprijede svoje zdravlje i osposobe se za kontrolu vlastitoga zdravlja. Promicanje zdravlja zadaća je cijeloga društva, a zdravstvo u pojedinim zadacima ima posebno važnu ulogu.

Bolesti srca i krvnih žila, kao vodeći uzrok umiranja i bolničkoga liječenja u Republici Hrvatskoj, prioritetni su zdravstveni problem. Posebno naglašeni rizični čimbenici za njihovu pojavu jesu pušenje, prekomjerna tjelesna težina i debljina, način prehrane i tjelesna aktivnost.
U prevenciji pušenja posebno treba utjecati na mlađe osobe kako bi se oduprle iskušenju započinjanja pušenja. Za odrasle treba osigurati zrak bez duhanskoga dima na radnom mjestu i drugim javnim prostorima te osigurati stručnu medicinsku, psihološku i društvenu podršku svima koji žele prestati pušiti. Većina tih aktivnosti ima i zakonsku osnovu, koju u provedbi treba ojačati. Nikotin iz cigareta ima izrazito negativan učinak na krvne žile. Prestanak pušenja smanjuje rizik od obolijevanja i smrti od bolesti srca i krvnih žila za 30%.
U prevenciji prekomjerne tjelesne težine stanovništvo treba biti upoznato sa zdravstvenim rizicima vezanima za nju, načinom pravilne prehrane i uravnoteženjem energetskog unosa i potrošnje. Svaki pojedinac mora razvijati zdrave prehrambene navike, a u prevenciji bolesti srca i krvnih žila od posebne su važnosti umjeren unos soli (3g natrija/dan), smanjena potrošnja masnoća, posebno životinjskoga podrijetla, smanjen unos rafiniranih ugljikohidrata, uz povećanje potrošnje povrća, voća i ribe.
Tjelesna aktivnost ima velik utjecaj u prevenciji bolesti srca i krvnih žila, osobito koronarne bolesti, povišenog krvnog tlaka, masnoća u krvi, i smanjuje rizik obolijevanja i smrti za 35%. Sjedeći način života postaje uobičajen već u djetinjstvu i ranoj mladosti. Kretanje od 20 minuta tri puta tjedno nedovoljno je. Prekid vježbanja u trajanju od pet dana povratak je na staro. Tjelesna aktivnost pojačava djelovanje antioksidansa koji neutraliziraju djelovanje slobodnih radikala, tvari koje dovode do promjena u građi i funkciji stanice i tako utječu na pojavu niza bolesti. Vježbanjem u srčani mišić i mozak dolazi i do 50% više kisika i hranjivih tvari. Dublje i brže disanje ima isti učinak na ishranu stanica. Trenirano srce može obaviti veći rad uz manji napor. Jača se i električna stabilnost srčanih živčanih centara, što umanjuje opasnost od javljanja srčanih aritmija. Efikasnost rada arterija veća je, što povoljno djeluje na krvni tlak. Za trećinu do polovinu smanjuje se pojava srčanog i moždanog udara, pogotovo kod osoba srednje životne dobi. Žustro hodanje 4-5 kilometara (oko jedan sat) sagorijeva 340 kalorija, što pomaže u reguliranju tjelesne težine. Za 40% smanjuju se loše masti u krvi, a povećavaju dobre. Za pola se smanjuje broj trombocita, krvnih pločica koje mogu dovesti do začepljenja krvnih žila. Aktivnost mišićnih snopova povećava koštanu masu, čime se prevenira i osteoporoza. Samopouzdanje stečeno svladavanjem zadanih si tjelesnih aktivnosti podiže psihičku snagu, potrebnu pri obrani od stresa, također jednog od rizičnih čimbenika za pojavu srčanih bolesti.
Povišeni krvni tlak (hipertonija) jedan je od rizičnih čimbenika koji pogoduju razvoju bolesti srca i krvnih žila, posebno kod osoba srednje i starije životne dobi. Na njega nepovoljno utječu pušenje, povišene masnoće u krvi, muški spol, dob iznad 60 godina, povišen tlak u obitelji, debljina (smanjenje tjelesne težine za jedan kilogram smanjuje krvni tlak za 1 mm Hg) i stalna psihička napetost. Važnost redovnog mjerenja i stalnog nadzora, te stalnog uzimanja odgovarajuće terapije naglasit ćemo podatkom da je smanjenjem tlaka za 2 mm Hg učestalost koronarne bolesti srca manja za 5%, a moždanog udara za 6%, dok ti podaci kod sniženja tlaka za 4 mm Hg iznose 9, odnosno 14%. U liječenju povišenog krvnog tlaka, uz adekvatnu prehranu (prvenstveno smanjen
unos soli i masnoća), tjelovježbu i nepušenje, glavnu ulogu ima redovito, pod kontrolom liječnika, uzimanje lijekova za sniženje krvnoga tlaka - antihipertenziva.
__________________________________________________________
Svjetska zdravstvena organizacija dala je sedam naputaka
za zdrav, kvalitetan i dug život:
__________________________________________________________

1. redovito spavajte 7-8 sati,
2. redovito se bavite tjelesnom aktivnošću (najmanje 30 minuta na dan),
3. redovito doručkujte,
4. jedite razborito; hrana neka ne bude s odviše energije, masnoća i soli, a neka u njoj bude više povrća i voća,
5. izbjegavajte uzimati hranu između obroka i održavajte poželjnu tjelesnu težinu,
6. nikada ne pušite cigarete,
7. alkohol uzimajte umjereno ili ga posve izbjegavajte.



Snižavanje povišene tjelesne temperature

Povišenom tjelesnom temperaturom smatramo onu višu od 37 stupnjeva Celzijusovih.

Povišena tjelesna temperatura najčešće predstavlja odgovor organizma na infekciju bakterijama, virusima, parazitima, no može biti i posljedica manjka tekućine u organizmu (dehidracije) ili pak primijenjenog cjepiva. U gotovo tri četvrtine slučajeva povišena tjelesna temperatura posljedica je akutne infekcije dišnih organa. Postoje iznimno rijetke, takozvane neurogene vrućice, prouzročene bolestima središnjeg živčanog sustava, te vrućice koje su posljedica primjene lijekova. Povišena tjelesna temperatura znak je da bolest postoji, može nam pokazivati tijek bolesti, no ne i njenu težinu. Ona predstavlja prvi, nespecifični odgovor organizma, koji ujedno mobilizira i njegovu obranu. Odgovor na povišenje tjelesne temperature individualan je. Najčešći su simptomi koji ga prate: nelagoda, glavobolja, groznica, tresavica, znojenje. Treba naglasiti da su pri porastu temperature u djece dlanovi i tabani (ponekad i cijele ruke i noge) hladni, dok tijelo "gori", stoga stavljanje ruke na čelo ili okrajine nije pouzdan način procjene ima li dijete
povišenu temperaturu ili nema.

Povišenom tjelesnom temperaturom smatramo onu višu od 37 C.
Mjere za snižavanje temperature primjenjujemo u pravilu kada ona prijeđe 38,5 C. Posebno su na febrilitet osjetljiva djeca u dobi od šest mjeseci do pete godine života, zbog nezrelosti središnjeg živčanog sustava, pa ona pri temperaturi tijela višoj od navedene mogu odreagirati febrilnim konvulzijama - kratkotrajnim gubitkom svijesti uz grčenje tijela. Dosljednom primjenom mjera za snižavanje temperature nastojimo ih
spriječiti. Na ovom mjestu treba spomenuti da novorođenčad i dojenčad do trećeg mjeseca života može biti bolesna, a da ne reagira povišenjem tjelesne temperature. U toj dobnoj skupini opće stanje djeteta i uzimanje obroka mogu nas upozoriti na njegovu eventualnu bolest.
Hiperpireksijom smatramo temperaturu višu od 40,9 C i u pravilu ona prati teže bolesti.
Treba napomenuti da, ako se dijete loše osjeća, već pri 38 C možemo reagirati nekim od načina za snižavanje tjelesne temperature.
Za mjerenje temperature najčešće se koristi živin toplomjer stavljen pod pazuh. Temperatura se može mjeriti i rektalno, no taj se način ne preporučuje. Pritom treba odbiti 0,5 C od izmjerene vrijednosti.
Pri svakoj povišenoj temperaturi organizmu treba više vode, stoga je važno unositi dovoljno tekućine. Manjak tekućine u organizmu češće je posljedica nego uzrok povišene temperature, tako da upravo taj manjak kao posljedica predstavlja poticaj za dalje podržavanje febriliteta.
Borba s febrilitetom najčešće je "simptomatska". Ako je liječnik propisao antibiotik, to ne znači da je time problem febriliteta riješen jer dijete i pod antibiotskom terapijom obično još dva dana ima povišenu temperaturu.

Metode su skidanja povišene temperature fizikalne i lijekovima. Prvi korak pri skidanju temperature više od 39 C, a posebice ako se radi o hiperpireksiji, jest fizikalni način - močenjem, polijevanjem ili tuširanjem djeteta mlakom vodom (temperature oko 35 C). Golo dijete posjedne se u kadu čije je dno (dva tri prsta) pokriveno mlakom vodom.
Cijelu kožu osim lica i glave treba polijevati vodom uz pomoć trljačice ili tuša. Voda, koja na taj način hlapi s površine tijela, oduzima mu značajnu količinu topline. Za skidanje temperature alkohol se kod djece ne preporučuje. Trljanje kože frotirnim ručnikom natopljenim mlakom vodom ima slabiji učinak.
Obloge od mlake vode primjenjujemo tako da mokrom, ocijeđenom pelenom, ili mokrom ocijeđenom plahtom (mlaka voda), omotamo dijete od vrata do pete. Preko toga stavlja se deblji, suhi frotirni ručnik. Nakon četiri do pet minuta takav se oblog skida, dijete se potpuno razmota i istrlja frotirnim ručnikom. Postupak se može ponavljati, jedino valja upozoriti da držanje djeteta umotanog u takve obloge dulje od pet minuta može imati suprotan efekt. Uvriježeno stavljanje obloga na manje površine tijela (dlanovi, tabani) pogrešno je.

Lijekove za skidanje temperature zovemo antipireticima. Od lijekova se u djece najčešće preporučuje paracetamol u obliku sirupa ili čepića, u dozi koju odredi pedijatar. U posljednje vrijeme, kod visokih temperatura primjenjuju se diklofenak, odnosno ibuprofen u djece starije od godinu dana. Acetilsalicilna kiselina (aspirin) se u djece do šesnaest godina ne primjenjuje kao antipiretik.
Učinak nakon primjene antipiretika nastupa tek nakon pola sata do četrdeset pet minuta po davanju, stoga nakon njegove primjene ne smijemo zanemariti opisane fizikalne metode za skidanje temperature



Zaustavljanje krvarenja iz nosa

Palcem i kažiprstom uhvati se nos i čvrsto stisne u trajanju od dvije do tri minute. Glava mora biti sagnuta naprijed, a na vrat je poželjno staviti hladan oblog.

Krvarenje na nos česta je pojava i gotovo da nema čovjeka koji ga nije barem jednom iskusio. Više od 90% krvarenja na nos prestaje spontano, a samo 10% zahtijeva liječničku intervenciju. Uzroci su mu različiti - od ozljeda do bolesti.

Osobu koja krvari na nos potrebno je, prije svega, smiriti. Prva pomoć sastoji se od pritiska prstima. Palcem i kažiprstom uhvati se nos i čvrsto stisne u trajanju od dvije do tri minute. Glava mora biti sagnuta naprijed, a na vrat je poželjno staviti hladan oblog.

Prevencija krvarenja na nos sastoji se u pravilnom ispuhavanju nosa. U doba virusnih infekcija i prehlada nije poželjno pretjerati s kapima za nos, čija dugotrajna primjena može dovesti do oštećenja sluznice nosa. Kako i povišeni krvni tlak može uzrokovati krvarenje iz nosa, takvi bolesnici trebaju nastojati redovitim uzimanjem lijekova spriječiti veće oscilacije krvnoga tlaka. Posebno je potrebna redovita kontrola osoba koje dugotrajno uzimaju terapiju protiv zgrušavanja krvi.

Povrede
Krvarenje

Gubitak vece kolicine krvi je uvek opasan i stetan. Iskrvareni je bled, koza i sve vidljive sluzokoze su bez krvi. Koza je hladna i pokrivena lepljivim znojem, a povredjeni je nemoran i uplasen. Disanje je jako ubrzano i naporno, a puls je ubrzan i jedva da se moze osetiti pod rukom. Povredjeni se zali na zedj, umor, zujanje u usima i mrak pred ocima, opstu slabost i nemoc, zatim nastupa nesvestica, pa smrt. Manja krvarenja iz povrsnih povreda, oguljenih mesta, malih razderina i posekotina najcesce samo ubrzo prestaje, dok za zaustavljanje vecih krvarenja treba primeniti neku od metoda opisanih u sledecim pasusima.

Pritisak prstima

Primenjuje se kada povredjeni naglo gubi veoma velike kolicine krvi. Pogodan je samo za kratkotrajnu primenu, dok se ne primeni neki drugi trajniji i sigurniji nacin. Ova metoda sastoji se u tome da sam povredjeni ili spasilac prstima jedne ili obe ruke pritisne krvni sud uz kost. To je moguce izvesti kod krvarenja na glavi, rukama i nogama. Kada je krvarenje na glavi i vratu, treba sa cetiri prsta ruke pritisnuti srednji deo vrata, izmedju prednje i bocne strane, dok se sakom i palcem obuhvati zadnja strana vrata (pritiska se unazad i unutra prema kicmenom stubu i to samo sa jedne strane vrata, nikako sa obe istovremeno). Krvarenja u predelu ramena i pazuha zaustavljaju se pritiskanjem nanize, sa vise prstiju, sredisnjeg dela kljucne kosti. Kada je krvarenje iz gornjeg i srednjeg dela nadlaktice treba palcevima obe ruke pritisnuti predeo pazusne jame ka ramenom zglobu, a ostalim prstima obuhvatiti predeo ramena.Kod krvarenja iz lakta, podlaktice i sake treba palcem pritisnuti sredinu unutrasnjeg dela nadlaktice, a ostalim prstima je obuhvatiti. Ako je krvarenje iz noge, treba palcevima ili pesnicom pritisnuti predeo prepone.

Zavoj sa pritiskom

Sustina ovog metoda je zaustavljanje krvarenja za duze vreme, pritiskom na ranu. Primenjuje se tako sto se rana prvo prekrije sterilnom gazom, pa se uzduzno postavi predmet koji vrsi pritisak. Potom se povredjeni deo tela i predmet zajedno obaviju zavojem. U tu svrhu moze se upotrebiti jastuce prvog zavoja ili nerazmotan zavoj, ali i parce drveta, savijena krpa, stiropor i drugo. Ako krvarenje ne prestane, onda se zavoj mora jace stegnuti. Medjutim, suvisno stezanje moze biti veoma opasno. Ovaj metod je dobar za sve delove tela, osim za vrat.

Esmarhova poveska

Primenjuje se kada je usled dejstva vise sile, doslo do potpunog razmrskavanja ili otkidanja delova tela. Sastoji se u tome da se povredjeni ud stegne odmah iznad mesta krvarenja. U tu svrhu uzima se traka zavoja ili platna, marama ili druga cvrsta tkanina minimalne sirine 5 cm (nikako se ne smeju koristiti zica, tanak konopac i slicno). Postavi se oko povredjenog uda i postepeno steze uvrtanjem pomocu drvenog ili metalnog klina, ili drugih pogodnih predmeta sve dok se krvarenje ne zaustavi. Zatim se klin ucvrsti posebnom trakom zavoja da se ne bi odvrteo i poveska olabavila. Povredjenog treba sto pre odvesti do lekara jer je stezanje bolno, drzanje poveske duze od pola sata moze ostetiti tkiva, a drzanje duze od 2-3 casa dovodi do izumiranja tkiva.

vrh strane

Rane

Prvo treba ranu otkriti, skidanjem odece ili obuce. Odeca se svlaci najpre sa zdrave, a tek onda sa povredjene strane. Ako je svlacenje tesko i nepogodno, treba ranu otkriti paranjem odela po savovima ili cepanjem, odnosno secenjem. Sledeci zadatak je zastita rane od infekcije. U tom cilju rana se treba pokriti i zastititi od spoljasnjih uticaja. Sredstva kojima se vrsi pokrivanje rana treba da budu takva da mogu zastititi ranu, ali da dozvoljavaju da rana "dise" i da upijaju njene izlucine. To se najbolje postize gazom (takodje se mogu upotrebiti cisto platno ili slicna tkanina). koja se ucvrscuje zavojem, maramom, flasterima ili na drugi pogodan nacin. Preko zavoja se ponovo oblaci odeca, jer se na taj nacin rana jos sigurnije zastiti od naknadnog ozledjivanja i eventualno od vremenskih nepogoda. Zabranjeno je samu ranu:

1. ispirati bilo kakvim tecnostima (vodom, rakijom, mokracom, jodom, alkoholom, benzinom..).

2. pokrivati vatom jer se ona uvlaci u nju, lepi za zidove, brzo skori i tako onemogucuje slobodan pristup vazduha i oticanje izlucina.

3. posipati raznim praskovima (barutom, duvanom, prasinom, paucinom, struganom kozom...).

4. oblagati melemima i mastima (medom, lukom, mahovinom, raznim travama, liscem bokvice, kupusa, antibiotickim sredstvima...).

5. cistiti od raznih stranih tela (komada stakla, drveta, sacme, metka i drugog) jer se kao posledica moze pojaviti infekcija ili povreda zivaca, zila, krvnih sudova i drugih tkiva.

vrh strane

Postavljanje zavoja

Jedno od osnovnih pravila prilikom stavljanja zavoja na otvorene povrede nalaze da se rana prethodno prekrije sterilnom gazom radi sprecavanja dodatnog inficiranja. Zavojna poveska treba tako da se postavi da u potpunosti prekrije povredjeno mesto, da ne izaziva bolove, da ne sprecava cirkulaciju krvi i da se po stavljanju ne pomera. Zavoj uvek treba da prekrije veci deo tela nego sto je rana cime se obezbedjuje da rana bude prekrivena i pri manjem pomeranju zavoja. Pri stavljanju zavoja treba voditi racuna da se njime ne povredi rana. Zbog toga se zavijanje uvek pocinje sa nekoliko kruznih omotaja ispod ili iznad rane. Nikad se ne sme zapocinjati zavijanje preko same rane niti zavrsavati vezivanjem zavoja iznad same rane. Pri zavijanju treba voditi racuna o pritisku na deo tela koji se zavija. Pritisak treba da bude toliki da obezbedi stabilnost zavoja, i zaustavljanje krvarenja, ali i da ocuva cirkulaciju krvi kroz povredjeni deo tela. Jako stegnut zavoj moze da izazove jake bolove.

Prelomi kostiju i povrede zglobova

Ako se utvrdi da postoji prelom kostiju, iscasenje ili uganuce zgloba, treba preduzeti mere i postupke u cilju zastite daljeg ostecenja, infekcije, krvarenja, kao i sprecavanja jakih bolova kod povredjenog. Najbolji nacin zastite je da se povredjeni deo tela ucini nepokretnim pomocu prirucnih sredstava koja se ucvrscuju uz njega, a zatim da se postavi u mirovanje. Prirucna sredstva mogu biti svi predmeti pogodnog oblika i duzine, koji se pricvrscuju uz telo pomocu zavoja, traka iscepanog platna ili slicnog (stezanje ne treba da bude suvise jako jer moze da ometa krvotok). Uglavnom se postavljaju preko odece radi zastite od pritiska na kozu i od vremenskih nepogoda. Ako pored preloma postoji i rana, tada se ona najpre previje zavojima, a tek onda se pristupi imobilizaciji.

Kada je u pitanju prelomljena kost, treba ucvrstiti dva susedna zgloba. To se postize ucvrscivanjem prirucnog sredstva uz delove tela, iza susednih zglobova. Ako je povredjen zglob, tada se prirucna sredstva ucvrste uz susedne delove tela.

vrh strane

Povrede toplotom

Opekotine I stepena karakterise crvenilo, bol, otok, osecaj zategnutosti koze kao i mravinjanja po njoj. Najbolje sredstvo za njihovo ublažavanje je hladna voda, ili još bolje - ledena voda! One ne zahtevaju previjanje. Sa opecenih ruku treba skinuti prstenje, narukvice i rucne satove, a sa nogu obucu jer usled oticanja mogu ugroziti krvotok.

Opekotine II stepena se odlikuju pojavom mehurica razne velicine koji su ispunjeni bistrom ili lako zamucenom zuckastom tecnoscu. Postoje svi znaci kao i kod opekotina I stepena, s tim sto su bolovi jaci i otok veci. Postupak prve pomoci je kao i za opekotine I stepena, ali posto postoji mogucnost infekcije treba ih previjanjem zastititi.

Opekotine III stepena su one kod kojih je doslo do propadanja dubljih delova koze i potkoznog tkiva. Opekotina ima izgled stavljene koze, belicaste boje i veoma je bolna. Ovakve povrede najcesce su u pozarima, gde povredjeni gori. Prilikom pruzanja prve pomoci neophodno pre svega povredjenog udaljiti od toplotnog izvora i ugasiti vatru na njemu. Vatra se gasi prebacivanjem cebeta, pokrivaca i slicnih predmeta preko plamena. Samopomoc se sastoji u tome da se povredjeni valja po podlozi i na taj nacin sam ugasi vatru. Kada se spreci dalje dejstvo toplote, pristupa se hladjenju opecenog dela tela, najbolje hladnom vodom. Sa opecenog mesta ne smeju se skidati prilepljeni delovi odece. Opekotinu treba previti cistim zavojem, ili u nedostatku istog ostaviti je bez pokrivaca i otvorenu. Povredjenom treba dati da pije hladne napitke u manjim kolicinama ali cesto.

Suncanica i toplotni udar

Suncanica nastaje usled duzeg dejstva suncevih zraka na nepokrivenu glavu. Znaci su jaka glavobolja, mucnina, povracanje, slabost, omamljenost, vrtoglavica, tesko disanje i ubrzan puls. U tezim slucajevima bolesnik gubi svest, ima temperaturu i jako se znoji. Toplotni udar nastaje kada je covek pretoplo obucen i izlozen fizickim naporimau uslovima povisene temperature vazduha koji je jako zasicen vlagom i sa smanjenim sadrzajem kiseonika. U oba slucaja povredjenom treba skinuti odecu i sto pre ga staviti u hlad da lezi sa uzdignutom glavom. Ukoliko je doslo do gubitka svesti ili prestanka rada srca i disanja, odmah se pristupa ozivljavanju. Jedna od vaznih mera je i rashladjivanje glave stavljanjem hladnih obloga i prskanjem, a preporucuje se i stavljanje kese sa ledom. Sve ove radnje su potrebne, cak i ako se sprovodi ozivljavanje. Ako je povredjeni svestan, treba mu davati hladne napitke u vecim kolicinama. Lecenje se obavlja u najblizoj bolnici do koje povredjenog prenosimo u lezecem polozaju.

vrh strane

Povrede hladnocom

Pri velikoj hladnoci treba nositi što je više tankih slojeva odece. Ništa ne sme da bude tesno jer lako dolazi do promrzlina.

Smrzotine

Jaca hladnoca moze izazvati smrzotine pojedinih delova tela, i to najcesce onih otkrivenih (usi, nos, prsti) i udaljenijih, jer ih krv teze zagreva. Smrznuti delovi su bledi, hladni i neosetljivi. Kod jacih smrzotina javljaju se plikovi i dolazi do otoka. Sve smrzotine se smatraju ranama i sa njima treba tako i postupati, tj. previti ih. Zavoji ne smeju biti suvise stegnuti, jer mogu da ometaju i onako ostecen krvotok. Previjeni deo tela treba naknadno umotati da se zagreva. Veoma je opasno i stetno trljanje smzotine snegom i busenje plikova. Trljanje snegom se moze koristiti samo radi zagrevanja i sprecavanja pojave smrzotine, a nikada, kada smrzotine vec postoje.

Smrzavanje

Kada se rashladi celo telo, tada dolazi do opsteg smrzavanja. Smrznutom se drema, obuzima ga osecaj prijatne neosetljivosti i nezainteresovanosti kako za sebe tako i za okolinu. Njegovo srce sve sporije kuca i najzad stane. Postupke u ukazivanja prve pomoci treba usmeriti na sto brze zagrevanje. U tom cilju se smrznuti mora dobro utopliti, ako ne dise izvrsiti ozivljavanje i sto pre ga preneti u toplu prostoriju. Treba mu sto pre skinuti mokru odecu i obucu i zameniti ih suvim. Smrznuti treba da pije tople napitke, ali ne alkoholna pica, i da pomera udove, jer se tako zagreva. Takodje treba proveriti da li ima smrzotine koje treba previti. Transport se vrsi u lezecem polozaju do najblize bolnice.


Sve sto treba znati o infarktu srca
Iako je izlijecenje moguce u 90 posto slucajeva , infarkt nazalost pogada sve vise ljudi. Dva od tri oboljela su muskarci, mada rizik od infarkta srca jednako imaju i zene nakon prestanka ovulacije. Infarkt srca predstavlja propadanje i izumiranje srcanog tkiva. Zbog zacepljenja koronarnih zila dio srcanog misica ne dobija vise krv. Ako taj nedostatak potraje kratko srcane stanice se brzo oporave, ali ako potraje duze stanice odumru i vise se nemogu oporaviti. Sto je veci dio srca ostao bez krvi to je infarkt tezi.

Uzroci nastanka infarkta srca
Postoje dva osnovna uzroka koja dovode do nastanka srcanog infarkta, a to su:

Zacepljenje ugruskom nastalo na ateroskleroznoj naslagi

Iznenadno stezanje krvnih zila zbog za sada nepoznatih razloga

Ova dva uzroka pospjesuju jedan drugog i ne javljajuse se odvojeno. Kada aterosklerozne naslage smanje promjer arterija za 70 posto dovoljan je samo blai spazam (stezanje) zila ili mali ugrusak da srce ne dobije dovoljnu kolicinu krvi cime moze nastati infarkt.

Opasnost od infarkta se povecava povecanjem faktora rizika za aterosklerozu. Aterosklerozne nakupine koje se sastoje od holesterola i kalcija suzavaju krvne zile. Na ovim nakupinama se stvaraju ugrusci koji se sastoje od krvnih oplocica, fibrina, crvenih i bijelih krvnih zrnaca. U laksim slucajevima (kada je suzenje manje) dolazi do napada angine pektoris, a u tezim do infarkta.

Faktori rizika su sljedeci:

Povecan holesterol

Povecan pritisak

Pusenje

Povecanje tjelesne tezine

Secerna bolest

Nedostatak tjelesne aktivnosti


Holesterol
Povisena razina holesterola nakvazniji je uzrok koronarne bolesti. Kolicina holesterola zavisi od spola, dobi kao i prehrambenih navika.S obzirom da se radi o najvaznijem faktoru rizika za infarkt potrebno ga je drzati na razini od 5 mmol/l.

Bitno je znati da postoji “stetni” LDL (lipoprotein niske gustoce) holesterol i “korisni” HDL (lipoprotein visoke gustoce) kolesterol.

Izuzev kod velikih nasljednih bolesti metabolizma holesterola, povisen holesterol se javlja kao posljedica napravilnog nacin prehrane.

Prehrana sa previse zasicenih masnoca zivotinjslog porijekla (maslac, salame, crveno meso) preobilna prehrana i povecana tjeesna tezina.

Uzroci su povisenerazine holesterola. Umjesto toga potrebno je jesti voce, povrce, ribu, perad i sl.

Pušenje
To je nekada glavni uzrok infarkta. Nikotin i CO najstetniji su sastojci duhanskog dima. Pusenje ubrzava srcani ritam i stezanje krvnih zila, a utice i na stvaranje ateroskleroznih nakupina u krvnim zilama. Tek nekoliko mjeseci nakon prestanka pusenja srce ponovo uspostavlja svoj uobicajeni ritam

Povecana tjelesna tezina
Iako se ne ubraja medju najvaznije faktore rizika za infarkt srca, ona ima ulogu jer se odrzava pravilnom prehranom.

Tjelesna aktivnost
Istrazivanja su pokazala da redovna tjelesna aktivnost udvostrucuje opasnost od infarkta srca. Sportom se treba baviti 2-3 puta sedmicno, a najbolji sportovi su: hodanje, trcanje, voznja bicikla, tenis.

Koji su simptomi infarkta srca?
Trajna bol koja ne prestaje nakon 10-20 minuta, a ne mjenja se nakon dubokog udisaja. Zapocinje u sredini grudnog kosa i siri se prema ramenima jedne ili obje ruke ili u donju celjust.

Sta treba uraditi ako se posumnja na infarkt?

Izbjegavati svaki napor

Uzeti tabletu nitroglicerina (siri zile)

Sazvakati tabletu aspirina od 300 mg

Bolesnika treba sto prije odvesti u bolnicu kako bi se sto prije pruzila pomoc.

Ako bolesnik izgubi svijest treba poceti sa masazom srca i umjetnim disanjem. ...


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
255004

Powered by Blogger.ba